USUSRET PULA PRIDEU Sukob mišljenja: Jesmo li previše liberalni?
Desetak dana uoči prve Parade ponosa u Puli u redakciji Istarskog.hr sukobi mišljenja su intenzivni. Oni se ne odnose na to treba li se parada održati, već je li ona dio šire slike i pretjerane liberalizacije društva kojoj svjedočimo, i koja bi na koncu mogla značajno promijeniti naše živote. Postavilo se jedno jednostavno a opet vrlo složeno pitanje - jesmo li previše liberalni? Ovo su dva različita odgovora:
DA (Ivor Balen)
Kad smo dogovarali ovu temu Frank je znao da jedino ja iz redakcije Istarskog na pitanje "Jesmo li previše liberalni", a u kontekstu skorašnjeg Pula Pridea, mogu odgovoriti "da". Marcello i Žižo su teški "ne", Mirjana također, a tu je negdje vjerojatno i Mile. "Da" bi eventualno mogao odgovoriti i Neno.
Osnovna ideja je bila "Za i protiv Parade ponosa", odnosno "Za i protiv LGBT populacije". Ali tome sam se usprotivio jer ja nisam protiv. Dapače, u potpunosti podržavam njihova prava, uključujući brak, pa donekle i usvajanje djece. Ali protiv čega onda jesam?
Na koncu smo odlučili da nadnaslov bude kompromisni "Jesmo li previše liberalni?". Možda bi, iz mog kuta gledanja, potpunije bilo reći "Jesmo li previše liberalni kada dajemo bezrezervnu podršku LGBT populaciji i pretjerujemo li s ugađanjem prema njima?". Eto, to je definitivno moj "da".
Nedavno sam u britanskom Telegraphu čitao tekst u kojem se tvrdi da tamošnja slavna vojska, pobjednička u Drugom svjetskom ratu, danas ne bi imala šanse protiv Putinove Rusije. Kao jedan od razloga navodi se "wokeism", odnosno nešto što bih ja opisao kao pretjeranu liberalizaciju društva. Dictionary.com "wokeism" definira kao "promociju liberalne progresivne ideologije i politike kao izraz osjetljivosti prema sistemskim nepravdama i predrasudama".
Kako je to točno "wokeism" doveo do toga da Velika Britanija danas u eventualnom ratu ne bi imala šanse protiv Rusije? Za početak, tako što dovodi u pitanje postoji li uopće razlika između muškaraca i žena, a potom, ako dopusti da postoji, tako što promovira one strane muškog karaktera koje nisu dobrodošle ni u kvartovskom obračunu na ulici, a kamo li u ratu s Rusijom.
Što je to "wokeism" u praksi (na žalost, u ovom tretnutku, barem koliko je meni poznato, ne postoji ni približna hrvatska riječ kojom bi se ovo moglo prevesti), Hrvati su mogli iskusiti u finalu Eurosonga. Za to nemamo dokaza, ali mnogi su uvjereni da je upravo pretjerani "wokeism" donio pobjedu nebinarnom Švicarcu Nemu, ispred binarnog hrvatskog katolika Baby Lasagne.
Da odemo korak dalje, "wokeism" je ovaj svijet u kojem danas živimo. Svijet u kojem sve više muškaraca nisu sigurni da su muškarci, a sve više žena nisu sigurne da su žene. Svijet u kojem više gotovo i da ne postoji serija ili film u kojem barem jedan lik nije gay, trans ili nebinarna osoba. Svijet u kojem se LGBT likovi guraju i u crtiće za djecu. Svijet u kojem se mijenja jezik koji smo učili u školi, pa se zabranjuju zamjenice "on" i "ona" i mijenja ih se s "oni". Svijet u kojem se malo po malo počinju zabranjivati odvojeni muški i ženski wc-i. Svijet u kojem muškarci postaju žene pa pobjeđuju u sportskim natjecanjima u ženskoj konkurenciji. Svijet u kojem Snjeguljicu glumi Latino djevojka a vilenjaci iz Gospodara prstenova su najednom crnci. Svijet u kojem je izmišljen izraz "cisgender" za sve muškarce i žene koji su bili i ostali to što jesu, samo da bi se stvorio zastrašujući privid da postoje dvije vrste ljudi - trans i cis - pri čemu su prvi sami izabrali spol, a drugi tek prihvatili da ostanu ono što su bili kada su rođeni. Takav svijet nije svijet u kojem većina želi živjeti, ali ispada da se većinu više ništa ne pita.
Statistički podaci su vrlo zanimljivi. Premda se danas na internetu može pronaći mnoštvo netočnih informacija, na više mjesta je citirano istraživanje po kojem u SAD-u strahovito raste broj trans osoba među mladima od 13 do 17 godina. Prema tom istraživanju u toj populaciji trans osoba je 1,4 posto, a u populaciji od 18 na više svega 0,5 posto. Prema mišljenju jednih, riječ je samo o tome da se danas mladi mnogo više "outaju" nego prije, prema drugima, to je definitivni dokaz da je promjena spola moda i trend koji nam se nameće. Namjerno ili slučajno, svejedno.
Kada gledaju Nema na pozornici u perju i šlapama, mnogima na pamet padne da je to pokazatelj opće dekadencije zapadnog društva. Moje je mišljenje da je za takav zaključak prerano, ali ga definitivno ne treba isključiti. Povijest nas uči da je svako veliko carstvo počelo propadati u trenutku kada je krenulo masovno zanemarivanje tradicionalnih vrijednosti na kojima je to društvo utemeljeno. Kada su Germani rasturili Rimsko carstvo, tamo gotovo da više nije bilo nikoga tko bi im se pošteno suprotstavio.
Nama se to možda neće dogoditi još sto godina, možda neće ni 500, ali se u ovom trenutku čini prilično izvjesnim da hoće. Pretjerana liberalizacija društva nije jedini, ali je svakako važan faktor na tom putu.
Britanski novinar Piers Morgan, jedan od najpoznatijih globalnih boraca protiv woke pošasti, kaže da je woke nekad predstavljao želju za rasnom i društvenom jednakosti, a danas je oblik fašizma. "Ponašaj se po našim pravilima, ili ćeš biti uništen", poručuju današnji LGBT aktivisti.
Kada 22. lipnja Parada ponosa izađe na pulske ulice, meni će se nad glavom nadviti upitnik iza pitanja što oni točno žele, i nije li to samo performans koji je sam sebi svrha. Da se pokazuju i da ljudi vide da ih ima.
Dakle, podržavam da se ljudi bore za svoja prava, ali mi nije jasno za što se konkretno bori LGBT zajednica. Koliko mi je poznato, u ovom dijelu svijeta dobili su manje više sve što su tražili. Zato ne bi bilo u redu da taj isti svijet krenu rasturati.
NE (Robert Frank)
Na dan Antifašističke borbe, 22. lipnja, održat će se i prvi Pula Pride: u nakićenim prosvjednim povorkama, koje doista mogu izgledati kao iritantni no ipak dozvoljeni egzibicionizam, zaogrnuti plaštevima duginih boja istarski i ostali homoseksualci te cijela LGBTIQ+ zajednica, u kalendarskoj godini koja ima 8.760 sati za sebe i povorku traže samo osmosatni mir, kao tisućiti dio sveukupnog, cjelogodišnjeg vremena, jedan, jedini njegov promil.
U toj trećini jednog dana, u demonstraciji istospolnih ljubavi i svega ostalog što je većini nejasno, nestvarno, vrijedno prezira i gnušanja, pokazat će se jesmo li otvoreno društvo koje se bori protiv nasilja i koje spremno tolerira nekad i teško razumljive različitosti, ili smo netolerantni bezveznjaci koji iz prikrajka vrebaju priliku baciti grotu u glavu nekog odvratnog pedera. Zato da se to ne dogodi, kordoni policije osiguravaju zajednicu koja živi usklađeno s peace loving. Statistika bi pokazala da su njeni pripadnici miroljubiva djeca cvijeća koja nisu psihološki profilirana kao ratni zločinci ni ubojice, kriminalci i veliki dileri.
Unatoč tome, uoči armagedona kojem se približavamo svjetlosnom brzinom, a završit ćemo u kolektivnom lijesu vlastite neodgovornosti, ta bi proskribirana zajednica mogla postati kriva za sve što nam kao čovječanstvu slijedi i dolazi na naplatu.
Kao što su u Njemačkoj, u Hitlerovo doba, za sve bili krivi Židovi. Započelo je arijanizacijom, završilo holokaustom, općim pomorom plinom zagušenih, vatrom spaljenih i u pepeo pretvorenih ljudi, nedužnih i ni po jednoj osnovi ni za što krivih, osim što su, eto, rođenjem i pripadnošću umjesto da su Česi, Slovaci ili Talijani, oni ispali – Židovi. Nesumnjivo impotentni Hitler, mlohavac tamo gdje prirodno ide tvrdoća, zbog toga iskomplesiran, karikaturalan i zločest, tom je nesretnom narodu usred Europe iskopao duboku jamu genocida i istrebljenja koje, nažalost, da ironija bude veća, Židovi sada provode u Ramali, radeći Palestincima ono što se njima radilo prethodnih stoljeća.
Pod premijerom Netanjahuom, koji više ratuje zato što tako odgađa odlazak u zatvor zbog korupcije, a ne iz nužnosti, Židovi mijenjaju status: zasluženi legitimitet žrtve i mučenika, koji su imali zbog nezamislivog masakra 1.200 mladića i djevojaka i koji je casus belli, izgubili su zbog masovnih zločina nad civilnim Palestincima. Od pravednika postaju nepravedni, od onih prema kojima postoji empatija pretvorili su se u nemilosrdne mučitelje. Izraelska opravdanja za bombardiranja ovog intenziteta i opsega, koliko god u jednom segmentu bila argumentirana, suštinski su prekrhka.
Prije Židova, za sve su na ovom nesretnom svijetu bili krivi crnci i indijanci. Njih su po kratkom postupku, lomačom i pod bijelim kukuljicama, institucionalno i sistemski rješavali pripadnici supremacijske rase, redom heteroseksualni bijeli Amerikanci, a prije toga britanski, nizozemski, belgijski, talijanski, španjolski i portugalski konkvistadori, koji su u potrazi za drugim svjetovima, mineralima i naftom, iza sebe puštali spaljenu zemlju, ognjem i mačem sijući smrt, uvodeći strahovladu i vječno iskorištavanje potlačene crne rase.
I tako, korak po korak, kako napreduje povijest, red mržnje je došao i do LGBTIQ+ zajednice čiji pripadnici seksualnim izborom prakticiraju vježbanje udvoje, utroje ili grupno, sa svojim ili suprotnim spolom, van granica konvencionalnog i klasičnog, s identitetskim traženjem sebe kroz "ovo", "to" ili "ono".
Jesu li čudni, neuobičajeni, ali svoji, s pravom da budu što žele dok to egzistencijalno ne ugrožava druge, u modernom svijetu koji sada živimo, osobe istospolne orijentacije, "to", "ovo" i "ono", postali neki novi crnci, afrikanci, afroamerikanci, Židovi, Palestinci?
Jesu li homići nove žrtve homofobije, mizantropije, malicoznog ponašanja dominantno bjelačke, uglavnom kršćanske većine, koja će ih, planskom, ciljanom, nametnutom javnom komunikacijom, za koje desetljeće kao neprijatelje i krivce za sve svjetske probleme, predodrediti za – fizičko istrebljenje. Priča protiv "njih" koji ugrožavaju opstanak "našeg" svijeta, svijeta kakav "mi" poznajemo i želimo, kakav smo "mi" nametnuli, naići će na plodno tlo: krivci za sve, inflaciju i visoke kamate, pad životnog standarda, klimatske promjene i otapanje ledenjaka bit će – LGBTIQ+. Dakle, pederi, i njima bliski, srodni, solidarni, bit će krivi po cijelom svijetu.
Hoće li se ta široka i pacifistička zajednica - koja živi u potpunom miru ali, gle grijeha, s ponekim muškarcima u pelerinama i s nabacanim perjem, gdje oni navlače haljine i žele biti žene, a neke žene, ne znam kako to baš ide, zahtjevnim operacijama dobivaju penis te postaju muškarci - znati i moći izboriti za svoj fizički opstanak među brojnim mrziteljima svega što oni predstavljaju. Najglasniji protiv njih su debele, trbušaste pivopije koje prde, smrde i vrijeđaju u javnom prostoru, s malim kukastim križem tetoviranim na nekom slabije vidljivom dijelu njihovog tijela ili ga nose u duši. Nek' se zna: i Hitler ih je mrzio, homiće, lezbijke tek nešto manje… Gestapo je to rješavao metkom u potiljak, paf-paf…
Tko zna, možda će se pripadnike LGBTIQ+ zajednice, jednom, kao što Kinezi recentno progone Ujgure, naprosto baciti u neki novi Sibir, gdje će ih pendrecima i strujnim udarima neuspješno preodgajati pa će ih na kraju riješiti - masovnim likvidacijama.
Takav scenarij bliži je od onog po kojem će se svijet stabilizirati i svatko će, poštujući ključne zakone koji garantiraju pravdu i jednakost, živjeti u bračno/partnerskom odnosu koji mu je najprihvatljiviji obzirom na seksualnu orijentaciju i druge, očito, neuobičajene sklonosti. Neke situacije, iskreno, običnom čovjeku izgledaju suludo, neprepričljivo. Zato se od većine očekuje visoka razina tolerancije prema takvoj manjini. Kao što se očekuje i tolerancija oko održavanja povorke, mirnog hoda po gradskim ulicama, što prakticiraju, u znak upozorenja zbog subjektivnog stava o ugrožavanju nekih njihovih prava, i branitelji, i profesori, i medicinske sestre, i borci protiv abortusa. Neovisno o temi i organizatoru, povorke i prosvjedi svuda su demokratski oblik izražavanja mišljenja. Pula Pride po tom pitanju nije iznimka, nego pravo i pravilo.
Nažalost, živimo u doba zla i mržnje, najdestruktivnijeg i najrazornijeg osjećaja u ljudskoj prirodi. Oni koji mrze žele da se uništi predmet mržnje, bilo mentalno kroz ponižavanje, bilo društveno kroz isključivanje i ignoriranje, bilo fizički kroz ubijanja i mučenja, bilo simbolički paljenjem zastava.
LGBTIQ+ zajednicu mnogi mrze iz dna duše, mrzi ih se zbog (neopravdanog) straha ili (neopravdanog) neznanja. Mrzi ih se zbog predrasuda, što neodoljivo podsjeća na vrijeme pojave AIDS-a kad su bolesni bili tretirani kao da imaju kugu. Mržnji prethodi netrpeljivost, "nemam ništa protiv njih, samo da ih ne vidim, samo neka me ne diraju, neka ne protestiraju pa im se neće ništa dogoditi, idu mi na živce…" Takav proces raste i buja, poprima sve veće i opasnije oblike dovodeći do pojačane diskriminacije i svakodnevnog nasilja, čime se skraćuje put do konačnog rješenja oko homoseksualaca, koje su nacisti dogovorili 1942. u Wanseuu, s ljubiteljima istog spola visoko na listi prioriteta za likvidaciju.
Podržati drugačije, iako se nužno s njima i ne moramo slagati, civilizacijsko je pitanje. Primjer toga je pulski gradonačelnik Filip Zoričić. Iako svjetonazora koji nije podudaran njegovom, kad je osvojio vlast dopustio je stavljanje zastave LGBTIQ+ na balkon gradske vijećnice. Tako je poslao poruku snošljivosti. Život nije idila, uglavnom je nepravedan i zlovoljan te bi upravo zato umjesto proganjanja kad god se to može različite trebali prigrliti. Ok, samo da nas istospolni ne diraju po guzi…