Ovo je malo poznato: Istra je i prije sto godina u Parizu imala dva olimpijca
U ovih 128 godina modernog olimpizma, svega je 46 sportaša rođenih u našoj županiji branilo boje svojih zemalja na najznačajnijem sportskom događaju, nastupajući u 18 sportova.
Istarski su sportaši pod čak pet zastava nastupali na smotrama koje je u čast mira i prijateljstva, po uzoru na drevna antička takmičenje, obnovio francuski grof Pierre de Coubertin te tako ostavio neizbrisiv trag u svijetu sporta, a u manje od stoljeća ukupno je osvojeno devet medalja. Olimpijske igre koje su u idućih mjesec dana pred nama, nastupom trojice sportaša s poluotoka mogli bi taj broj stoga podignuti na dvoznamentastu razinu.
Igre se tako vraćaju u Pariz nakon čitavog stoljeća. Malo je, ili gotovo nepoznato, u istarskoj javnosti da su na Igrama održanim u francuskoj prijestolnici prije tih točno sto godina nastupila i dva sportaša rođena na području našeg poluotoka. Tada, naravno pod talijanskom zastavom, u Parizu su nastupili Puljanin Vittorio Zucca koji se natjecao u atletici te hrvač Enrico Bonassin iz Vodnjana.
'Ne možemo pušiti, ali moramo žvakati žvakaću gumu'
Vittorio Zucca je uz Antonia Quarantotta, plivača rođenog u Vrsaru, bio prvi istarski olimpijac, nastupivši na Igrama 1920. godine, a široj je sportskoj javnosti tada postao poznatiji nakon Prvog svjetskog rata, prešavši pod talijansku zastavu, s obzirom da je prije nastupao ‘u inozemstvu’ - Austro-Ugarskoj monarhiji. Kao sportaš "Grion Pole", uz atletiku koja je bila njegov prvi sport, igrao je i nogomet.
Svoju prvu olimpijsku priliku iskoristio je 1920. godine na Olimpijskim igrama u Antwerpenu. Dana 13. lipnja te godine u Udinama se održavala prva olimpijska selekcija gdje bez problema osigurava mjesto u utrci na 100 metara. Još jedna pobjeda u Trstu 27. lipnja, a zatim 3. srpnja trči istu udaljenost u izvrsnom vremenu od 11 sekundi, nakon čega nije bilo sumnje kako je nacionalni dres njegov. Zabilježena je i anegdota kako se za vrijeme priprema u Busto Arsiziju pišući kući Zucca žali: ‘ne možemo pušiti, ali zato moramo cijeli dan žvakati žvakaću gumu koju nam je dao izbornik’. Uz žvake, tadašnji izbornik Adams uči ih i startu kakav danas poznajemo na sprinterskim utrkama. U Antwerpenu međutim, ova nova metoda ne daje očekivane rezultate.
Narednih godina Zucca nastavlja biti najbolji sprinter Italije, te uz osvajanje naslova državnog prvaka ruši i talijanski rekord na 100 metara. Rezultati koje postiže tih godina osiguravaju mu novi nastup na Igrama 1924. godine u Parizu. Na legendarnom stadionu u Colombesu u kvalifikacijskim utrkama međutim ne uspijeva osigurati finalnu utrku. Zuccin nastup, koji nije bio izvanredan, onemogućuje mu i nastup u štafeti 4x100 metara te je tako njegova olimpijska avantura neslavno završila.
Istarska obitelj Bonassin, podrijetlom iz Vodnjana, 16. svibnja 1901. godine dobiva sina Emerica Giusta zvanog Enrico. U trenutku njegovog rođenja, Pula je još uvijek bila dio Austro-Ugarskog Carstva, ali s geopolitičkim promjenama nakon Prvog svjetskog rata, cijela Istra postaje dio Italije. Bonassin se kasnije preselio u Trst i u početku se posvetio dizanju utega. Godine 1924. pokušao se kvalificirati za Igre u Parizu, no nije uspio, uvijek ostajući daleko od prvih. Njegov najbolji rezultat u kvalifikacijskim natjecanjima bilo je četvrto mjesto postignuto 9. lipnja na predolimpijskom natjecanju u Trstu, gdje je podigao ukupno 357,5 kilograma, naspram 455 kg pobjednika Galimbertija.
U međuvremenu, međutim, Bonassin je naučio i tajne slobodne borbe, pod vodstvom Giorgia Calza, olimpijca iz 1920. godine, koji je, emigriravši u Ameriku, stekao slavu u kečerskim borbama te postao jedan od najvećih predstavnika te discipline.
Bonassin je bio najsjajniji talent kojeg je Calz odgojio, izbornik Del Genovese ga je primijetio, pratio, cijenio njegov stil i snagu te mu na kraju savjetovao da napusti dizanje utega i uključio ga u reprezentaciju, iako je Istrijanu potpuno nedostajalo međunarodnog iskustva. Treneri su ga pozitivno ocijenili i zbog njegovog ‘skulpturalnog i vrlo mišićavog tijela, s mačkastim pokretima’, što je očigledno bilo nasljeđe njegova bavljenja dizanjem utega. Bonassin je bio novak u slobodnoj borbi, pripremljenoj s vrlo malo sredstava i resursa, pomalo na brzinu i više radi sudjelovanja nego s konkretnim nadama za pobjedom. Odlazi u Pariz prvenstveno radi stjecanja iskustva, u trenutku kada je slobodna borba u Italiji tek u povojima, ali je ipak okružena određenim entuzijazmom, također zbog odjeka iz Amerike gdje Calz, stari olimpijac u grčko-rimskoj borbi, ostvario velike uspjehe.
Nestao u zamci pariškog noćnog života
Olimpijske borbe održavaju se u Vel d’Hiv-u, poznatom zimskom velodromu u glavnom gradu Francuske, poprištu brojnih vrhunskih biciklističkih natjecanja. Bonassin se natječe u kategoriji čija je težinska granica 79 kilograma, u konkurenciji 14 sportaša iz devet zemalja. Na svom prvom danu natjecanja 11. srpnja pobijedio ga je Belgijanac Ollivier i odmah je eliminiran. Međutim, Ollivier dolazi do finala i prema pravilima turnira.
Bonassin dobiva drugu priliku i teoretski se mogao boriti za broncu. Ali... nestaje, nitko ga više ne može pronaći, vjerojatno izgubljen u opasnoj zamci pariškog noćnog života. Iako prozvan u borbi s Fincom Pekkalaom, Bonassin ne dolazi na teren jer ga, jednostavno, nema. Vodnjanac je tako s prilično nejasnim i pomalo tajanstvenim nastupom, stigao do solidnog petog mjesta zahvaljujući neobičnom pravilniku. Činilo se potom da ga slobodna borba ne privlači previše, te se nakon ovog neobičnog olimpijskog izleta posvećuje grčko-rimskom stilu hrvanja. Dobri nastupi i pobjeda na predolimpijskom turniru osigurali su mu i Olimpijske igre 1928. godine u Amsterdamu. Na ovim Igrama uz dvije pobjede i isto toliko poraza dolazi do solidnog sedmog mjesta.
U naredne četiri godine se ne natječe često, no 1932. ponovno želi izboriti Olimpijske igre koje su se održavale u Los Angelesu. No, na predolimpijskom turniru ne uspijeva ući po treći puta u talijansku olimpijsku reprezentaciju.