Rovinjka banci mora vratiti dio novca koji je u banku uplatila 1993.

Dio novca koji je uplaćen još 1993. godine za kupnju dionica rovinjske tvrtke Mirna nikada nije vraćen radnicima koji su tako htjeli kupiti vlastitu firmu i nastaviti raditi u njoj. I ne samo da nije vraćen, nego ga pojedinci moraju još jednom platiti.

Ovo je najjednostavnije pojašnjenje onoga kroz što prolazi naša sugovornica Nada Popović iz Rovinja, bivša financijska direktorica u Mirni. Ona, naime, još uvijek plaća malo je reći visoku cijenu onoga što se u Hrvatskoj 90-ih godina nazivalo pretvorba i privatizacija, a zapravo je bila riječ o pljački. Popović tu cijenu, kako sada izgleda, neće platiti za svog života. Njena priča je toliko teška i mučna da nam, nakon razgovora s njom, ostaje gorak okus u ustima koji ne može isprati ništa.

Na početku tek da spomenemo da joj je račun blokiran još od 2017. godine, da trećina njezine penzije odlazi na račune onih koji su joj zagorčali život, a ona sama živi u strahu da će sa svoja dva bolesna i ne radno aktivna sina zbog svega završiti na ulici. Ali, začudo, još je uvijek jaka i o svemu što joj se godinama događalo priča otvoreno, vrlo smireno i racionalno, bez obzira što bi svatko na njenom mjestu iskočio iz vlastite kože od tolike količine nepravde i borbe sa sistemom koji je neumoljiv i koji tako nezasitno ždere vlastite građane.

Iako je ta priča tek nedavno dobila svoj epilog na Općinskom sudu u Puli, gdje je sud odredio da Nada mora vratiti novac koji je davnih dana položila u nekadašnjoj Istarskoj banci, moramo se vratiti na početak. Ona u Istarsku banku, dakle, 1993. donosi 341 tisuću tadašnjih njemačkih maraka živog novca kojim u svoje, ali i u ime još nekolicine rukovoditelja, želi kupiti dionice rovinjske Mirne. Taj je novac putem naloga za prijenos devizne štednje (stara devizna štednja) trebao biti doznačen Hrvatskom fondu za privatizaciju (HFP) za kupnju dionica. No, kao što smo već prije naglasili, privatizacija i pretvorba na hrvatski način donosi neke igrače koji imaju prednost pred svima drugima, pa i samim radnicima.

Prednost ima notorni Miroslav Kutle

Tako HFP početkom 1996. Istarskoj banci šalje storno naloga za prijenos deviznih sredstava. Drugim riječima, odustaje se od prodaje dionica radnicima, već prednost pred njima dobiva notorni Miroslav Kutle, koji na koncu preuzima Mirnu. Naravno, već je to bio veliki udarac za radnike, ali da su tada znali što tek slijedi, vjerujemo da bi im sama činjenica ulaska bivšeg kralja privatizacije u njihovu firmu bila tek mačji kašalj.

Naime, iako je Nada novac uredno uplatila u Istarsku banku, za što i dandanas ima potvrdu, do njega nikako nije mogla doći. Istarska banka, u igri koju može osmisliti samo bolestan um, šalje dopis u kojem traži da HFP ukaže banci kome sve treba vratiti novac i koliko. Ponovimo, novac je u banku položila Nada Popović, za što postoji i pisani trag, odnosno uplata s isključivo njenim potpisom. Ako je HFP stornirao nalog, onda je svakom iole ekonomski pismenom čovjeku jasno da je sve trebalo biti vraćeno u prvobitno stanje, odnosno da je banka trebala vratiti novac onome tko ga je i uplatio. No, to se u ovom slučaju nije dogodilo.

Ta igra između HFP-a i Istarske banke traje sve do 1999. kada Fond napokon šalje popis imena i cifre koje im banka treba vratiti, što banka, prema riječima Popović, tek djelomično i čini. Napomenimo i da taj novac, kako nam kazuje Popović, nije bio njihov, već su ga ona i bivši direktor Mirne, koji je kasnije počinio samoubojstvo, posudili od trećih lica, kojima, zbog svih navedenih stvari, nikada nije u potpunosti vraćen.

Isplatili svima osim njoj

"Banka me, nakon što je nalog storniran, trebala pozvati i vratiti novac koji sam uplatila, a da onda ja radim s tim novcem ono što je moja obaveza. No, banka to nije učinila već je počela sugerirati da taj novac nije naš nego je izvučen iz Mirne. Ako je doista to smatrala, onda je pitanje zašto novac nikada nije uplatila na račun Mirne. Godinama smo se natezali s bankom sve dok je nisam odlučila tužiti", prisjeća se Nada.

U međuvremenu je banka svima sa spiska koji je dostavio HFP isplatila novac, osim Popović, koja je morala čekati sve do 2010. kada Županijski sud u Puli potvrđuje presudu Općinskog suda i banci nalaže da vrati novac. No, ni tu nije kraj nedaćama koje su se samo gomilale. Banka ulaže reviziju na Vrhovni sud, koji nakon devet godina, to jest 2019., poništava pravomoćnu presudu i daje za pravo banci. Time Vrhovni sud baca Nadu na vjetrometinu u kojoj OTP banka, kao pravni slijednik Istarske banke, kreće u naplatu onoga što je svojedobno morala vratiti Nadi Popović. Najnovija presuda, kao što smo spomenuli na početku, amenuje ono što je odlučio Vrhovni sud i Nada bi sada zapravo trebala vratiti dio novca koji je uplatila davne 1993.

Zanimljivo je da je banka isključivo fokusirana na Nadu Popović i da nikoga drugoga s tog spiska rukovoditelja Mirne koji su trebali kupiti dionice i kojima je vratila novac nije tužila niti tražila povrat isplaćenih sredstava.

Uglavnom, 10. svibnja Općinski sud u Puli, Stalna služba u Rovinju, donosi presudu kojom Nadi Popović nalaže da isplati OTP-u više od 85 tisuća eura plus zakonsku zateznu kamatu koja teče od 2. rujna 1999. Također, prema toj je presudi Nada dužna nadoknaditi troškove parničnog postupka u visini od gotovo 13 tisuća eura.

Pitamo je gdje će pronaći taj novac, na što rezignirano odgovara: "Nigdje." Kao što smo već naveli, račun joj je od 2017. u blokadi, za što je zaslužan radni spor koji je vodila od 1996. protiv otkaza ugovora o radu. Otkaz joj je uručen bez obzira što nisu pronašli nikakve nepravilnosti u njezinom radu. Iako su i tu sudovi nižeg ranga bili na njenoj strani, Vrhovni sud i u ovom slučaju odlučuje kazniti Nadu te poništava prethodne presude, odnosno daje za pravo poslodavcu. Valja tu spomenuti da Vrhovni sud obje revizije na štetu Nade donosi nakon što je Mirnu preuzela Podravka, čiji je, pak, najveći vlasnik država.

"Taj se radni spor vodio do 2016. nakon čega su mi trebali isplatiti plaće. Isplatili su mi samo jedan dio, ali ni približno onoliko koliko su mi stvarno bili dužni. U međuvremenu je Podravka preuzela Mirnu i zvali su me na razgovor. Firma je tada bila u dugotrajnoj blokadi i Podravki je bilo bitno da Mirna ne završi u stečaju. Htjeli su da povučem svoju blokadu, koju sam stavila kako bih osigurala da mi isplate ono što su trebali po presudama. Rekla sam im da ću skinuti blokadu kad mi budu isplatili sav dug", kaže Popović.

No, ubrzo Vrhovni sud donosi reviziju i Nada ne da više ne može ništa potraživati od Mirne, nego Mirna sada potražuje od nje. Ista situacija kao i s OTP bankom. Tako se Nada zbog dvije revizije Vrhovnog suda, koje su donesene nakon dugogodišnjih sporova, našla u situaciji koja djeluje beznadno.

Jako osiguranje na vratima

Još jedna crtica jako dobro oslikava kroz što je sve prolazila. Naime, 2002. godine sud kao privremenu mjeru do okončanja radnog spora nalaže poslodavcu da vrati Popović na posao, što ovaj nevoljko i čini te je, umjesto na njeno bivše radno mjesto, smješta u proizvodnju.

"Prvo me nisu htjeli pustiti u tvornicu, da bi mi zatim ponudili mjesto u proizvodnji, očito misleći da neću prihvatiti. Na jednoj plaći su mi isplatili samo polovicu od onoga što sam trebala dobiti. Tada sam tražila da mi direktorica pojasni zbog čega, a na njenim vratima me dočekalo jako osiguranje. Otišla sam na bolovanje. U isto vrijeme su mi iz firme javili da sam dobila otkaz, izmislivši da sam prijetila - pištoljem, priča nam Nada Popović.

Ni nakon svega Nada nije klonula duhom. Pitamo je otkud joj tolika energija, tolika volja da se bori protiv neusporedivo jačeg protivnika, na što nam otkriva da je rođena 1942. u sabirnom logoru u Bjelovaru i da njezina majka pukom srećom tada nije završila u koncentracijskom logoru Stara Gradiška, odakle se malo tko vratio živ. Možda doista to objašnjava njezinu upornost i ponos koji zrače iz nje, iz žene tako krhke građe, a tako jake osobnosti. (Bojan Žižović)