Kuće s bazenima su izgrađene, a ekonomska računica - ne postoji

Plan je bio jednostavan. Kupim zemljište za 100 milja, izgradim vilu s bazenom za 200 i onda na njoj zarađujem 30 godišnje. S prinosom od 10 posto na investiciju, samo deset godina mi treba da vratim sve što sam uložio. Pa to je posao stoljeća!

Druga opcija je možda još bolja. Kuću prodam odmah za 500 milja i zaradim 200. Lova do krova.  

I tako je krenulo, a korona je, čini se, samo pospješila stvar. Ljudima je doslovno naređeno da se odmaknu jedni od drugih, što je bio eldorado za istarski svijet kuća za odmor. Za iznajmljivače, i one koji će to tek postati. Gdje ćeš bolje odmicanje od onog u vili opasanoj visokim zidinama. A unutra sve što treba - pet soba, dnevni boravak, roštilj, ležaljke, parking, travnjak i naravno - golemi bazen. Ne treba ti ni more. 

U godinama nakon korone Istru je pregazio val gradnje kuća za odmor. Najednom su svi pomislili da to može biti samo sjajan biznis. Zemljište koje je koštalo 50-ak tisuća počelo se prodavati za 200. Činilo se da smo izmislili perpetuum mobile. Stroj koji stalno nešto stvara, a ništa ne troši.   

I onda je udarila realnost.

U ovom trenutku na Njuškalu se prodaje 5.500 kuća za odmor s bazenom u Istri. Prošle godine u isto vrijeme bilo ih je 2.300. Što se događa?

Odgovor smo pokušali pronaći u Orihima. Zašto u Orihima? Zato što je to selo u središnjem dijelu južne Istre, na pola puta između Savičente i Barbana, čini se, jako dobar primjer. 

Na ulazu u "selo" nalazi se ogromna tabla kakve se ne bi posramio ni ulaz u New York. Na tabli popis: Villa Barbara, Villa Matea, Villa Ida, Villa Suzy, Villa Roy, Villa Rojnići, Villa Dorina, Villa Laura, Villa Orihi, Villa Dolores. Sve sa po dva l, kako mondenost nalaže. Popisano je tu još nekoliko zgrada, ali one valjda nemaju pedigre vile. Saznajemo da je u selu 25 kuća za odmor, možda i više. Broj ležajeva je ravno 198, a broj stanovnika oko stotinu. 

Ulaskom u selo u špici sezone, nekoliko dana nakon 15. srpnja, očekivali smo ljetnu živost. Nisu valjda svi na moru? Zašto su unajmili skupe vile s bazenima, kilometrima od Jadrana, ako će svaki dan ići na plažu? 

Ali u selu - grobna tišina. U nekoliko sati boravka nismo sreli ni vidjeli doslovno nikoga, osim seoskog redikula Marija Pausa, poznatog po uzgoju koza.

Bila je tu i prodavačica u marketu koju smo išli posjetiti planski, i naš sugovornik Dragan Kontošić Konte, rođeni Orišanac. Ok, sreli smo i jednog Poljaka, koji je taman parkirao automobil i koji loše govori engleski. 

"Sve je zeznula korona i prva godina nakon korone, kada se dogodio boom koji je svih primamio. Bili smo prebukirani, tražio se ne krevet više, nego šator više. Ali sada turista više nema, a oni koji dođu su nevidljivi", kaže Konte i pokazuje nam koje su sve kuće prazne. Ima ih dosta. Škure zatvorene, portuni zapečaćeni, kao da je prosinac. Da smo došli koji tjedan prije, bilo bi ih i više. 

Po plus 35 potegli smo po uzbridici do obližnjeg marketa koji se nekad zvao Puljanka pa Jedinstvo, a sada je Puležanka. Na ulici se čuju cvrčci, a u butigi pustoš. Osjećaj je kao u starim westernima kada kauboj ulazi u prazan lokal, a u pozadini zuji muha.  

Iza pulta se pojavljuje prodavačica i dobro je raspoložena. Kaže nam da sada ima nešto gostiju, ali je do neki dan bilo jako slabo. 

"Ovako kako je sada trebalo je biti u četvrtom i petom mjesecu", poručuje. 

Kaže da turisti slabo kupuju, uglavnom kruh, voće i piće. Kontošić pak napominje da mi i dalje vjerujemo kako će netko ovdje biti sedam dana, a toga je sve manje i manje. 

"Imamo ovdje vilu koja je proglašena najboljom u Istri, a ove sezone ima tek druge goste. Nekad su kuće počinjale raditi sa Uskrsom i završavale sa Svim Svetima, ali tada ih je bilo svega nekoliko u selu", kaže.  

Osim prevelikog broja kuća, Kontošić ističe još dva problema istarskog turizma, od kojih je jedan prije svega barbanski. 

"Što im mi nudimo? Ne nudimo im ništa. Evo sad se u Barbanu zatvorio jedan jedini kafić. Imamo pizzeriju i restoran u kojem možeš popiti kavu. Benzinsku pumpu i poštu koja ne znam do kad će trajati. Supermarket radi do 14. Ljudi dolaze, ali očekuju puno više. Ovdje se ne može kupiti jedan običan magnet, ili bilo koji drugi suvenir. Ne može se kupiti ni maslinovo ulje, vino... Općina Barban se maćehinski ponaša prema svemu", ističe.         

Drugi problem nam je zorno pokazao putem, a to je da Orihi i okolica u nekim dijelovima izgledaju oronulo. U okolici sela smještena su dva prekrasna vidikovca koji su žalosno zapušteni. S jedne strane je Krnički vrh, gdje je netko ukrao pokrov s kamenih klupa i stolova. Dogodilo se to prije više mjeseci, a one tako ranjene stoje i danas. 

S druge strane Orihi je Križica. Tamo je stanje nešto bolje, ali također nije sjajno. Kameni stolić i klupe izgledaju kao da je taman završio Prvi svjetski rat. 

Posebno poglavlje je smeće bačeno uz cestu, koje je lako povezati s pojačanom izgradnjom. Oni koji ga bacaju nisu se potrudili da to učine dalje od puta. Vozeći se prema Orihima, uz cestu smo snimili komade keramike, stare kotače, vreće smeća, kocke stiropora, dijelove kuhinje, komade namještaja, pa čak i dječja kolica!   

"To je živa žalost. Istra je puna smeća i turisti to vide", kaže naš sugovornik.  

O fenomenu kuća za odmor s bazenima razgovarali smo i s Aljošom Vučetićem, poznatim pulskim agentom za nekretnine, vlasnikom agencije Maris. On je podatak o 5.500 kuća izbacio u eter na svom Tiktok profilu. 

Vučetić ističe da su ljudi radili stihijski, po sistemu "ako susjed može zaraditi, zašto ne bi zaradio i ja".

"Nitko nije ni čuo za pojam "povrat investicije". Sada, kad su se digle cijene održavanja, nastali su problemi. Drugi okidač za masovnu prodaju je manji buking, a manji je zato što je kuća previše i sve su iste, velike, namjenske za turizam. Puno sam bio po Toscani i nisam vidio skoro nijednu kuću za odmor, a bazene imaju samo velike vile", kaže Vučetić.

A te velike, goleme vile s bazenima i pet-šest soba, koje niču po Istri brže nego gljive, jednostavno nema tko kupiti.

"Ako gledamo statistiku, 70 posto kupaca su ljudi pred penziju, ono što ja kažem muž, žena i pas. Oni imaju najviše novca i vole Istru. Znamo što njima treba, to je jedna soba, eventualno dvije, i vrt", kaže Vučetić.

Dake, pet soba, pet kupatila, kome to treba? Eventualno nekome za investiciju.

"Takvih je možda 10 posto, a ostali traže nešto od 300-400.000 eura i ne treba im 10 soba. Došli smo do toga da je u Istri svega duplo više nego što treba, i to će se teško prodati", kaže Vučetić i ponavlja još jednom: 

"Mi smo ekonomski neobrazovana nacija. Osim banke i nekretnine, Hrvati ne poznaju ništa drugo!"

Na samom kraju možemo se još jednom vratiti u Orihe. Trenutno su na Njuškalu oglašene dvije kuće iz tog sela, obje za preko 500.000 eura. No to je zapravo sitnica ako se usporedi s nekim drugim, atraktivnijim dijelovima Istre, gdje se za kuće traži i preko milijun. 
  
Je li Istra doista toliko atraktivna, ili smo se svi skupa zaigrali? 

Umjesto odgovora, prenijet ćemo anegdotu koju nam je ispričao Konte: 
  
"U vrijeme kada sam živio u Dubrovniku, pričam ja s poznanikom iz Istre koji mi kaže da je Pula sto godina ispred Dubrovnika. Ja ga pitam kad je bio tamo zadnji put, a on kaže - nisam bio nikad."