Novinari neka jedu kolače

Nepristojno, nekulturno, da ne kažem bezobrazno bilo je ponašanje političara, dužnosnika prema novinarima i drugim medijskim radnicima u petak kada je u Pulu stigla ministrica zaštite okoliša i zelene tranzicije Marija Vučković, koja je iza zatvorenih vrata razgovarala sa županom Borisom Miletićem o, ugrubo rečeno, Kaštijunu te kasnije s pulskim gradonačelnikom Filipom Zoričićem o pulskoj cementari. Iz Grada i Županije došli su pozivi da će u točno specificirano vrijeme svi oni dati izjave o onome o čemu su razgovarali na sastancima. Međutim, iako su se medijski radnici okupili u to točno specificirano vrijeme, morali su čekati ukupno gotovo dva sata da dobiju najavljene izjave s jednog i s drugog sastanka. I pritom im se nitko, osim župana koji je to učinio prilično sramežljivo, nije ispričao zbog kašnjenja. Kao da nismo ljudi. I nismo dostojni isprike.

Možda smo za to i sami krivi. Umjesto da smo se svi zajedno pokupili i ignorirali političare, ostali smo i na otvorenom, u dvorištu Županije i ispred gradske palače, čekali valjda Samuela Becketta da nam isporuči Godota. Mogli su, naravno, ministrica, župan i gradonačelnik poslati nekoga da nam kaže koliko će kasniti s izjavama. Ali zašto bi? Čemu? Neka medijski radnici čekaju. Neka jedu kolače. Jer oni, eto, razgovaraju o bitnim temama, o nečemu što je daleko važnije od tamo neke ljudskosti.

Trebali smo svi demonstrativno napustiti ta dvorišta i lođe, u koja nas usmjeravaju kao u torove, pa neka naše medijske kuće objave suhoparna priopćenja, što se ionako danas gotovo pa u pravilu i objavljuje. Umjesto toga, mi smo čekali da bi kolege postavili pitanja i dobili malo šuga u ono što bi bez toga bilo groteskno poput Mona Lisinog goblena - njihovo gomilanje ispraznih riječi kojima hrane birokratsku mašinu, tu uvijek gladnu neman, da bi sve skupa djelovalo kao da ima smisla.