Puležan Vedran Trgovčić donosi tajne Porera i premanturskih lanternista

Puležan Vedran Trgovčić ne prestaje s istraživanjem svjetionika i svjetioničarske povijesti: nakon što je puna dva desetljeća detaljno proučavao lanterne istočnog Jadrana od Venecije do grčkog otoka Othonoi, čiji je plod bila sveobuhvatna monografija „Svjetionički libar mali“, najavio nam je novu knjigu o lanternama. Ovoga puta limitirao se na pulski akvatorij, a radni naziv monografije za sad je "Porer i premanturski lanternisti".

Tako će najpoznatija hrid pulskog akvatorija, zajedno sa svojim, za pomorce ništa manje važnim bratom na šeki Albanež, dobiti svoje pripadajuće mjesto u stručnoj literaturi. A gdje ima svjetionika, ima i ljudi, ili je bar nekad bilo tako: u svom se djelu Trgovčić dotaknuo i premanturskih svjetioničarskih obitelji, neodvojive mikro zajednice koja je od 1840-ih naovamo – oprečno ustaljenoj slici usamljenog lanternista - obitavala na tom toliko izloženom, a toliko sigurnom komadu golog kamena pred južnim rtom Istre. Knjiga uskoro ulazi u završnu fazu i bit će objavljena do kraja godine, pa ovim putem uvažavamo autorovu molbu čitateljima da, ukoliko posjeduju još ikakve zapise, fotografije, pisma ili dokumente koja bi mogle biti relevantne za knjigu, neka ih pošalju na e-mail adresu galiolamuseum@gmail.com ili Facebook stranicu „Galiola – Pharology Virtual museum“, gdje Trgovčićeve fascinantne objave i fotografije o svjetionicima već godinama prati preko tri tisuće ljudi.

Između stvarnosti, mita i fikcije

Zanimanje za svjetionike kod Trgovčića ne čudi s obzirom na to da je studirao arheologiju, a u potpunosti se iskristaliziralo kada je shvatio da podataka gotovo i nema, odnosno nisu dostupni čovjeku i na dohvat ruke u kakvoj knjizi nego su zagubljeni po arhivima. Svjetioničarska povijest se, dodaje Trgovčić, uglavnom se temeljila na pomalo fikcionaliziranim pričama koje je unazad trideset godina napisao novinar Slobodan Paparela.

Dvadeset godina cjelovitog i zahtjevnog istraživanja

Trgovčić je mukotrpan posao cjelovitog istraživanja svjetionika svalio na svoja leđa: obišao ih je u dvadeset godina sve koje i danas stoje, odnosno 65, a studijom za Libar obuhvatio svih nekadašnjih 83. Temeljito je prekopao arhive u Veneciji, Beču, Splitu, Rijeci, Zadru, Dubrovniku i Kotoru. Odradio je i nestvarnih 1200 razgovora sa svjetioničarima, što aktivnim što onima u penziji, od kojih je dobio najvrijednije informacije, što njihovim potomcima, ljudima koji su bili dio svjetioničarske obitelji. Zabilježio je, fotografirao i skenirao gotovo dvjesto tisuća dokumenata i, jednostavno rečeno, stručno i studiozno pristupio temi koja takav pristup i iziskuje. S jedinom iznimkom da je – i tu Trgovčićev zanimacija za svjetionike poprime one neodoljive obrise subverzivnosti koa gotovo graniči s mazohizmom – sve financirao sam, uz tek nekoliko minornih donacija koje su po procjene pokrile oko 6 posto iznosa koji – kada se zbroje troškovi opreme, prijevoza i tima koji se s Trgovčićem iskrcavao na sve te svjetionike - nakupilo dovoljno „za kupnju finog stana“. Ipak, objavom Libra barem je parcijalno prepoznat značaj Trgovčićevog istraživanja, i za (tek) dio novog projekta mogla bi biti osigurana financijska sredstva koju bi omogućila Javne Ustanove Kamenjak.

Porer kao pionirski projekt

Za Porer nam Trgovčić priča da je prvotno izgrađen 1833. godine, bio je drvene građe i dvaput je izgorio. Impozantna kamena građevina kakvu danas poznajemo nastala je 1846. godine, a prvi lanternisti bili su premanturac Gregorio Mišković i piranez Giovanni Predonzan, koji su već 1839. godine zamjenili venecijansku posadu. Trgovčić Porer, unatoč tome što je nastao nakon prvog svjetionika u Savudriji, naziva pionirskim pothvatom.

- Porer je bio prvi uspješni projekt. Savudrija je bio probni, i prilično neuspješan, budući da su morali kasnije dograditi zgradu i izvršiti još nekoliko izmjena. Sa Savudrijom još nisu znali kako sve izvesti da bude funkcionalno, što sve napraviti da svjetioničarima bude ugodno, da sve radi. Imali su tek usmene upute, improvizirali i mijenjali svjetla, stavili na ugljen pa vratili na ulje. U izgradnji Porera su to već sve usvojili, pa je to zaista pionirski cjeloviti projekt, a osim toga i prvo naseljavanje nenaseljene hridi takve veličine. I vrlo je uspješan pa i dan danas, osim promjene svjetla na foto ćelije, funkcionira na isti način. Po tome kako se svjetioničar tamo snalazi, gdje može izvući barku. Ona željezna grua je trajala preko sto godina, sve dok je šezdeset i šeste nije uništilo jugo i sad je tamo na dnu mora. Osim toga se nije mijenjalo puno, jedino farba i stolarija koja je danas takva kakva je, prilagođena turističkim potrebama, rezignirano ističe Trgovčić, misleći na ustaljenu praksu posljednjih desetljeća da se na Poreru i ostalim svjetionicima iznajmljuju sobe, koju je ministarstvo financija od prošle godine onemogućilo Plovputu. Propust u valorizaciji Porera također se dogodio na način da, zaključuje Trgovčić, da je prisutan u prostornim planovima, ali zaštićen kao povijesna baština.

- Savudrija je zaštićena, ali se to ne poštuje. Gore je postavljeno desetak odašiljača, od radiovalova se ni ne možeš popeti. Ali tako je u Istri, slabo se cijeni pomorska baština. S druge strane, nema se što poštovati, jer pomorska baština u gotovo više ne postoji.

Fenolega kao prva opcija

Malo ljudi zna i da Porer nije bio prva opcija za izgradnju svjetionika.

- Kada 1832. dolazi ovdje car Franjo I, oni nisu sigurni gdje bi izgradili svjetionik. Arhitekt Pietro Nobile, koji je bio zadužen i za Savudriju i koji je napravio prvi nacrt za Porer, predložio je Fenolegu (a ne Fenoligu kako se ju danas naziva), i vlasti su taj otok otkupile od četiri privatna vlasnika za 220 florina, kaže Trgovčić i usput otvara zagradu o cjenkanju s Giovannijem Rakićem, tvrdim pregovaračem i oportunistom koji je tu dospio oženivši se s udovicom koja je od pokojnog muža naslijedila velik dio otoka. Na kraju su kao opcije postojale tri lokacije te je osim Fenolige i Porera razmatran i rt Kršine. Izvršio se test od mjesec dana, za vrijeme kojeg su pomorci prolazili i ostavljali u Trstu ili Bakru izvještaje o tome što se najbolje vidi ili ne vidi. Shvatilo se da je najbolje opcija Porer i, isto tako, da je najveći problem Pericolosa, danas prevedenu toponimom Albanež.

Najskuplji svjetioničarski projekt na Jadranu

Vrlo brzo nakon izgradnje Porera krenulo se i u realizaciju svjetionika na Albanežu, a sama izgradnja ispala je, Trgovčić će, najskuplji projekt na Jadranu, skuplji i od svjetionika na Palagruži. Prvu izgradnju podvodnih temelja i postavljanje kule na opasnoj šeki od dva i pol metra dubine detaljno su dokumentirani fascinantnim fotografijama koje će biti dostupne u novoj knjizi. Trgovčić nam pojašnjava da je prije gradnje postavljen kamp na Fineri, zadnjem vanjskom otoku pred Medulinom, gdje su se miješali beton i šuta, pijesak je dopremljen s Levana, grote sa Soče, a cement iz Splita.

- Još dok se gradio Porer se pričalo o toj šeki, koja tad nije smetala jer je bila na 2 i pol metra dubine, a kobilice nisu bile toliko duboke. Porastom brodova znala su se dogoditi i po tri brodoloma godišnje. Najprije je stavljeno svjetlo na Porer, koje je davalo crveno svijetlo prema Albanežu. Nekoliko puta su nešto pokušali izgraditi i onda se konačno odlučili za ono što imamo danas. Fotografije tog procesa koje imamo same su dovoljne su za samostalnu knjigu, kaže.

Trgovčić je, obilazeći svjetionik do svjetionika, i u Libru pisao o Poreru te razgovarao s ljudima koji su tamo živjeli, između ostalog i s Ivom Lamešićem, svjetioničarem rekorderom koji je na Poreru proveo čitavih 36 godina. U zapisima iz svjetioničarskih dnevnika te jugovite zime 1966. godine, Ivan Budija piše o „drhtanju kule što odolijeva navali morskoj“, valovima koji su se propinjali do prozora i koji su otrgnuli sirenu za maglu i dizalicu s čamcem, zbog čega su dva dana bili bez vode. Njegov sin Nevenko tada je bio tek trogodišnjak, ali se u razgovoru s Trgovčićem prisjetio kako su mu otac i drugi svjetioničar poštedjeli kokoš „ulovljenu između dva vala“ koja je nekim čudom preživjela udare mora od nekoliko metara. U arhivima se uvijek pronađu anegdote koje su aktualne, u ovom slučaju jednu od onih ljetnih avanturista koji podcijene snagu mora. Svjetioničar Giovanni Novacco u tom pismu iz kolovoza daleke 1903. godine opisuje kako je na Porer iskrcan Austrijanac ogrnut dekom nakon što su ga dvojica na barci izvukli iz mora s dva metra visokim valovima. „Pitah ga zašto je plivao“, piše Novacco, „no on me samo s čuđenjem pogleda i ušuti. Što da radim s njim?“

Otkud taj Kamenjak?

Ne čudi da u radnom nazivu knjige u nastajanju Trgovčić koristi riječ lanternisti, a ne svjetioničari, budući da su se oni i sami tako nazivali. Današnji svjetioničari, nastavlja, to zapravo i nisu, budući da su razvojem tehnologije, na tih 14 preostalih svjetionika koje i dalje nastanjuju, zapravo svedeni na funkciju domara. Svoje jezične preferencije Trgovčić ističe i s toponimima, ne opravdavajući promjene koje su se nakon 2. svjetskog rata u mapi južne Istre, od Penede koju zovu Pinida, Punte Krišto koja se pretvorila u rt Proštine, Kozada koja je postala Kotež, i srećom neuspjeli pokušaj da u upotrebu, umjesto punte Salvore, uđe rt Spas. Slična je sudbina, nastavlja, snašla je i Puntu Promontore, danas iz nekog razloga pretvorenu u Kamenjak:

- Premanturska punta, Punta promontore, Promontorij ga zovi, to je validna hrvatska riječ. Točno znači spuštanje hridine direktno u more. Prekrasna riječ. Kamenjak je samo jedna rtić na istoku, tu ih ima još šest, od Kršina nadalje. Ne možeš cijelu premantursku puntu zvat Kamenjak. Zbog jednog poligona. I onda još imaš gornji i donji Kamenjak, ma daj nemoj me... ne zaključuje Trgovčić rečenicu.

Imamo svjetioničarku

Premda ne preferira riječ svjetioničar, Trgovčić ističe da je hrvatski jezik jedan od rijetkih koji tu imenicu ima i u ženskom rodu. Ne zna, kaže, kad je ona ušla u uporabu, ali ne čudi da ona postoji s obzirom na ulogu koju su žene imale na svjetionicima, gdje su radile bar jednako koliko i njihovi muževi:

- Uvijek su one bile tu, bila to žena svjetioničara, bila to najstarija kćerka, imale su svoju ulogu u tome, iako tu govorimo od 19. stoljeću i tadašnjim pravima žena, tako da nisu mogle biti samostalne svjetioničarke. Osim jedne, Eudoksije Kustrić, na otočiću Daksa pred Dubrovnikom, koja je to postala 1901. nakon što su joj na otoku umrli najprije otac, a zatim i brat i ostatak obitelji, i tu je funkciju zadržala šest mjeseci, kada su ju zamijenili i na dužnost vratili muškarca. Za svoj rad na svjetionicima žene nisu bile plaćene, barem dok se, tijekom Austrougarske vladavine, svjetioničarke nisu pobunile te vlastima uputile potpisanu peticiju. Svojom su si ustrajnošću uspjele osigurati minimalnu godišnju plaću od 120 florina i simboličnu penziju, prava kakva kasnije nikad nisu imale svjetioničarke u vrijeme Italije, Jugoslavije ili Hrvatske. (Piše Roberto RAUCH)