Denis je dobro, hvala Bogu

Bimbo

Nije tajna da mi je omiljeni lokal u Puli Uliks. Tko barem površno prati crtice, to je shvatio odavno. 

U Uliks idem od Rusije 2018. Nikad neću zaboraviti kako smo slavili onu pobjedu protiv Engleske u polufinalu. Ali nikad. To je večer koju je nemoguće nadmašiti.  

Vlasnik Uliksa Denis Bimbašić jedan mi je od najdražih sugovornika u gradu. Glavne teme su nam ugostiteljstvo i politika, a sve pod egidom "Budućnost Pule". Ista ona budućnost koju je gledao i njegov otac, kad je u davno doba pokrenuo kultni pulski kafić. 

Baš u subotu, prije ravno 14 dana, svratio sam do Uliksa nakon što je Peđa Grbin najavio svoju kandidaturu. Sreo sam Denisa na terasi kod ulaza, u ruci je nosio kacigu za motor. Malo smo komentirali novosti i potom je otišao. 

Dva dana kasnije Denis je imao tešku prometnu nesreću na Vidikovcu. Ali baš tešku. Prve informacije su bile dosta loše. U glavi nevjerica, nejasnoća, magla... Je li moguće da se to dešava? Srećom, nekoliko sati kasnije saznajemo nešto bolje vijesti.

Danas, 12 dana nakon nesreće, s dozom opreza može se reći da je Denis dobro. Naravno, koliko može biti dobro. Slijedi strpljenje, dugotrajan oporavak, a novi sastanak u Uliksu zakazujemo za proljeće. Konte, Dule, Stefan, Larisa, Pero, Tibor, Rosa, Iris, Debora, Tigar, Sosa i ostali željno očekuju veliki comeback. 

Proslavit ćemo to više nego onu pobjedu protiv Engleske.      

Table

Neki dan vozim prema Rovinju preko Rovinjskog Sela. Izađem s Ipsilona, skrenem lijevo, na tabli piše "Rovinj 16" (kilometara). Prođem parsto metara, kad ono "Rovinj 12". Nitko nikad, osim Rovinjaca, ne prelazi četiri kilometra tako brzo.

Ali, tu nije kraj.

Jedno vrijeme brojevi se normalno spuštaju, sa 12 na dolje (što se desilo s onih 16, to zauvijek ostaje misterij). Dakle, piše "Rovinj 11", pa "Rovinj 10", "Rovinj 9", "Rovinj 8", ali onda blokada na "Rovinj 7". Uspio sam izbrojati tri table na kojima je stajala točno ta oznaka, iako je prva od druge udaljena kilometar-dva, a od treće možda i tri kilometra. Svejedno, cijelo vrijeme uporno piše "Rovinj 7".

Nako toga, ako mi nešto nije promaklo, slijedi još tabla "Rovinj 6" i onda ste najednom u Rovinju! 

Ovakve prostorno-vremenske paradokse nije znao objasniti ni Anštajn.

Stol

Jedan dragi kolega znao je reći da su novinari svjetski prvaci švedskih stolova. U tom polju smo nenadmašni. Doveli smo se do savršenstva.  

Novinari, za početak, imaju sjajan tajming. Potrebne su godine i godine da se to nauči. Ako kasno dođete za švedski stol, onda je sve uzalud. Dok stignete na red, najbolja hrana će se pojesti. Ne valja međutim doći ni prerano, jer vas onda svi gledaju poprijeko. Kao žderonje. 

Neću sada otkriti sve tajne, ali poanta je da se prema stolu krene u posljednjim sekundama događaja (pressice, konferencije, sjednice). Tom taktikom stižete taman kad krene graba. Teren je čist, prvi ste u nizu. 

Druga kvaliteta koju treba imati je brza vizualizacija. Što se nudi, gdje što stoji i kamo krenuti najprije. To su tri ključna pitanja na koja morate odgovoriti. Cilj je da se prvo odabere najbolje, što mogu samo najiskusniji izvjestitelji. 

Treća faza je prebacivanje hrane na tanjur, odnosno takozvano krcanje. Treba biti brz i neumoljiv. A malo i besraman. Potom je nužno brzo žvakati i ne previše pričati, da se ne gubi vrijeme. Dođavola taj networking. Jer inače ne stignete potegnuti još jedan pjat. Ako vam je neugodno, možete onaj prvi staviti sa strane i uzeti čisti. Sva je prilika da nitko neće shvatiti da ste već bili. 

Najveći znalci umiju napuniti tanjur i tri puta. Riječ je o velemajstorima. Postoji međutim jedna razina iznad njih, a to su oni koji nose i za doma. Oni se oko švedskog stola snalaze bolje nego Jokić u NBA reketu. Znate ono kad je domjenak odavno završio, a pojedinac još oblijeće po zdjelama? 

E, to je pravi novinar. 

Rovinj

Sada treba povezati prethodne dvije crtice.

Onaj dan kad sam se vozio u Rovinj, išao sam na konferenciju Istarske županije o sportu. Konferencija je bila sjajna, izvjestili smo o tome i još ćemo, ali imala je i švedski stol. A ja, vjerovali ili ne, nisam ništa taknuo!

Tajming mi je bio savršen. To sam, uostalom, doveo do savršenstva. Skužio sam da Mile i Sponza (voditelji) pozdravljaju okupljene i potom u hipu izletio prema vratima. K'o furija! 

Na švedskom stolu nisam bio među prvima, nego prvi. Na njemu kanapei, tortilje i sendviči. Sve stoji netaknuto. Raj na zemlji. Pazite, riječ je o hotelu Lone, dakle kvaliteta je zajamčena. 

Ali ja gledam, važem, sjetim se da imam neke sarme doma. Ne znam što mi bi. U prognozi kiša, a mrzim voziti po pljusku. Gledam u nebo, tamno je. 

Posebno su mi se svidjele tortiljice, izgledale su sjajno. Čini mi se da je unutra bila piletina. Na sitno narezana. Prolazi mi vrijeme, ekipa je sad već stigla, ima tu preko stotinu ljudi. Sad se već guta na sve strane. Uskoro je oko stola opća gužva. Ja se još malo nećnem i potom pozdravim i odem. Vjerovali ili ne. 

Nadam se da me neće izbaciti iz novinarskog društva.  

Kuhari

Jedno malo društvo iz Pule, od svega tri člana, prošle je nedjelje pokušavalo rezervirati konobu u Istri. Pokazalo se to kao fantazija!

Zovu oni prvu konobu, nema mjesta. Zovu drugu, sve popunjeno. U trećoj može, ali na terasi (a vani malo iznad nule). Okreću se brojevi znanih i neznanih, google mape rade prekovremeno, mobiteli ostaju bez baterija, ali u nedjelju 17. studenog pronaći slobodno mjesto za jesti u Istri bilo je nemoguće!

Što drugo reći nego - ima se, može se. Samo molim, kao član spomenutog trojca, da se više nitko ne žali. I jedan savjet - nemojte upisati djecu u gimnazije, na pravo i ekonomiju. Pogotovo ne na ekonomiju.  

Upišite ih za kuhare.