'Pula je iskra koja je u meni probudila želju da se bavim filmom'

Redatelj Igor Mirković vraća se na velika platna s dugometražnim igranim filmom 'Slatka Simona', kojem je i scenarist, i to sutra u 19 sati, ni manje ni više nego na Pula film festivalu. Bila je to prilika za razgovor s ovim poprilično svestranim umjetnikom koji je svoje prve filmske korake prohodao upravo u Puli.

Inače, njegov već drugi dugometražni film je nastao u produkciji Ivana Maloče (Interfilm), a radi se o trileru smještenom u zavaravajućem svijetu cyber-sexa. Glavne uloge igraju Maja Jurić, Tina Keserović, Toma Medvešek i Jerko Marčić.

U trileru 'Slatka Simona' glavni junaci su Zeleni (Toma Medvešek) i Jana (Tina Keserović), koji rade kao animatori na seks chatu u opskurnoj agenciji i zavode na internetu pod lažnim identitetom Slatke Simone (Maja Jurić). Tajanstveni klijent Bobo (Jerko Marčić) upleo se u mrežu Simone - opsesivno joj šalje poruke i na kraju poželi stvarnu vezu s njom.

Intrigantni film, koji podjednako razotkriva što se skriva iza obje strane seks chatova, sniman je u zimu 2022. na lokacijama u Zagrebu, Samoboru i Mrkoplju, dok je zadnja klapa snimljena u gradu Wolfsbergu u Austriji.

Nakon što je uspješnu novinarsku karijeru zamijenio ulaskom u filmske vode, Mirković je snimio hvaljene dokumentarce 'Orbanići Unplugged', 'Novo, novo vrijeme' i 'Sretno dijete'. Kao redatelj dugometražnog igranog filma debitirao je s romantičnom dramom 'Noćni brodovi'. Publici je poznat i kao jedan od redatelja i scenarista, uz Gorana Kulenovića, TV serije 'Crno-bijeli svijet'. Mirković je jedan od osnivača i direktor Motovun film festivala, odnosno Cinehill festivala.

- Negdje ste spomenuli da valjda ni ne postoji sličan film na našem jeziku.

- Prenosim ono što mi ljudi govore, mnogi su rekli da im izgleda kao da nije naš film, premda ja mislim da tema zapravo vrlo bliska mnogima koji to možda i ne žele priznati. Film govori o tajnama naših inboksa, o paralelnim svjetovima koje živimo tipkajući poruke drugim ljudima, ili vrlo često neznancima, gdje postoji cijeli jedan emotivni spektar ljubavi i mržnje, strasti, seksa, svašta se događa u tim porukama, a da to naša okolina ne zna. Film govori o jednom neznancu negdje u Austriji koji se zaljubljuje u izvjesnu slatku Simonu koju je pronašao negdje u bespućima interneta, a iza nje stoji tvrtka koja se bavi sex-chatom u kojoj rade prekarni radnici u Zagrebu. Oni se zapravo dopisuju s tim nepoznatim čovjekom. Nitko se od njih nije međusobno vidio ni upoznao, a zapadaju u jedan kompleksan odnos.

- Kažete da su ljudi zbunjeni filmom, da se čude...

- Svi s kojima razgovaram se jako čude da je film utemeljen na istinitim događajima, a mnogu koji se čude vjerojatno imaju s tim stvarima više iskustva nego se to zapravo čini. Dakle, film zaista govori o skrivenim stranama ljudi. To su totalno novi odnosi, koje nijedna generacija prije naše nije iskusila. Tema ma zaintrigirala i dosta sam istraživao o njoj, čak mi je jedna kompanija koja se bavi sex-chatom omogućila da budem prisutan dok njihovi ljudi rade taj posao. Radi se o cijelom jednom paralelnom svijetu koji je nekima poznat, a drugima potpuno skriven.

- Odakle vam ideja za film, neka prva inspiracija, iskra?

- Susreo sam čovjeka koji je radio taj posao. Ima tome dosta godina. Totalno normalan čovjek, predavao je u školi u Njemačkog, koji je tijekom studentskih dana zarađivao na način da je bio, kako je to nazivao, sms-kurva. Za nekakvu sitnu lovu je pisao poruke onima koji to žele. Dosta sam razgovarao s njim. Bilo mi je zanimljivo sve što je pričao, a posebno to je po njegovom iskustvu nezanemariv broj njegovih klijenata se u tu priču unese toliko da požele stvarni susret s imaginarnom, lažnom osobom. To je bila inicijalna iskra, pa sam zamislio glavnog junaka filma.

- Kakav će efekt proizvesti film kod publike, po vama?

- Mislim da će suočiti ljude s tom nekom stranom ljudskog mozga koja ostaje skrivena. Ulazimo u sfere o kojima ljudi nerado govore, barem kada su u pitanju oni sami. Ta mogućnost da se napravi proživljena emotivna veza između dvoje ljudi koji se nikada nisu vidjeli, i evidentno lažu o svojim identitetima, je ono što mi je bilo zanimljivo.

- Je snimanje proteklo bez većih problema?

- Kako smo odlučili da će to biti zimski film, da ćemo napraviti takvu jednu atmosferu, ne pamtim da sam se toliko nasmrzavao kao tijekom snimanja ovog filma. Svaki dan, bez obzira jesmo li snimali vani ili unutra, stalno smo se smrzavali. Mislim da ćemo svi pamtiti stalno cvokotanje zubima.

- Kakva su vam iskustva s Pulom i njenim filmskim festivalom?

- Uh, ja sam jedan od onih koji je u srednjoškolskim danima, kao klinac, redovito kampirao na Stoji da bih mogao vidjeti apsolutno sve projekcije tadašnjeg Festivala jugoslavenskog igranog filma. Bio sam srednjoškolac zaljubljen u film koji je dizao šatore, dolazio u press centar, gledao velike glumice i glumce, divio im se, i mislim da je Pula i bila iskra koja je u meni probudila želju da se bavim filmom. Pula je bila moj prvi veliki festival i ulazak u taj svijet koji mi se tada činio čaroban. Ovo će biti, ako se ne varam, četvrti put da imam film u Puli i iznimno se veselim, kao da se vraćam u srednjoškolske dane.

- Davno ste, krajem devedesetih, radili dokumentarac o Alenu Vitasoviću...

- O da, to je bio prvi dokumentarac koji sam bio radio - 'Orbanići unplugged', o tome kako izgleda biti beskrajno slavan u maloj zemlji, o njegovim burnim danima ogromne popularnosti. Radilo se o nekakvoj rekapitulaciji tih godađaja. Možda dokumentarac nije toliko poznat, ali uvijek se razveselim što smo to napravili. Alena ne viđam često nažalost, možda sada bude prilike da popijemo piće.

(Razgovarao Marcello Rosanda)