'Oni koji vjeruju da bi književnost trebala samostalno opstati su umobolni'

Može zvučati kao neka slatkasta floskula, ali Pula je jedan od gradova gdje se osjećam potpuno kao kod kuće, kazao je poznati hrvatski pjesnik Marko Pogačar na predstavljanje svoje posljednje pjesničke knjige „Ponoćni glagoli“ u utorak u pulskom Klubu- knjižari Giardini 2. Pogačar je, inače, ovih dana u Puli boravio na rezidenciji „Pionirski dom“, to jest međunarodnom studijskom susretu koji spaja suvremenu glazbu s autorstvom pjesnika, pod producentskom palicom Edija Cukerića. Pogačar je pojasnio što ga to veže za Pulu.

„Postoje tu neki ljudi koje mi je uvijek drago vidjeti. Nisam inače vezan za tradicije, obiteljske priče, identitete. Rođen sam u Splitu, što me uopće ne zarezuje. U Benkovcu ili Splitu, ista stvar. Ali obitelj mi je živjela u Puli 50-ih i 60-ih godina. Dida je bio mornarički oficir i živjeli su na rivi u onoj Ostrogovićevoj dugoj zgradi. I kad su odselili u Split, uvijek su, pogotovo baba, spominjali Pulu. Govorila je da je u Puli nitko nije zvao oficirušom, za razliku od Splita. Onda sam i sam počeo dolaziti ovdje na muzičke festivale, a poslije i na Sa(n)jam knjige.“

Na pitanje bavi li se pisanjem od malih nogu, budući da je na Sajmu knjige u Istri prvi put gostovao davne 2006., Pogačar je otkrio da nije bio jedan od onih koji je pisao u osnovnoj i srednjoj školi.

„Više me zanimala muzika, svirao sam tada po raznim punk bendovima. I onda sam čuo jedan splitski bend koji je obradio pjesmu slovenskog pjesnika Srečka Kosovela i to mi je bilo jako zanimljivo. Kasnije sam, zaboravivši uopće na tu pjesmu, na buvljaku našao Kosovelovu zbirku koja mi je potpuno promijenila svijet. Otkrila mi je da je jezik nešto što postoji, neka materijalnost, a ne neki apstraktni medij. Osvijestio sam da živimo u jeziku, na jeziku, o jeziku i s jezikom. Tu sam zbirku čitao dvije godine dok je nisam naučio napamet. I nije mi padalo na pamet uzimati nešto drugo za čitanje. Ali onda sam pred kraj srednje škole otkrio i druge autore.

I tako sam preko noći odlučio da ću studirati književnost, iako nisam znao što to podrazumijeva. Do tada nisam ništa pisao. Ali, prva me godina fakulteta toliko uvukla u književnost da sam histerično čitao sve što mi je došlo pod ruku, a paralelno sam počeo i pisati. Nije mi padalo na pamet nešto objavljivati, nisam znao književnu scenu, nisam nikome slao tekstove. Moj je cimer to učinio umjesto mene i nekako je rukopis došao do Krune Lokotara koji mi je na kraju objavio knjigu i ja sam završio u književnosti. Toliko mi je taj moj prvijenac išao na živce da sam se potrudio što prije napisati knjige koje će mi ići manje na živce. Odjednom mi je to postao život“, kazao je Pogačar.

„Ponoćni glagoli“ su Pogačarova sedma zbirka poezije, a ni sam nije siguran koliko je ukupno knjiga objavio. Kaže da ih je možda bilo 18. Osvojio je niz nagrada, kritika ga obožava. Kako se njegov ego nosi s time, glasilo je pitanje.

„Mislim da sam s time imao sreće, jer sam bio mlad i boljela me neka stvar za sve to. Bilo mi je odlično što su me zvali na razne festivale, što su me plaćali za to. Zato mi je sve to postalo normalno. Dugo mi je trebalo da shvatim da imam privilegiju raditi ono što volim. Nisam stigao razmišljati o tome. Uostalom, nije da me ljudi zaustavljaju na cesti. Nema tu glamura. Predodžba o pisanju i glamuru mi je uvijek bila sumanuta. Kao ljudi žele postati pisci. Zašto? Meni su uvijek puno romantičnije izgledali neki drugi svjetovi, recimo muzički, filmski…“

U „Ponoćnim glagolima“, primijetio je voditelj programa Igor Zenzerović, Pogačar na nekoliko mjesta kritizira sistem. Ministarstvo kulture usporedio je s napuštenim grobom. „Trudim se biti pošten. Mi koji se bavimo kulturom dobrim se dijelom oslanjamo i živimo od budžetskog novca. I nema ništa loše u tome. U ovako malim kulturama jedini način da one opstanu je da budu budžetski financirane. Slobodno tržište je općenito najimbecilnija moguća stvar, a tek kad se stavi u kulturni kontekst je jednostavno floskula. To su gluposti. Ljudi koji vjeruju da bi književnost, glazba ili film u Hrvatskoj trebali samostalno opstati na tržištu su jednostavno umobolni i ne znaju zbrajati. Moramo biti svjesni da se oslanjamo na ta sredstva i da se trebamo na njih oslanjati, ali s druge strane mislim da trebamo biti pošteni i, kad treba, gristi ruku koja nas hrani. Ne možemo biti manekeni nacionalne kulturne proizvodnje. To neće ići. Iako dosta ljudi pristaje na to.

U redu, svi mi nekad i nekom trenutku radimo kompromise, ali trudim se da moja margina kompromisa bude zaista najmanja moguća, a da se baš ne upucam u sve moguće ekstremitete. Ministarstvo kulture je naš sugovornik, ali kakvo je ono bilo prije sedam, osam godina – kleptokratsko pa skoro i kriptoustaško. Još uvijek osjećamo posljedice tog križarskog kulturkampfa, koji je u šest mjeseci izbrisao niz institucija naše kulture koje su građene desetljećima. Srećom, to još nisu režimi koji ubijaju, ali je nevjerojatno koliko šest mjeseci može unazaditi ovako malu kulturu. I sad smo bili vrlo blizu da gledamo sličan scenarij, samo što ne bismo na tom mjestu gledali Zlatka Hasanbegovića, koji je islužen materijal, ali bismo možda dobili Josipa Jurčevića, a on je tek križar i s njim bismo tek najebali. Nakon tri mjeseca takvog ministarstva kulture, vjerojatno bismo zazivali vrijeme Nine Obuljen Koržinek, iako se i njenoj administraciji može štošta prigovoriti“, kazao je Pogačar.

On je jedan od rijetkih književnika za kojeg se može reći da živi od pisanja. Ali, on to ne bi baš tako rekao. „Treba definirati što znači živjeti od pisanja. Osobno nema šanse da bih mogao živjeti od prodaje svojih knjiga. Od toga bih eventualno mogao pojesti pet marendi mjesečno. Uz pisanje imam gomilu drugih poslova koji generiraju egzistenciju. Dobiješ stipendiju, nagradu, honorar od nastupa u inozemstvu, nešto prevedeš, pa te zovu da moderiraš književni program, da napišeš epizodu putopisne serije, pišeš kolumnu i onda se skupi novca. Ali teško mi je zamisliti da bih mogao živjeti samo od književnosti, to ne bi išlo.“

S cenzurom se, kazao je, u svojoj spisateljskoj karijeri susretao minimalno. „Paradoks ovakvih istovremeno demokratskih i parademokratskih sustava je da ti zapravo možeš reći štogod hoćeš. Ako govoriš protiv vlasti u niskotiražnim medijima, nitko te neće cenzurirati. Cenzura prije svega dolazi iz domene kapitala. Recimo, u mainstream medijima ne možeš reći nešto loše o financijeru ili oglašivaču. Jednom je Jutarnji list tražio da komentiram pjesme Franje Tuđmana. Koga briga za njegove pjesme? To su njegova privatna bulažnjenja. Puno su opasnija bila njegova politička i javna bulažnjenja. Uglavnom, pitanje koje sam postavio u tekstu bilo je piše li danas i Ivica Todorić pjesme. Jutarnji je objavio cijeli moj odgovor u kojem svašta govorimo o Tuđmanu, ali je izrezao rečenicu o Todoriću koja ni po čemu nije bila uvredljiva“, rekao je.

Što se tiče poezije, svima je odavno već jasno da se ona u Hrvatskoj prilično slabo čita. Pogačar je naveo podatak da se godišnje objavi tristotinjak pjesničkih zbirki. „Da se svaka u prosjeku proda u tom broju, bilo bi odlično. Gomila zbirki se proda u sto primjeraka. Ali ipak se čini da postoje neki uzlazni trendovi, pogotovo na društvenim mrežama, što se reflektira na vidljivost, ali i čitanost pjesničkih knjiga.“

Pojašnjavajući naslov svoje posljednje pjesničke zbirke, Pogačar je rekao da su glagoli na vrhu naše sintakse, gospodari radnje. „Bilo je zanimljivo tematizirati, pa blago i subvertirati tu jezičnu hijerarhiju. S druge strane, ponoć je uvijek zanimljiva, to je ničija zemlja, točka između nečega i ničega. Uvijek sam to vidio kao neku sivu zonu. Zanimljiva mi je bila ta točka između, odnosno što sve može izaći iz nje kad je zaustaviš“, rekao je. (Bojan Žižović)