Kako je momak mogao dobiti karte za rukomet, ali je ugledao hrvatsku zastavu

Pjesma

Netko u Rovinju piše pjesme za kandidate na lokalnim izborima, potom ih izvodi i kači na internet. Sve to radi anonimno. Do sada je jednu posvetio kandidatu IDS-a Emilu Nimčeviću i jednu kandidatkinji SDP-a Mariji Blažini.

Pjesme su u rap, odnosno trap varijanti. To je ono što u današnje vrijeme slušaju mladi. Ako mislite da ne znate, znate sigurno, jer se ori na sve strane. Dovoljno je prošetati Giardinima u neki kasniji sat.

Još popularnije nego trap su trap cajke. To vam je ono kada netko uzme karoseriju Stojadina i unutra ugura motor od BMW-a. Srbi i Bosanci su neprikosnoveni na tom terenu, a Hrvati konzumiraju. Naš najpoznatiji traper je Grše i on izvodi normalni trap, a ne cajke.

Talenta ne fali ni u Rovinju. Produkcija je vrlo dobra, sound izvrstan. Jedino još nismo prokljuvili zeki li to netko kandidate, ili ih zbilja podržava. Ili ni jedno ni drugo. Vjerojatno nećemo ni saznati.

Selaki

SDP je sigurno zadovoljan odabirom glazbe za pjesmu o njihovoj kandidatkinji. Oni su se uspjeli brendirati kao urbana opcija u odnosu na HDZ-ove seljačine. Njima trap dobro stoji, ili barem oni misle da je tako.

IDS je već druga pjesma. Oni su nešto kao urbani seljaci, ako to nije oksimoron. Žive u gradovima ali se furaju na selo. Voze Audije i pričaju o traktorima. Životni san im je da posade nekakve masline i naprave vlastito vino. Svejedno, maksimum povratka prirodi za većinu je vila s bazenom.

Uglavnom, IDS bi radije da pjesmu kanta Serđo Valić sa svojom armunikom. Da je to nešto domaće, veselo. Vesna Nežić Ružić također dolazi u obzir. Ili Elio Pisak.

Možemo, to su pak oni kojima biti urban nije dovoljno. Oni su urbani, woke i alternativni. Stoga je trap bezveze i njihova pjesma bila bi u nekakvoj indie rock varijanti, a može i R&B ili reggae.

HDZ, to barem nije pitanje. Oni bi da pjesmu otpjeva Doris Dragović. Mora tu biti puno himničnih dijelova, da se pusti glaščina. Naravno, u tekstu barem tri puta treba spomenuti more, Hrvatsku i stine.

Domovinski pokret, gle čuda, ipak bi se odlučio za Tonsona. Šta je sigurno je sigurno. Njima su more, Hrvatska i stine tek početak, pa bi u tekst trebalo dodati i nekog kralja iz povijesti, potom oganj, mač, vile, Velebit, vukove i neznane junake.

Most bi se odlučio ze neku crkvenu, nešto kao Hosana na visini, a stranke centra, da u Hrvatskoj uopće postoje, pikirale bi tešku tehnjavu ili haus.

Zato preporuka tajanstvenom umjetniku iz Rovinja, ako čita ove retke, da zamješa malo. Jer ako se ne bude miješalo, zagorjet će.

Rukomet

Nekad davno trenirao sam rukomet. Moj klub bio je RK Trsat, ili kako mi to volimo reći, najveći mali klub u Hrvatskoj. Trsat je u orbitu izbacio dva reprezentativca, Renata Sulića i Ivana Stevanovića, premda je baza uvijek bila mala i svodila se na najmanji kvart u Rijeci.

Ja sam bio pivac i nosio broj 3, koji je prije mene imao upravo Sulić. Ali to je ujedno i jedina sličnost između nas dvojice. Moja rukometna karijera je brzo završila.

Rukometu sam se vratio 2012. na Europskom prvenstvu u Srbiji. Išli smo u Beograd kolega i ja i završili u hotelu u kojem su bile smještene reprezentacije, premda to nije bilo dozvoljeno. Netko je očito napravio grešku. Dok su ostali novinari čekali press konferencije, mi smo doručkovali s Balićem.

Ima još puno anegdota s tog prvenstva, ali najdraža mi je ona o glupom momku koji je mogao dobiti dvije ulaznice, a nije dobio ništa.

U Beogradu je tih dana vladala velika napetost prema navijačima iz Hrvatske, do te mjere da su se razbijali automobili. Mi smo zato i tražili hotel s podzemnom garažom, a između sebe smo pričali engleski zbog straha da nas Srbi ne prepoznaju.

Prije utakmice poznanik iz Rijeke zamolio me da mu podignem dvije ulaznice koje je nabavio i predam mu ih na ulazu. Bilo je to za polufinale Srbija - Hrvatska, za koje su se ulaznice plaćale kao suho zlato. Ja sam podigao ulaznice i čekao ispred dvorane dolazak navijača iz Hrvatske, ali oni na kraju nisu smjeli prijeći granicu. Dakle, ostadoše dvije ulaznice.

Nekako u tom trenutku prišao mi je jedan domaći navijač koji je bio spreman skupo platiti dvije karte i obilazio je ljude ispred dvorane u potrazi za njima. Ja sam već posegnuo u džep da mu ih dam (poklonim), ali on je na mojoj akreditaciji primijetio hrvatsku zastavu. Taman kad me htio napasti, zgrabila ga je policija. Umjesto da dobije dvije karte, i to besplatno (a plaćale su se i po parsto eura), dobio je šipak.

E jesi glup, mislio sam u sebi.

Pošto je utakmica već počinjala a nisam imao kome dati karte - bacio sam ih u smeće.

Duplo

Dobili smo fotke sa cijenama iz Austrije pa sam išao u Müller napraviti ono što svi rade ovih dana - provjeriti koliko isti proizvodi koštaju kod nas. I doista, sve redom je skuplje, premda su plaće u Austriji neusporedivo veće.

Možda je Kinder u Hrvatskoj dobio inspiraciju za naziv svoje poznate čokoladice, jer je razlika vrlo često duplo. Da čovjek ne povjeruje.

Pokušao sam prošli tjedan objasniti da glavni krivac za sulude cijene nisu trgovački lanci, već skupa i pohlepna država. Mnogi se s time ne slažu, ali ja sam i dalje uvjeren da bi meta trebali biti uhljebi. Ako ne isključivo oni, onda oni uz trgovačke lance.

Pojašnjava mi jedan prijatelj da su tu i tržišne zakonitosti. Da smo mali pa je biznis ovdje uvijek skuplji. Ima i to smisla.

Neki dan sam na pulskoj tržnici kupio malo zelene salate i cherry rajčica. Onako od oka, količina koju četvero ljudi bez problema pojede uz ručak. Cijena? Šest i pol eura. Išao sam i u jedan popularni pulski restoran za široke mase i uzeo malo obilniji obrok za jednu osobu. Cijena? 16 eura.

Doista nisam osoba koja će se žaliti na cijene, ali to stvarno više nema smisla.

Bojkot

A osim trgovina trebali bismo, kažu, bojkotirati kafiće i restorane. Moram priznati da mi nije jasno kako će se to izvesti. Ljudi naime moraju jesti i piti, osim ako nisu na teškoj dijeti.

Osim toga, u kafiće se ne ide zbog kave, soka ili pive. Ide se zbog društva, dokonosti, opuštanja, uživanja. Budu li bojkotirali kafiće, ljudi će bojkotirati sami sebe. To je nešto kao da bojkotirate odlazak na plažu.

Ali svejedno, u petak je bio prvi bojkot, a ja sam se osigurao na vrijeme. U četvrtak sam gledao Hrvatsku i Francusku u kafiću i kako se približila ponoć, naručio sam još jedno piće. Čisto da ispoštujem bojkot.