Ni ga ča je Pazin, ali fali 'Jano' tamo na kantunu. To je bila istinska duša grada

Ni ga ča je Pazin, ali fali neprežaljeni „Jano“ u srcu grada. Pomislim si to malne svaki put kada me posao ondje odvede. Fali mi taj kultni kafić na onom kantunu uz park. Nedostaje mi to mjesto slobode tamo na Trgu slobode, taj nekadašnji dnevni boravak na otvorenom koji je okupljao i klošare i obiteljske ljude, i smetlare i zubare, i boćare i heavy metalce, i staro i mlado. Tu su znali biti i Marešti, i Jojo, i Kiki...

„Jano“ je bio đir. S onim, danas gotovo izumrlim narodskim štihom. Tu se kritizirala i smjenjivala vlast, tu su se prepričavale utakmice i friški tračevi, tu se prebiralo po životnim zgodama i nezgodama... Tu se, da prostite, ljudikalo sve u šesnaest. Katkad i malo glasnije, zaigranije i zagrijanije. Šušur.

Ljeti u zaklonu krošnji kestena, uz valjda najbolju točenu biru u Istri, zimi uz plinske grijalice i kuhano vino, najbolje u gradu, kako se reklamiralo.

Iz starog kioska, „dva sa dva“, stizalo je „dva po dva“ i nezaboravni fini cremino, jedno vrijeme čak i čokolino, sve posluženo uz neizbježnu doskočicu domaćina Floriana. Ispijali biste piće na onim visokim stolicama i imali pregled situacije kao lovac na čeki: s jedne strane mogli ste nadgledati dijete u parku, s druge besramno snimati lijepe žene, ili muškarce, svejedno, kako prolaze gradom. Rekoh, mjesto slobode.

Ima već koja godina - tri, četiri možda - da ga nema. "Jano" se ugasio, a s njim i polustoljetna ugostiteljska tradicija obitelji Belić, koja ga je držala. Nema više te topline koju je širio korzom.

Nema više drvenih stolova, sada imamo urbane klupe sa solarnim punjenjem za mobitele. Nema više kioska, sada imamo kafiće kao iz dizajnerskog kataloga. Nema više toplog domaćina, sada imamo mahom hladno osoblje koje te skoro ni ne vidi dok ti servira kavu… Moderno je sve sad. 

Zanimljivo je da se „Jano“ zatvorio nakon uređenja nečeg tako lijepoga kao što je novi park. I perivoj je danas dnevni boravak Pazinjana, posebno mladih obitelji. Ispalo je da "Jano" i park ne mogu zajedno, a živjeli su skupa toliko godina. Nešto je, vrag će ga znati, bilo pošlo po krivom.

Prava je to šteta. Jer "Jano" je, shvatili ste, bio istinska duša grada.

Ni ga ča je Pazin, ali „Jano“ fali. Pomislim to svaki put kad prođem tamo pokraj gradske ure…