Davorka Smoković: Kome je potrebno moje priznanje? Meni se samo jedna adresa nameće kao odgovor!

* Na suđenju optuženima u aferi Ipsilon petorica od osam optuženih, među kojima i prvookrivljeni Dražen Golemović, priznali su krivnju. No, vi tvrdite da ste nevini?

- Nije nimalo lako dokazivati svoju nevinost u ovakvim instruiranim i jednostrano vođenim postupcima, koji podsjećaju na povijesne lovove na vještice ili američke lovove na komuniste. Najlakše je nekoga satrti optuživši ga za nešto što je pod osobitim bijesom javnosti. 
Upravo ovako tužiteljstvo ustraje cijeli ovaj predmet prikazati kao nekakvu veliku korupcijsku „hobotnicu“ u kojoj su „na djelu“ uhvaćeni „prljavi“ - jedna državna tužiteljica, šef porezne, policajci i jedan carinik, pa tada sve ovo djeluje kao neka velika korumpirana skupina, a pravda i istina više nisu bitni jer se borimo protiv zla većeg i od onog za koje je pisan Ustav.

U takvim okolnostima tužiteljstvo se ponaša kao da nije potrebno imati dokaze da se nekog osudi već samo uprijeti prstom i spaliti ga kao pusta. Ovome u prilog ide ne samo to da ja nisam počinila nikakvo kazneno djelo, nego čak ni ništa loše, a pritom su mi kršena i temeljna ljudska prava što ubija vladavinu prava i negativno je za pravnu državu kakva bih ja voljela da je i moja država, moja domovina, koju zaista volim i poštujem sve čime je ona izborena. Upravo stoga jer se i za domovinu valja boriti izjavljujem da sam nevina, jer sam nevina, i iznevjerila bih samu sebe i svakog na koga sam tijekom svog rada utjecala da poštuje zakon, moralnost i vrline demokratskog društva i vladavine prava te da se za pravdu valja boriti. Ne želim ići lakšim putem, priznati nešto što nisam napravila, nagoditi se i pobjeći iz bitke, a za to sam još mogla dobiti i novce. To nisam radila u manjim stvarima u životu, pa neću ni sada. Pristati na to i od toga dobiti bilo što, pa i ne ići u zatvor, ako i do toga dođe, to bi bila Judina krvarina. I zato - ne, ni pod cijenu zatvora, niti svog novca ovog svijeta. Pa što Bog da. I znate što, divno sam se osjećala kad sam odbila sve te ponude.

* Na suđenju ste otvoreno kazali da je bilo pritisaka na vas da i vi priznate krivnju? Spominjali ste i Ivana Heraka koji je, međutim, to negirao.

- Ja sam izjavila samo istinu. Svakome je na savjesti hoće li govoriti istinu. Ne krivim gospodina Heraka za njegovo negiranje jer nitko pred javnošću ne želi biti upleten u ovakve stvari. Međutim, on je jedan od ljudi koji su mi prenijeli „poruku“, vjerujem s nikakvim zakulisnim namjerama, pa ne bi bilo u redu da sam javno objavila samo neke osobe koje su to učinile, a neke prešutjela. Upravo gospodin Herak najbolje zna kako je teško i mukotrpno boriti se za zakonitost i pravdu i kako sam upravo ja ona koja ga je poticala da se bori i da se ne predaje, jer sam vjerovala u naše suce i u njihov pošten rad, kao što to, uostalom, vjerujem i u svom slučaju. I nisam se libila odustati od optužbe protiv njega, iako to nije bilo oportuno, i za što sam se izložila kritikama u vlastitim redovima, a u javnosti da i ne govorim. On sigurno dobro zna kako su teški uznički dani i što znači biti iza onih rešetki, ali nije pristao ni na kakve ucjene ili priznanja kako bi „lakše“ prošao, jer je vjerovao u svoju istinu i u pravdu. A još više su pravdu, istinu i poštenje zadužili svi oni koji su, kao njegove „kolateralne“ žrtve, trpjeli biti zatvoreni, ali istinu nisu izdali. Jer, priča je bila ista kao i kod mene sada - treba spaliti pusta kad se tako poslože društveno-političke zvijezde. U tom našem razgovoru, čiji sadržaj gospodin Herak sada negira, podsjetila sam ga kako je kardinal blaženik Stepinac na svom suđenju rekao kako se istinom ne trguje i on se složio s time.

* Rekli ste da vam smještaju, tko?

- Nisam rekla tu riječ, ali ja sam uvijek izravna i konkretna i ne bojim se reći što mislim, pa ću tako i sada. Dakle, duboko sam uvjerena da USKOK, suočen s nedostatkom dokaza i banalnošću cijele stvari, pokušava na laganiji način riješiti cijeli predmet. Naime, nakon našeg uhićenja USKOK i policija javno su objavili kako je ova akcija trajala mjesecima te je podosta djelatnika policije i USKOK-a danonoćno bilo uključeno u taj proces. Ovako velika i pompozna akcija očekuje i bombastične rezultate, jer inače kako pravdati da je porezne obveznike akcija koštala tko zna koliko, a da je šteta za javni novac i javni interes u doslovno neutvrđenom i svakako beznačajno malom iznosu novca.

Glavna zvijezda ovog postupka, valjda je to gospodin Golemović, kao niti svi mi kao neki njegovi sateliti, ne tereti se niti za jednu kunu utajenog, opranog ili bilo kakvog kriminalnog novca. A korupcija se uvijek svodi na materijalno, na imati više, ovako ili onako. Pa koliko je, onda, država, javni interes, oštećen u ovom predmetu, a silna su proračunska sredstva potrošena na nj?

No, da budem jasna, izričito naglašavam da niti jedna korupcija nije beznačajna, ako se zaista radi o korupciji, i da se protiv svake valja boriti. Što se u mom slučaju dogodilo, odnosno na što ja s puno razloga sumnjam, to sam rekla na sudu, a prethodno i policiji. Spremna sam u svako doba i na svakom mjestu i pred bilo kim ponoviti sve što sam rekla policiji i što sam rekla na sudu, ako to koga zanima, a trebalo bi. I sa svim detaljima kako se što odvijalo, tko me je kontaktirao i što sve mi je tko rekao. Na temelju toga i onoga što se događalo pred početak suđenja, te kad još uzmem u obzir niz drugih stvari koje su mi se događale u svezi s poslom, a posredno i u privatnom životu, uvjerena sam da je to sve iskonstruirano ili, jasno rečeno - namješteno.
* Kako ste vi uopće dospjela u ovu priču?
- U svom radu u državnom odvjetništvu pokazala sam nepokolebljivu volju za obračun s kriminalom, ali i za pravednost i milosrđe, o čemu svjedoči puno činjenica. Čak sam i pokušaj vlastitog podmićivanja prijavila, što je bila i promidžba cjelokupnog državnog odvjetništva, pa i neka je, ja sam ponosna na to, a radilo se o iznosu koji deseterostruko premašuje iznos sporne ogrlice u ovom predmetu. Isto tako, kada bi se pokazalo da je okrivljenik bio nevin ili da nemam dokaza za osudu, imala sam hrabrosti odustati od progona bez obzira na javni, medijski ili politički pritisak. S druge strane, nisam se libila zakonito postupati ni u slučajevima u kojima su bili upleteni politički moćnici, čime sam vjerojatno stekla podosta neprijatelja.

Evo primjerice, nisam se libila dati nalog policiji da pozove na obavijesni razgovor i jednog uvaženog saborskog zastupnika jer nitko nije bolji u očima zakona, pa čak ni saborski zastupnik te ako bih u istim okolnostima ovo učinila prema običnom građaninu, dužnost mi je tako postupiti i prema saborskom zastupniku. Time sam izazvala veliku galamu.  
A sve to i još puno toga događalo se u situaciji kada Istarska županija, Županijsko državno odvjetništvo u Puli nema županijskog državnog odvjetnika i nema ga pune četiri godine, sve otkad je s tog mjesta otišao gospodin Vlatko Nuić. U tom interregnumu odvijale su se razne igre i to sve do dana nakon mog uhićenja, kada se iz dimnjaka u Puli pojavio bijeli dim i saznalo se tko će to biti i tko će mene naslijediti u Pazinu. U svakom slučaju, neprihvatljivo je da jedna takva županija kao što je istarska, po mnogočemu specifična, pa tako i primamljiva za kriminal svake vrste, a posebno onaj koji je povezan s velikim novcima i međunarodnim elementom, pune četiri godine nema čelnog čovjeka državnog odvjetništva. Zašto to nitko ne pita, a u svemu i što god da se događa svima su puna usta pozivanja i prizivanja državnog odvjetništva kao neke svete institucije koja je zadnji spas?! O svemu tomu ja ću javno više reći kad za to dođe vrijeme, odnosno kad prođu moja suđenja i red je da sve najprije čuje sud, a izvijestit ću i nadležne domaće i europske institucije.

* Zašto ste zatražili izuzeće tužiteljice u ovom slučaju?

- Umorna od javnog linča i svih životnih neprilika, gubitka posla, nemogućnosti zaposlenja i slično nekako sam se ufala kako ću ipak na kraju snagom dokaza pobijediti i dokazati svoju nevinost. Međutim, nekoliko tjedana prije početka suđenja počelo se događati to što sam prije spomenula. Sve te poruke bile su jasne, da se urazumim i da priznam jer da ionako nemam šanse s obzirom da je već sve dogovoreno, kako će svi moji dokazi biti odbijeni te da ću biti osuđena krivom i dobiti kaznu zatvora, ako ne priznam to za što me se tereti. Još su pripomenuli da se nemam što čuditi, da je to tako u ovoj „lopovskoj“ državi , baš tako je rečeno, te da svi znaju da sam nevina, da je to rekao i Mladen Bajić, ali eto, to je tako i bolje da to prihvatim.

A ja postavljam pitanje, tada svima njima, sebi, a i svima ostalima: Kome je potrebno moje priznanje? Meni se samo jedna adresa nameće kao odgovor. Možete li zamisliti kako je to kada ste sami i bespomoćni, bez prihoda i protiv cijelog sustava i onda vam svi kažu da ste izgubili i prije nego što je počelo? Jer svi koji vam to kažu vjeruju da je stanje baš takvo i da se protiv vjetrenjača ne može. Stoga sam tražila izuzeće svih u lancu hijerarhije za koje mi je rečeno da su sudjelovali u toj ružnoj i opasnoj igri. Postoji jedna grčka uzrečica: „A tko će čuvati naše čuvare?“ Postoji li itko tko kontrolira USKOK, odnosno onoga tko je iznad USKOK-a? Postoji li trenutno itko toliko moćan i još više hrabar u ovoj državi tko se može suprotstaviti glavnom državnom odvjetniku i njega kontrolirati? Jer trenutno ta funkcija u toj osobi ima neograničenu moć jer, valjda, svakome se nešto može naći kad ustreba, a nije dobro javno reći nešto protiv onoga tko gromoglasno progoni korupciju na najvišim razinama, jer i Europi se to ne bi svidjelo. Naime, nazovimo stvari pravim imenom.  

* Koja je vaša veza s Golemovićem i kako ste se upoznali?

- Tu ništa nije sporno, ali to pitanje se pojavljuje i u postupku, pa to sada ne bih komentirala, ali nikakve tajne nema u tome. I s gospodinom Golemovićem, i s bilo kim, ja sam mogla popiti bezbroj kava, biti na ručkovima i večerama, primiti sve ogrlice i dijamante ovog svijeta, ali moj posao nije i ne bi došao u pitanje. To znaju svi koji me poznaju.

* Iako je vaša optužba na suđenju bila vrlo provokativna, niti jedan nacionalni i regionalni medij nije se detaljnije pozabavio time. Kako to?

- Kako bi vi to komentirali? Nadam se da će bar građanima to biti sumnjivo i da će se naći koji neovisan medij koji će to pokušati istražiti u duhu pravog novinarskog istraživanja. Svojedobno je i guverner HNB-a gospodin Rohatinski izjavio kako su tadašnji premijer Sanader i tadašnji ministar financija Šuker pokušavali utjecati na njega da Savjet HNB-a dopusti preuzimanje neke hrvatske banke po bavarskoj BLB banci. Međutim, nakon toga niti je Rohatinski opovrgnuo svoju izjavu, niti je nastala afera i uhićenja bivšeg premijera i ministra financija nego je sve to nekako nestalo, a nikome to nije bilo čudno. Čudno je kako državno odvjetništvo u tako značajnoj i po svemu vrlo sumnjivoj kriminal situaciji nije bilo tako agilno, kao u slučaju mojih kava s gospodinom Golemovićem!? Još kad je to javno izjavio nitko drugi do li guverner HNB, a državni odvjetnik je dužan postupati već i ako do njega samo glas dopre o mogućem kaznenom djelu. U pravu postoji uzrečica iura vigilantibus scripta sunt, što znači da su prava pisana za one koji se za njih bore. Ako građani sve ovo prihvaćaju i mire se time nije ni čudno da se sve to događa.

* Zašto to, po vama, nije učinio Glas Istre? Niste li upravo vi nekada bili u izvrsnim odnosima s vlasnicima i članovima Uprave ove tvrtke?

- Jesam nekad, ali osobe s kojima sam bila u dobrim odnosima više nisu u upravi. Nastavno na vaše pitanje, moram vam reći da zbog takvog mog odnosa s Glasom ili članovima uprave ja nikad nisam imala „bolji tretman“. Čak naprotiv, u svim ovim događajima oko mene Glas je pisao kao i drugi, čak i više. Neki i nisu pisali o svakom novom koraku USKOK-a protiv mene, a Glas Istre neizostavno je, pa i nazivajući nas okrivljenike pogrdnim riječima.

* Snosi li zbog vašeg slučaja posljedice i vaša obitelj?

- Naravno! Osim mojih financijskih problema koje su preuzeli na sebe, oni su, zato što su moji, nedužni upleteni u ovakve surove političko pravosudne igre.

* U koga ste se najviše razočarali nakon što ste optuženi. Tko vas je od vaših poznanika i prijatelja najviše razočarao?

- Teško mi je odgovoriti na ovo pitanje. Pustimo sad sve te ljude jer to je iza mene. I u tome i u svemu drugom kad mi je teško i kad treba biti jak držim se misli vodilje: svijet je za mnom, a Krist je preda mnom. Ali, da, razočarali su me mnogi i kao što to uvijek biva, među njima je najviše onih kojima sam najviše pomogla.

* A tko vam je najviše pomagao?

- Obitelj, obitelj i samo obitelj. I rijetki prijatelji. Posebno se zahvaljujem jednome od njih koji mi je mnogo pomogao, u svemu u čemu je mogao. Želim se zahvaliti svim ljudima koji su me mimo „političke nepodobnosti“ pozdravili na javnom mjestu i pružili mi podršku, posebno onima koji su se time izložili opasnosti da i sami postanu nepodobni jer rade u sustavu u kojemu sam i ja radila. To je teško, ali to je jedno snažno iskustvo. Doista tako otpadnu svi oni koji su bili „falši“ i tako vas rasterete svog licemjerstva, a preostanu vam „provjereni“, pravi i iskreni. Nakon svega spoznala sam da sam zapravo jako bogata jer puno je divnih ljudi oko mene. Nakon mojega uhićenja, nekoliko dana kod mene je bila prava procesija. Susjeda je donijela kolače jer, kako je rekla, stalno nam dolaze ljudi. Imam dobre susjede. Na to sam se našalila uz komentar da je kao da sam rodila. Došli su mi prijatelji, kolegice iz gimnazije, suci, novinari (ne poslovno, nego privatno), svi moji dobri liječnici dali su mi podršku, brojni ljudi na tržnici, u prolazu, u trgovini, moja frizerka, zahvaljujem se posebno vašem župniku vlč. Zecu, mom pićanskom župniku, jednom ocu Franjevcu, svim onim dobrim i mirnim licima vjernika u crkvi u Podlabinu, gdje sam našla poseban mir i osjetila pravu vjerničku dobrodošlicu. Nikoga ne bih htjela izostaviti. Kad su mi oni ljudi koje sam prije spomenula nudili nešto samo neka priznam optužbu i strašili me zatvorom, rekla sam im za sve ove dobre ljude i za moju obitelj i za Krista koji je isto bio nevin optužen, osuđen i umro na križu, pa čega onda da se ja bojim i što meni više treba!?

* Kako ocjenjujete rad svog nasljednika Siniše Milevoja?

- Ne mogu ocjenjivati rad gospodina Milevoja jer je on to postao nakon što sam ja prestala sudjelovati u radu Općinskog državnog odvjetništva. Meni najviše govori to što kod svakog susreta s policajcima s kojima sam radila primijetim kako im je drago što me vide, a više puta su me pitali kad ću se vratiti i da me čekaju ili da si više puta među sobom kažu: „E, da je gđa Smoković sad tu…“ I oni i ja se na to nasmijemo.
S gospodinom Milevojem imam jedno jako ružno i ponižavajuće iskustvo iz situacije kada sam došla po svoje osobne stvari koje su mi ostale u službenom vozilu koje sam ja koristila. Postupio je protivno Etičkom kodeksu, te nepristojno i bahato. Osobno me nije pustio ući u zgradu po svoje stvari, a možda i ne zna da to nije zgrada u vlasništvu državnog odvjetništva, nego sam svoje stvari, natrpane u jednu papirnatu torbu morala primiti vani, na stepenicama na ulazu u zgradu, praktički na ulici i to od njega osobno, iako je bila prisutna i jedna službenica. To me je podsjetilo na one zadnje sluge u engleskim filmovima, koji imaju zaduženja samo na ulaznim vratima da ih otvaraju i zatvaraju, primaju šešire i kapute od gostiju i zatvaraju vrata za njima kad odu. I preko stepenica naglavačke izbacuju nepoželjne ili nepristojne goste. To bih, valjda, ovdje bila ja. Na papiru koji je trebao biti potvrda o toj primopredaji nije bilo napisano gdje je bila ta primopredaja ni kada, pa kada sam ja to dopisala na prvi primjerak, on mi je istrgnuo iz ruku onaj drugi papir i zaprijetio neka to pišem sebi, ali njemu da neću i ako mu tako ne potpišem da neću dobiti natrag svoje stvari. Pritom je u rukama držao tu moju jadnu torbu kako si ju ne bih uzela i otišla. Ta scena je bila tragikomična. On je bio razapet između ulaznih vrata da mu ne bih slučajno ušla unutra kao da je portir, morao je držati moju torbu da si ju ne uzmem bez potpisa, morao je paziti na moj kišobran da si i njega ne uzmem i na papir da mu potpišem, ali bez dodavanja sadržaja. A i da to ne slika netko s ulice. Pitala sam ga čija je odluka da ne smijem ući u zgradu HT-a jer to je njihova zgrada. Rekao je da je odluka njegova. Tada sam pitala gdje mi je jedan CD kojeg sam slušala u vožnji i koji mi je draga uspomena. Rekao je da je u autu. Nikad mi ga nisu vratili. Dakle, znao je da se radi o mojoj stvari i ona nije bila među stvarima koje su mi vraćene, pa je time utajio taj CD.

Čula sam i da govori da je državno odvjetništvo u kojemu sam ja radila bilo „kužno“ dok sam ja bila tamo, a da se pogrdno izjašnjava i o nekim sucima. A zna li taj nadobudni, po iskustvu zelen državni odvjetnik da sam baš ja, svojim trudom i upornošću, kucajući na mnoga vrata, stvorila, ustrojila to „njegovo“ državno odvjetništvo i da on danas ne bi imao gdje „stolovati“ i izigravati portira da se ja i za taj prostor i opremu i kadrove 16 godina tu nisam davala!? Sve ovo je za državnog odvjetnika nedopustivo ponašanje, protivno je Etičkom kodeksu državnih odvjetnika i kazneno djelo utaje, uostalom, je li beznačajno, to je za raspravu, ali o njegovom radu i ponašanju neka se brinu njegovi nadređeni koji bi o svemu tomu trebali položiti račun Hrvatskom saboru. Ne bih ga spominjala niti komentirala da se nije ovako neprihvatljivo i poltronski ponio prema meni, kao da bi htio biti veći Bajić od Bajića. (Razgovarao: Nenad Čakić)