'Prečesto autoru ostane puki ego. A to je, kao i za svaku osobu, pogubno'

Na Kalibru, književnom festivalu koji se od srijede do jučer održavao u Pazinu, razgovarali smo s njegovim idejnim začetnikom, svestranim urednikom Krunom Lokotarom, čije se ime veže uz gotovo svu relevantniju hrvatsku književnost ovog tisućljeća. Lokotar je do sad uredio oko pet stotina knjiga mahom domaćih autora, a „usput“ je pokrenuo festivale „Fališ“ s Emirom Imamovićem Pirkeom, „Prvi prozak na vrh jezika“, nedavno umirovljenu stoytelling scenu  „Spikigin“, dizajnirao književnu nagradu „Fric“, „Na vrh jezika“ za autore do 35 godina, jedinu svjetsku nagradu za književnost na društvenim mrežama „Post Scriptum“ te čitav niz drugih publikacija, izbora, emisija, manifestacija, festivala i književnih inicijativa.

- Pokrenuo si festival Kalibar, koji se održava već 11. godinu za redom, po drugi put u Pazinu. Kakvi su dojmovi?

- Kad mi netko kaže da je jedanaesta godina shvatim da je to respektabilna brojka. Nisam bio na prvom danu festivala, kad je održan In memoriam kviz neprežaljenog nam Davora Šišovića, koji je bio pun. Drugi je dan također odlično prošao, dok jučer (petak, op. n.) posjeta ipak nije ispunila očekivanja, što mi je jako žao, jer smo imali prvi nastup u povijesti Nikole Strašeka, autora za kojeg sam siguran da će značiti. Njegov roman, koji treba izaći na jesen, bit će hrvatski „Trainspotting“, nešto što nemamo i nešto što je izvučeno ne iz kože, nego duboko ispod kože, iz vene. Jučer smo predstavili njegovu knjigu Leptirići u trbuhu, glave na kolcima. Nakon toga je nastupila Katja Grcić sa svojom sjajnom poemom Krizantema/Istina, pa Zoran Predin, kojeg svi percipiramo kao jednog od najvećih kantautora s ovih prostora, ali on je i odličan pisac i napisao je distopijski roman „Bezgrešna“, koja nastaje po poticajima iz suvremenosti koji se hiperboliziraju i uobliče u, ovom slučaju, katoličko-vegansku autokraciju. Isplati se mentalno resetirati i ne čitati Predinov roman kao djelo beskonačno talentiranog čovjeka koji je snimio oko  45 albuma, nego kao pisca. Divna noć, koju danas nastavljamo s Mladenom Blaževićem, Enverom Krivcem i Kristianom Novakom. Mislim da smo na ovom Kalibru ispunili očekivanja publike, ovakav bi program bio znak velikog festivala čak i u Zagrebu.

„Drago mi je da u Zagrebu postoji uprava koja vjeruje u transformativnu moć kulture i umjetnosti. Trenutna, možemovska uprava - da se ne skrivamo - vjeruje da su kultura i umjetnost važni“

- Dugo si radio kao freelancer, a nedavno se ponovo vratio na poziciju glavnog urednika u AGM-u. I dalje uređuješ druge knjige?

- Da, nakon 16 godina i 9 mjeseci vratio sam se u AGM, firmu koja nema veze s firmom koju sam im ostavio, kada je tu radilo 27 ljudi, a izdavali smo i do 35 knjiga godišnje. Ali na ovo sam rado pristao, jer ideja današnjeg AGM-a koji je dio Zagreb holdinga je da nikome ne ulazi u njegovu izdavačku nišu, da objavljujemo nisko komercijalne, a užasno vrijedne naslove koje su izlog suvremenih ideja. Na tome ću zdušno raditi, jer se pokazalo da se za teško izborene prosvjetiteljske ideje treba ponovo boriti, a ovo je jedan od načina. Drago mi je i da u Zagrebu postoji uprava koja vjeruje u transformativnu moć kulture i umjetnosti. Trenutna, možemovska uprava - da se ne skrivamo - vjeruje da su kultura i umjetnost važni. A ja ću, naravno, nastaviti uređivati i druge knjige, budući da sam zatražio mišljenje Povjerenstva o sukobu interesa i dobio zaključak da smijem uređivati nekonkurentne žanrove. Ali u smanjenom broju. Tu ostaju i nagrade, gdje ću regrutirati najbolje od novih rukopisa, odabrat ću si najbolje i najznačajnije autore, ali više neću raditi dvadesetak knjiga godišnje, nego sedam ili osam, pored AGM-ovskih.

- Kaže jedna tvoja biografija: „Obećao si je da neće više otvarati nova područja borbe, ali baš mu je nešto zgodno palo na pamet….“ Je li s tim onda gotovo?

- Zatvorio sam neka područja borbe, ukinuo sam „Spikigin“, „Fališ“ i „Kalibar“ smo predali u dobre ruke, ja sam tu više „consigliere“. Imam puno ideja, ali su teške za realizirati, a ja više nemam vremena. Moje je uvjerenje da knjiga i umjetnost imaju transformativni potencijal, da knjiga može od stanovnika napraviti građanina, da postoji taj mehanizam i da ga mogu osmisliti, kao što je bila knjiga „Kad čujem Daruvar“, nakon koje sam siguran da su neki stanovnici postali građani.

„Ozbiljna civilizacija bi trebala itekako podržati i kao epoletu nositi europsku nagradu koju je dobila Monika Herceg, ali naša je kulturna politika slijepa“

- Nedavno se dogodila velika stvar – Monika Herceg za svoju je zbirku pjesama „Lovostaj.“ osvojila prestižnu nagradu European Poet of Freedom, a HRT je to prenio u vijestima iz kulture zajedno s dobitnicima nagrade Goranovog proljeća. Zašto je tako važan događaj u javnosti prošao neprimijećeno?

- Bilo je to zabilježeno na društvenim mrežama, ali jebeš društvene mreže. One su stvar civilizacije bez urednika, a ozbiljna civilizacija bi trebala itekako podržati i kao epoletu nositi tu Monikinu nagradu, koju je ranije dobila i Dorta Jagić, što također nije bolje popraćeno. To su iznimne stvari, naša poezija je naprosto sjajna. Monika i Dorta su sjajne pjesnikinje i na temelju toga mi bismo mogli graditi kulturni i nacionalni identitet, ali zašto je naša kulturna politika toliko slijepa, to ne možete pitati mene. Kultura koja ne želi iskoristiti svoj potencijal radi na svojem samoukinuću. Mi želimo svesti knjigu na manje, umjesto da je uzvisujemo. Uz to je „Lovostaj.“ prevodiv, ne živi od fonetskog koliko od semantičkog, a mi to ignoriramo. To je potpuna idiotarija, ne razumijem te kulturne politike koje ignoriraju kulturu.

- Na društvenim mrežama se čestitalo Moniki, hvalilo se Aleksandru Wojtaszek, koja je knjigu prevela na poljski. Ali nisam vidio da je itko, uključujući autoricu, istaknuo da je rukopis upravo proizašao iz natječaja za mlade autore, gdje je dobio nagradu „Na vrhu jezika“.

- Da, ja sam na koncu uredio tu Monikinu zbirku. Ne mislim da sam tu nešto posebno zaslužan, zbirka je bila čista, a nagradu su joj uz mene dodijelili i Marko Pogačar i Olja Savičević-Ivančević. Ali sve je to potpuno ignorirano. Ja ne znam zašto Monika nije to spomenula, to je njezina stvar, ali da, bilo bi u redu da su i Fraktura i ostali napisali kako je došlo do objave knjige. To je kao kad pišeš bibliografsku činjenicu. Ali kod nas su se sve egzaktnosti i svi standardi urušili. Krv se prolijevala i glave su gorile na lomačama da bi se stvorio pojam egzaktnosti, da bi sada došlo do sumnje u same činjenice. Postali smo civilizacija koja ignorira činjenice. Na koncu, Monika je napravila sjajnu knjigu, i to je jedino važno.

„Važno je shvatiti da pisanje književnosti nije hobi. Književnost te traži cijeloga.“

- I sam si rekao da je hrvatska poezija sjajna. A i autori su mahom mladi, kao u slučaju Dorte, Monike, pa i Marka pogačara, a i jako mladi, poput Marije Skočibušić i Josipa Čekolja, koji već dobiva regionalne nagrade. Čini mi se da je područje proze nešto tanje? Na pamet mi, osim Dore Šustić i Jerka Mihaljevića, ne pada previše autora.

- Proza je malo tanja. Ljudi rade kratkometražno, imaju sape koliko imaju, često ne odu dalje od jednog djela. Upustiti se dalje u književnost je socijalna odluka. Riskirati egzistenciju, zbog književnosti je ozbiljan rizik i odricanje. Meni je sasvim jasno da neku ljudi nisu spremni na to. Važno je shvatiti da književnost nije hobi. Književnost te traži cijeloga.

- Poprilično je subverzivno biti pisac ili spisateljica.

- Tako je. Što autor ima od književnosti? Bogatstvo nema, ugled nema. Ostaje ti samo mržnja onih nerealiziranih, eventualno tapšanje u nekom užem krugu ljudi i vlastito zadovoljstvo. Nekad su pisci dobivali stanove i ljubovali s balerinama, danas je to labilna gola egzistencija, ako i to, nažalost, često i  zavist. Zbog toga svega prečesto autoru ostane samo puki ego. A to je za autora, kao i za bilo kojeg čovjeka, pogubno.

„Ako sam ja, koji sam stvorio sve sam ili za druge izdavače za honorar, u poziciji moći, jebemti takvu moć“

- Ajmo malo u neki drugi smjer. Smatraš li da se hrvatskoj književnosti može dogoditi jedan Dalibor Matanić?

- Mislim da ne. Tu nema dovoljno moći i utjecaja da bi se moglo manipulirati nekim. Možda i griješim. Ne kažem da nema nekih sitnih, seksualnih i dominantnih ispoljavanja obrazaca. Nedavno me netko pitao jesam li ikad iskoristio poziciju moći, zamislio sam se i s malo razočaranja shvatio da sebe ni ne shvaćam kao nekog tko je u poziciji moći, a kamoli da bih je zloupotrijebio. Uopće je to bijedno, koristiti poziciju moći da bi zaslužio ljubav, da ne kažem seks. Ako moraš biti nekom profesor da bi s njim otišao u krevet, ili ga maltretirao s nekakvom svojom moći, ajde se ubij. Otužno je to. I sam sam nekoliko puta optužen da sam bijeli muškarac na poziciji moći, a pritom sam sve to vrijeme freelancer koji radi isključivo na stvarima koje je sam, ni iz čega stvorio, ili pak za različite izdavačke kuće za honorarčić. Ako sam ja na poziciji moći, jebemti takvu moć.

- Kad smo kod pozicije moći, volio bih čuti tvoje mišljenje o incidentu koji se u Rijeci dogodio na predstavljanju romana „Psi“ Dore Šustić. Je li tu došlo do toga? Osobno sam tu vidio neki generacijski jaz, netko stariji umišlja si da ima pravo preuzeti javni prostor mlađoj autorici na jednom od njenih prvih predstavljanja. 

- Tu ima generacijskog neshvaćanja, to je sigurno, jer su neki odrasli u nekim vremenima gdje su limiti i granice bile potpuno drugačije, ali moraš se aktualizirati. Pritom mislim da je tu bilo i nevinih žrtava, a da je bilo nespretnosti, neprimjerenosti i razloga za povrijeđenost – definitivno jest. Nisam bio na toj promociji, nego sam samo pratio medijske repove, koji su bili opravdani, valjda i ljekoviti, ali bojim se pretjerani.

Ja sam također bio prozvan, da se razumijemo. Zato što sam na predstavljanju knjige „Strvinari starog svijeta“ Tei Tulić rekao da izgleda kao da bi i dalje mogla konkurirati za nagradu za autore ispod 35 godina. Ne kažem da to nekome ne mora zvučati neumjesno. Ali, Tea i ja smo prijatelji, i da sad netko napiše da ja barim svoju autoricu, bože me sačuvaj. Još sam i autoironično odmah to komentirao i rekao „što sam snishodljiv“. Tu odmah izrečenu autoironiju da se prethodno relativizira nitko nije htio primijetiti. Klasičan primjer manipulacije koji me izručio pravednicima na društvenim mrežama koje, kao što znamo, ne služe za dijalog i debatu nego za osudu. Tea je htjela reagirati jer ju je to pogodilo, morao sam je moliti da to ne čini jer bih onda morao i ja reagirati, a imam puno pametnijeg posla.

„Temeljna je zabluda da je feminizam stvar roda. Feminizam je stvar stava.“

- Debata se u jednom trenutku prenijela i na književne nagrade, pogotovo nagradu Kamov, gdje je u žiriju bio Petković, a u finalu Ferić i Šustić, sve akteri spomenutog predstavljanja. Pa još i Damir Šodan, koji je uredio Petkovićevu knjigu. Jesmo li premala zemlja da si dodjeljujemo toliko književnih nagrada, ili će ih nekakve peripetije uvijek pratiti? Pada mi na pamet i nagrada Fric, za koju se uvijek isticalo da odlazi u ruke muškarcima. Ove ju je godine osvojila Ivana Šojat za roman „Sama“, ali se odmah digla halabuka zbog toga što nagrada nije uručena Robertu Perišiću za odlični roman „Brod za Issu“. 

- Da, tu se isto događaju neki dvostruki standardi. Često čujem da nema žena na poziciji moći. Je li ministrica kulture žena? Je. Nadležno vijeće Ministarstva kulture i medija  koje odlučuje o najvećoj raspodjeli budžeta za kulturu čine četiri žene i jedan muškarac, jel tako? Je. Grad Zagreb ima drugi najveći budžet, Vijeće čine četiri žene i jedan muškarac. Kako onda žene nemaju utjecaja? To mi nije sasvim jasno, malo su neprincipijelni.

A što se tiče nagrada, da, ima ih puno i uvode nesporazum. Prosječan čitatelj misli kad je nešto nagrađeno da je to sada nešto po sebi važno, ali mi u struci znamo koje nagrade su relevantne, koje se dodjeljuju cehovski, koje prijateljima i koje su irelevantne općenito što ja, naravno, neću sada nabrajati. Nagradu Fric je ove godine po prvi put dobila žena, Ivana Šojat, pa se u  kuloarima govorilo „da, ali ona nije žena“. Tu se misli nije „naša žena“, zbog vanliterarnih razloga. Iz biološke činjenice roda naravno ne proizlazi da je tekst nužno feministički.Pritom se Sama bavi ozbiljnim problemima nezadovoljne žene u braku, rastavom. Sigurno važna tema, ne samo ženska. Općenito mi je teško zamisliti emancipaciju žena bez emancipacije muškaraca i obrnuto. Ispravljati povijesnu nepravdu učinjenu ženama novom nepravdom je naprosto pogrešno. Pozitivna diskriminacija je poželjna, stvar civlizacije, ali u slučaju literature smije nastupiti tek kada su knjige literarno u egalu. Tek kada je tako, neka nagradu dobije knjiga čiji je autor/ica ili tema marginalizirana/emancipirajuća. Do tada, samo sveto načelo kvalitete, takozvane literarnosti.

Pritom je temeljna zabluda da je feminizam stvar roda, kada već moram tumačiti elementarno. Feminizam je stvar stava, svjetonazora. Muškarci mogu biti veći feministi od žena, ali pola naše javnosti kao da to još ne shvaća. Perišićev roman iz finala je izrazito ekofeministički, Perišov bitno feministički, a gle čuda, napisali ih dečki.

(Razgovarao Roberto Rauch)