Tko sretne 11 ljudi u Puli, dobije pivo
Dramedija
Čini se da dramedija oko igrališta Valkane polako ide kraju. Inspekcija nije utvrdila nikakve nezakonitosti, porušena su stabla koja su morala biti porušena da bi nekoliko stotina pulske djece dobilo adekvatan teren za treniranje. Otvorenje je predviđeno u svibnju i tada ćemo (valjda) konačno ovu "aferu" poslati u povijest.
Priča oko igrališta Valkane je poučna jer pokazuje koji su razmjeri političko-aktivističkog terora što se provodi u Puli. Mi smo na to već navikli pa ne primjećujemo, ali nije normalno da se na svako posječeno stablo diže ogromna galama, kao da je netko dignuo Arenu u zrak.
Pritom je riječ o vrlo maloj skupini građana, takozvanih aktivista, njih pet-šest pa do maksimalno deset, koji dižu enormnu buku bez razloga, popunjavajući dosadni siječanj svojim djetinjastim poimanjem političkih zbivanja u gradu. Djetinjastim i vrlo pristranim, zbog čega se sve ovo zapravo može svrstati u pretkampanju za lokalne izbore. A izbori su još daleko. Bit će toga još ohoho.
Alen i Ivan
Ovaj tjedan obilježila je i jedna lijepa vijest, Alen Vitasović je poručio da se osjeća bolje i da se vraća. Kultni istarski glazbenik će, vjerujemo, uskoro na pozornicu, gdje mu je i mjesto. Nije on za toplice i hladnice i nadamo se da će nas još koje desetljeće zabavljati, a onda nek se odmara.
Alen je doista jedan od simbola Istre, ne samo glazbom nego i karakterom. Ne pretjerano glasan ali postojan i prisutan, malo zastrani s alkoholom, jebiga, ali uvijek širi dobre vibracije. Sve u svemu, da ga nema, trebalo bi ga izmisliti.
Drugi vitasović koji se spominje ovih dana za sada je manje poznat od Alena, ali možda ne zadugo. Riječ je o Ivanu Vitasoviću, FNC prvaku i nježnom divu iz Fažane, koji će večeras debitirati u KSW-u, najjačoj europskoj MMA organizaciji.
Sretno našim Vitasovićima, ponosni smo na njih.
Kiša
Kad sam doselio u Pulu jedna od čestih tema bila je kiša. Ljudi su ovdje fascinirani time koliko ona pada u Rijeci. Istina je, Rijeka je grad kiše, ali ona ne pada ni približno toliko koliko se u Puli misli.
U mojim prvim pulskim danima, a bila je to veljača, jedan kolega mi je rekao da u Puli kiša pada pet dana u godini. I potom je padala idućih pet dana, pa sam ga pitao znači li to da smo sada godinu dana na miru?
Nažalost, nismo bili godinu dana na miru, ali kiša u Puli pada relativno rijetko, i kad pada, pada kraće i slabije nego u Rijeci. Rekao bih da je to glavna razlika. Osim toga, ovdje često ne bude kiše iako je u prognozi, a u Rijeci često pada i kad nije u prognozi. A kad je u prognozi, onda je manje-više garantirana.
Kad se čovjek vozi Ipsilonom iz Rijeke prema Puli, ne može ne primijetiti da kiša ponekad pada cijelim putem, a onda se, kao čarolijom, tamo negdje kod izlaska za Vodnjan, pokaže sunce.
Mislim da Arena nije najveća vrijednost Pule, nego klima. I lijepo se toga podsjetiti ovih dana kada su ceste svuda zatrpane snijegom, a kod nas ga nema ni blizu.
Beograd
A kad već govorimo o razlikama između Rijeke i Pule, jedna od njih je i ta što je u Rijeci zamrla upotreba starih naziva za određene lokalitete u gradu, a u Puli je, čini se, življa nego ikad.
"Vjetar odnio nadstrešnicu kod bivše Bille", kočoperio se jučer naslov na ovom portalu, na što sam, pola u šali a pola u zbilji, upozorio kolege, rođene Puležane, da se ta trgovina već pet godina, ako ne i više, zove Spar. Objasnili su mi da Puljani neće imati pojma gdje je to ako se napiše "Spar" umjesto "bivša Billa".
Ima toga jako puno. Na primjer, Petrolovu benzinsku pumpu na Mutilskoj, pored Plodina, ljudi i dalje zovu OMV, iako je u međuvremenu tamo bio i Crodux. Kafić i restoran Zaobilaznica uporno se zove Zen, a Max City je kronično Max Stoja. I tako dalje.
Ono što Puljani ipak najviše vole su nazivi iz doba Jugoslavije. Na primjer, Prvomajska ulica, koju valjda nitko ne zove Ulica Sergijevaca, pa potom Pionirski dom (dječji kreativni centar), Dom JNA (Dom branitelja) i Korzo (Giardini). Nedavno smo imali i advent koji se održavao ni manje ni više nego u Kinu Beograd!
U Rijeci toga zbilja više nema. Tamo više nitko kino Teatro Fenice ne zove Partizan, niti kino Croatia Beograd. Legendarnu kavanu u centru grada više se ne spominje kao Dva lava, a čak se i čuveni Jelušić na Trsatu pomalo gubi pod teretom novih imena.
Nestao čovjek
"Gdje je nestao čovjek", pjeva Goran Bare, lud od svega u što su se ljudi pretvorili. Ovo nije toliko dubokoumna crtica, ovaj naslov pita se nešto mnogo prizemnije i doslovnije, a to je, doista, gdje su nestali ljudi u Puli ovih dana. Zna li se šta?
Može opklada? Krenite od zlatnih vrata i napravite đir Prvomajskom (evo ga opet) preko Foruma pa potom Kandlerovom tamo skroz do biblioteke, pa Carrarinom gore na Giardine i natrag do Portarate. Možemo se složiti da je to, manje-više, strogi centar Pule. Ako je kasnije od 20 sati i ako putem sretnete više od deset ljudi, plaćam pivo u Uliksu!
Siječanj i veljaču, a donekle i ožujak, u ovom gradu je prilično teško probaviti. Ukusni su kao prežgana juha. Nakon veselog prosinca kreću mjeseci postojanog boravka u dnevnim boravcima. Nema ni Nepalaca, a ulicama đirivaju samo dostavljači Glova i Volta. Čak ni kancelarije javnih službi ne šetaju, i oni se prave da nešto rade.
U gradu je skoro sve zatvoreno, kao da je pao meteor. Dućani zu zabarakadirani, terase zavezane, čak ni u Mlinaru nema nikog. Eno ga neki Filipinac mete li ga mete. Dosadno mu, ne zna što da radi. Od pedeset lokala u centru radi njih možda šest. A i ti što rade su kronični prazni. Konobari igraju ping pong preko šanka.
Puna je Pula, moš mislit. Ni marinera, ni šofera.
Autor
