Došli smo pričati o helikopteru, ali smo na kraju pričali o vinu

Kada dođe do sukoba između dvije strane, za novinare je svakako dobro da su te dvije strane vinari.

Takav je slučaj sukoba oko helikoptera, u kojem su se našli poznati vinari iz Vižinade Arman i Rossi. Ova imena u svijetu istarskog vinarstva puno znače. Za Franca Armana kažu da je jedan od prvih na ovom području koji se počeo baviti proizvodnjom vina. Njegova malvazija, teran i ostale sorte već godinama su među najtraženijima u Istri.

Rossi je pak novije ime, donedavno poznatije po žestokim pićima nego po vinima. No Luka Rossi, koji uz brata Filipa vodi tvrtku, postao je predsjednik Vinistre, što je u Istri nešto kao da ste na razini države predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza.

Da podsjetimo one koji su se kasnije uključili, obitelj Rossi od ove godine u ponudu je uvela letove helikopterom, i to u suradnji s Turističkom zajednicom Istarske županije. Helikopter polijeće iz njihove vinarije u koju dovozi goste, ili pak ide u panoramske letove. 

Ta atraktivna ponuda za goste dubokog džepa (cijene letova kreću se od 500 do 1.500 eura) velika je novost za cijelu Istru, ali i korak naprijed prema onome čemu svi težimo, a to je elitni turizam. Ili drugim riječima - turizam veće dodane vrijednosti - kako se to stručno kaže. Zbog sve većeg utjecaja mase turista na infrastrukturu i kvalitetu života (takozvani overturizam), ideja je da nam dolazi manje ljudi koji će trošiti više. Da bi se to dogodilo, treba imati adekvatnu ponudu, u koju se savršeno uklapaju izleti helikopterom. 

I sve je bilo dobro dok se nije javio Arman, ime koje se u svijetu istarskog vinarstva itekako sluša. 

Kad se dođe u Vižinadu, odnosno u sela Bajkini i Narduči, gdje se vinarije Rossi i Arman nalaze, odmah je jasno da je to jedan od najljepših dijelova Istre. Okolina izgleda kao da ste došli u selo Shire iz Gospodara prstenova, samo što vinari ne žive u rupama iskopanima u zemlji, nego u njima rade.

Godine i desetljeća uspješnog bavljenja vinskim biznisom omogućile su obiteljima da izgrade prave hacijende na proplancima iznad dolina i brajdi. Mali su to rajevi na zemlji, s velikim dvorištima, malim kušaonama, nestvarno zelenim travnjacima, crvenim nadstrešnicama i krovićima, razmaženim brekima i mirisom terana u daljini.  

Razlika je u tome što se vinarija Rossi i pripadajući helikopter nalaze na nešto višoj koti od Armanovih. Zbog toga je razumljivo da ovima buka koju stvara letjelica može smetati, pogotovo ako se to događa previše često.

Ekipa Istarskog došla je u Vižinadu nenajavljena. Nakon što smo objavili prvi tekst o problemu helikoptera, sročen po kišnom danu i uzimajući izjave preko telefona, odlučili smo otići i na lice mjesta. Cilj je bio da se raspitamo kod susjeda što oni misle o helikopteru, ali to se ubrzo pokazalo kao nemoguća misija. Jedini koji je donekle bio zainteresiran podijeliti svoje mišljenje bio je još jedan vinar, Franko Vranić.

"Ja nanke ga ni primijetim. Kad pasivaju pasivaju, ali ja nisan ni zna kad su to ograničili. To san čuja naknadno. Da ne, ne bi ni zna. Normalno da se čuje, samo meni ne smeta. Dojdu pa gredu ća", kaže nam Vranić, koji se međutim nije htio slikati. Drugim riječima, mogli smo se slikati što ćemo ga slikati. 

Vranić živi odmah pored Rossijevih, koje smo posjetili malo prije njega. Na terasi smo zatekli nekoliko turista i trećeg brata, Marka Rossija, koji je zadužen za poljoprivredni dio posla, konkretno za proizvodnju vina, dok su braća Luka i Filip menadžeri.

U jaketi s brendom firme Marko je ugodno čilao na verandi i ispijao kavicu dok mu siestu nismo pokvarili našim nenadanim dolaskom. 

"Ma to je par sekundi dok sleti i par dok odleti", kaže nam Marko, a mi smo sjeli i bacili oćadu po imanju. Helikoptera tada nije bilo, jednako kao ni druge dvojice braće.

Marko ih je dobio na telefon, a oni su rekli da za izjavu pošaljemo mail. To međutim nismo željeli jer na mail možemo dobiti samo neke krute PR-ovske rečenice.

Još malo smo kušeljali i taman kad smo kretali dalje, pored verande je prošlo golemo vozilo. 

"Evo, traktor se čuje jače nego helikopter", poentirao je Marko Rossi. 

Dodajmo da nas je nekoliko puta nudio vinom, ali mi smo stoički odbili. Svaki put kada Mijošek i ja idemo na teren, netko hoće da pijemo, a mi nećemo. To je sada već postalo nešto kao loša navika. 

Zato smo popustili kod Armana. Ali da ne bi netko mislio da smo zauzeli stranu - jednostavno više nismo mogli izdržati.

Ušli smo u njihovo dvorište pomalo sramežljivo i od djevojke u kušaonici raspitali se gdje je Oliver, sin gazde Franca Armana. Ona ga je pronašla - a gdje će drugdje - u podrumu. Oliver je izašao s idejom da se vrati dolje, ali ne sam, nego s nama. Na prvo pitanje smo odmahnuli glavom, na drugo bome više nismo. Što je previše je previše. Ključno je bilo kada je rekao da ima mlado vino. Taman je sezona.

"Ja stvarno ne želim biti Grinch, ali ponekad je buka od tog helikoptera baš previše", rekao nam je Oliver Arman dok smo mi zurili u goleme bačve i pokušavali pobrojati koliko ih ima. 

Časna pionirska - popili smo samo dvije čaše. Jednu mlade, jednu već odrasle malvazije. U međuvremenu smo pričali malo o vinu, malo o helikopteru. Odnosno Mijošek je pričao o vinu, a ja o helikopteru. A onda smo oboje pričali o vinu. Kaže Arman da će berba ove godine biti sjajna, i to je najzanimljiviji podatak koji smo dobili radeći priču o helikopteru. Ima li logike? Nema. Ali probajte vi otići kod Armana i pričati o helikopteru.

Da stvar bude gora (ili bolja), Mijošek i Franc Arman su nekad radili skupa. Nisam ulovio gdje točno, ali nije ni važno. Čini mi se da su nosili neke vreće ili tako nešto. Zato je naš posjet završio u veseloj ćakuli, pa smo na koncu i zaboravili pošto smo ono došli. Armanovi imaju i psa koji se cijelo vrijeme okreće na leđa i čeka da ga se mazi. 

U blizini se nalazi imanje još jednog poznatog vinara, nažalost pokojnog Marijana Armana. Njegov posao preuzela je kćer Ines, koju smo bezuspješno pokušali dobiti na telefon. 

Koji je zaključak o helikopteru? Tresla se brda, rodio se miš. Neka i ovaj tekst bude doprinos pomirenju dvaju sjajnih istarskih vinara. Neka svatko malo popusti i bit će sve u redu.

Meni je malvazija napravila žgaravicu pa sam jedva čekao da idemo doma. Mala je to žrtva za lijepo poslijepodne u Vižinadi. Zato ponovimo još jednom:

Kada dođe do sukoba između dvije strane, za novinare je dobro da su te dvije strane vinari.