IDS-ovci rade sklekove, Sanja frizuru, a Kliman upisao tečaj

Špijun

Ove godine navršava se 40 ljeta od premijere Balkanskog špijuna. Kada me pitaju koji mi je najdraži film, to remek djelo se uvijek nađe na listi. Pogledao sam ga barem deset puta.

U Balkanskom špijunu ima citata za pamćenje, a jedan od upečatljivih je "Đura će ti oprostiti šta te tukao". Cijeli film je složen od apsurda, a ova rečenica je najveći.

Više desetljeća nakon premijere Balkanskog špijuna na Balkanu se konačno dogodilo da netko traži oprost od onoga tko ga je tukao. Desilo se to ni manje ni više nego u Rovinju, čiji je gradonačelnik Marko Paliaga toliko prebio ugostitelja Jurića da mu je ovaj nakon toga uporno slao poruke u kojima se ispričava.

Je li Jurić samo žestoki ljubitelj Balkanskog špijuna ili je nešto drugo posrijedi, za sada nije poznato. Ono što je poznato je da je krenula hajka na Paliagu, koje se ne bi posramio ni sam Ilija lično.

Na koncu možemo dodati da nedostaje samo još jedna rečenica: "Mene, ako se sete na Dan bezbednosti, sete se, ako se ne sete, nikom ništa".

Kuće

Ovaj tjedan smo saznali da u Istri ima viška kuća za odmor. I to onih s bazenom, ali u današnje vrijeme je izlišno to napominjati jer svaka kuća ima bazen.

U kojem je to trenutku Istra postala Los Angeles, nismo zapazili. Ali jesmo da mnogi sada ne znaju što će s kućama. Rado bi ih prodali, ali samo za silne pare. Rado bi ih i iznajmili, ali to je postao ćudljiv posao. Nije dovoljno zalijepiti kuću na Airbnb pa se ona preko noći izda 12 tjedana po 3 milje.

Da se opet prisjetimo Balkanskog špijuna i još jedne legendarne rečenice, koju ćemo samo malo prilagoditi istarskim okolnostima. "Izdala si ti izdala, ali ne kuću, nego mene".

Gosti

Evociranje Balkanskog špijuna zaključit ćemo ipak najpoznatijim citatom, koji nam otkriva kako prosječan Istrijan zapravo doživljava turiste.

Stoje dva Kineza na Portarati i pitaju lokalce tko su svi ovi ljudi što prolaze kroz Zlatna vrata.

Kažu im oni - "Ma to su neki čobani, budale".

Olimpijada

Ubio bi me sada Kristian Sirotich, moj nekadašnji urednik u sportskoj redakciji Novog lista. Ne kaže se olimpijada, nego olimpijske igre. Olimpijada je razdoblje od četiri godine između igara. Ali više nisam sportski novinar pa mogu pisati kako hoću, pogotovo u neobaveznoj i nadrealnoj kolumni kao što je ova.

Počela olimpijada u Parizu a nitko pojma nema. Nije mi jasno kako se najveći sportski događaj uspio toliko srozati u očima promatrača. Naravno, ovo najveći se samo tako kaže, iz pijeteta, jer odavno je najveći sportski događaj Svjetsko nogometno prvenstvo. To je nešto kao Božić i Uskrs.

Čitam neki dan da je gomila ulaznica za olimpijske igre (evo ga utjecaj nekadašnje batine) ostala neprodana, a i one koje su prodane vlasnici preprodavaju. Bilo bi suludo reći da ljude olimpijada ne zanima, ali da ih zanima manje nego prije, to je čini se činjenica.

Ja sam nekad blejao u igre od jutra do sutra. Gledao bi doslovno sve sportove, a one u kojima nastupaju naši hipnotizirano.

Prve igre koje pamtim je Seoul 1988. Sjećam se finala vaterpola, urlanja "Milanović, Milanović" i velike pobjede protiv Amerikanaca. Potom Barcelona 1992. i košarkaški spektakl, pa rukomet u Atlanti 1996. i Ateni 2004. Zapalio me još i Duje Draganja u toj istoj Ateni kada je plivao do srebra na 50 metara. I tu je negdje moje zanimanje za olimpijadu počelo kopniti, ali čini mi se i svačije zanimanje.

Zašto je to tako, nemam pojma. Izgleda da su pojedinačni sportovi, koji predstavljaju bit olimpijskih igara, ljudima postali dosadni. U današnje vrijeme postoji jako puno drugih zanimacija, poput mahnitog skrolanja po Tiktoku. Gledanje vrsnih sportaša više nije napeto. Puno zanimljivije je pratiti kako debeli Japanac ždere.

Zatišje

U pulskoj politici zatišje. Gradonačelnik je aktivan na Instagramu kao tinejdžerka. Evo ga s nekim blogerom pa na operi u Areni. Noć provodi čisteći ulice, ujutro je već kod nove fasade, a popodne na Fratarskom igra picigin s ekipom iz Gimnazije. Između je proslavio dolazak Rakete u Hajduk. Možda stigne i Đeko. Kakve metuzaleme dovode na Poljud, mogao bi netko i našeg sindaka poslati u napad.

Možemo je i dalje neumoran u sazivanju pressica na koje nitko ne dolazi. Nije problem u njima, u današnje vrijeme novinari su toliko lijeni da im se više ne da izaći iz stana. Što da gubiš vrijeme kad će ionako doći priopćenje. A kad je u pitanju Možemo, i naslov staviti unaprijed možemo. "Pulski možemovci se protive gradnji..." i onda samo dodaš čega.

Sanja Radolović je nestala sa scene. Kažu da je otišla kod frizera krajem travnja i još je tamo. Lero hoda po gradu s nekom vrećicom u ruci. Nadajmo se da neće sjest ispred Zlatnih i okrenut šešir naopako. Nikolovska je, saznajemo, otišla u Moskvu na govorne vježbe. Navodno joj mogu pomoći na institutu Lomonosov.

Rošula je upisao ljetnu školu hrvatskog jezika. Jebe ga ije je. Biteri je pobjegao s Dua Lipom u nepoznatom pravcu. Navodno su na Kosovu, pokazuju guzove predsedniku Vučiću. Kliman je upisao tečaj za stand up komičara. Kažu da ispucava viceve brže nego Hadžić nove brodove. Miletić pak odmara od trčanja po Istri. Navodno mu se dopada naziv ove kolumne.

A IDS? IDS je posebna priča.

Oni su, ekskluzivno saznajemo, otišli na team buidling u Manjadvorce. Boljo puše u pištaljku i udara ritam, a ostali ga slijepo slijede. Jen, dva, jen, dva. Za doručak sklekovi pa tri kruga oko parka. Za večeru trukinja i malo riže. Meso samo nedjeljom. Jedini izlazak do listopada bit će im Trka na prstenac. Isključivo da pokupe što konji ispuste.