Posljednji automobilistički romantik
Na današnji dan u studenom 2014. godine nenadano nas je napustio Ivan Đani Šverko jedan od ponajboljih automobilista u povijesti bivše zemlje. Beskompromisni vozač i jedan od posljednjih automobilističkih romantika, koji je u sjajnoj generaciji velikana automobilističkog sporta toga vremena poput Gorana Štroka, Mladena Gluhaka i Jovice Palikovića slovio za najatraktivnijeg vozača te nikada nije volio taktizirati već je sve svoje utrke vozio na rubu izdržljivosti svojih automobila. Bio je jedan od onih vozača koji ukoliko nije bio prvi, utrke je u pravilu završavao tako da mu se ‘razletio’ motor.
Automobilizam je tih šezdesetih godina prošloga stoljeća u cijeloj bivšoj zemlji, bio popularniji čak i od Formule 1. Pogotovo se to odnosi na ‘nacionalnu klasu’, natjecanje tadašnjih fićeka i rijetkih originalnih abartha kakvog je i Šverko posjedovao prvi u čitavoj Jugoslaviji. Utrke u toj konkurenciji je često pratilo više od pedeset tisuća gledatelja, a natjecanja su se održavala na ulicama najvećih gradova poput Beograda, Zagreba, Skopja i Titograda. O samoj popularnosti ovog natjecanja govori i činjenica da je o njemu snimljen i istoimeni igrani film.
Nacionalna klasa
Oktanski sport tada je i u našoj zemlji, poput svjetskih pista stvarao istinske zvijezde okružene glamurom i slavom. Vozači koji su prošli trkačku školu u 'Nacionalnoj klasi' nastavljali su uspjehe prelazeći u više klase, a neki su postigli i zavidne rezultate na međunarodnim natjecanjima. A Đani je svakako bio jedan od njih. Rođen je u Buzetu 2. studenoga 1941. godine te se od rane mladosti počeo baviti sportom u svome gradu.
Prva ljubav bila je nogomet zajedno sa svojim drugovima u narodnoj osmogodišnjoj školi u Buzetu početkom pedesetih godina, da bi se kasnije 1955. godine pridružio grupi mladića koja je pod trenerskom palicom profesora Branka Jiraseka, započeo u školskoj ekipi igrati rukomet i baviti se atletikom, a talentirani se mladić ubrzo pridružio i seniorskoj rukometnoj momčadi. Svoje najbolje rukometne dosege postigao je u momčadi Buja tijekom svojeg srednjoškolskog obrazovanja u gimnaziji 'Vladimir Gortan'.
Uz rukomet Đani je bio svestrani učenik – harmonikaš, biciklist i nadasve rukometaš gdje se isticao kao izrazito brzo lijevo krilo. Njegova rukometna romantika završava međutim odlaskom Đanija na studij u Zagreb. Kao student na Stomatološkom fakultetu bio je uvijek prepoznatljiv i uvijek poseban u svojim vrlinama i sposobnostima. Iako pred diplomom stomatologa, ljubav prema jurnjavi i brzim automobilima sve je više postajala strast kojoj se Šverko u potpunosti posvetio. Uz brojne titule prvaka bivše Jugoslavije, Đani Šverko se okušao i u međunarodnim natjecanjima. Godine 1968. tako je bio neslužbeni prvak Europe u klasi automobila zapremnine do 850 kubičnih centimetara, da bi isti uspjeh postigao i naredne godine.
Specijalist za 'abarthe'
Bio je specijalist za Abarthe, s kojima je često mrsio račune i natjecateljima u snažnijim klasama automobila. Zanimljivo je da je tada Abarth TCR 1000 kakvog je i Đani prvi vozio na prostorima bivše države koštao čak više od određenih modela Ferrarija! Na svom prvom nastupu sa ovim legendarnim automobilom 1970. godine zakasnio je na tehnički pregled vozila jer je upravo pred utrku išao po njega u Italiju i direktno ga dovezao na stazu na beogradskom Ušću. Bilo je to veliko iznenađenje i publika je bila oduševljena kada se jedan takav auto pojavio u boksu.
Sivi Abarth s proširenim krilima i velikim prednjim spojlerom u bijeloj boji nikoga nije ostavio ravnodušnim. S obzirom na to da je Šverko kasnio, tehnička i liječnička komisija mu u početku nisu dozvoljavali start na utrci. No na kraju su popustili i odobrili mu nastup da vozi revijalno sa vozačima iz viših klasa. Šverko je, kao i uvijek, vozio kao da se bori za prvu poziciju i poslije nekoliko krugova imao je jedno izlijetanje u kom je oštetio svoj auto dovoljno da nije mogao nastaviti utrku.
Automobilističku karijeru završio je sredinom osamdesetih, iako se i kasnije natjecao u konkurenciji promotivnih kupova. Posljednji put za volan trkaćeg automobila sjeo je u promotivnoj 'Utrci istarskih automobilističkih legendi' u Buzetu 2011. godine. Svoju ljubav prema oktanskom sportu neumorno je pokazivao i po završetku karijere kada se posvetio spašavanju trkaćih automobila kojima je njegova generacija nastupala, ali i zanimljivijih sportskih modela, te je prikupio najveću zbirku sportskih automobila u Hrvatskoj. Nažalost nije uspio dočekati svoj san da automobile restaurira i izloži ih u vlastitom muzeju automobila.
Autor
