Ovih 6 rečenica se u Istri najčešće izgovaraju

Metak

Minuli tjedan obilježio je pokušaj atentata na Trumpa. Puno je toga napisano, a meni ostaje zabilježiti posvemašnje licemjerje koje izbija na površinu.

Pojedinici koji se inače žestoko zalažu za mir, ljubav i dobro već danima žale što metak nije otišao koji centimetar lijevo. Ima takvih i u Hrvatskoj. Za mene je to krunski dokaz, ako smo ga uopće trebali, da je zalaganje za mir, ljubav i dobro ponekad krinka iza koje stoje, recimo to tako, ne baš sjajni ljudi. Pogotovo ako se ističe na sva zvona.

Naravno, neću sada pisati što bi se dogodilo da je atentat bio uperen u kandidata suprotne političke ideologije, i da se netko sprdao s tim. Dvostruki kriteriji su svuda oko nas, jednako kao i žestoka polarizacija kojoj se ne nazire kraj.

Krađa

Ni ovo ljeto se ne prestaje pričati o cijenama. To je čini se glavna tema svih razgovora. Frapirani smo kako je sve postalo skupo, naročito u kafićima i restoranima.

Za početak moram reći da nisam jedan od onih koja će prigovarati na cijene. Ja ih uglavnom ni ne primjećujem, a o njima razmišljam drugi dan kada buljim u prazan novčanik. Moja filozofija je da je to stvar tržišta i ako je nekome nešto skupo, neka to ne kupuje. Pogotovo kada je riječ o kafićima i restoranima.

Sada ide onaj "ali". Naime, nemoguće je ne primijetiti da su neke cijene otišle van pameti.

Na primjer, u Vinskom gradu u Puli par listova pršuta i četiri tanke fete kruha dođu 14 eura! To je jebenih 105 kuna za nešto što je u naravi mršavi sendvič kakav realno vrijedi 15 kuna. Dec vina je uglavnom po 5 eura. Dakle dec. I tako dalje.

Na koncertima u Areni pivo se plaća 6 eura. To je skoro 50 kuna. Pizze i burgeri su po Istri od 10 do 15 eura, kave su već i po 20 kuna, a kuglice sladoleda po 25. Moglo bi se nabrajati do jutra.

U današnje vrijeme čovjek ne mora obilaziti svijet da bi vidio kakve su cijene drugdje. Dovoljno je otići na Google mape, pronaći neki restoran bilo gdje i u fotografijama kliknuti na jelovnik. Malo sam se poigrao s tim i zaključio da su u Puli pizze skuplje nego u Rimu i tek za nijansu jeftinije nego u New Yorku.

Zbog čega je to tako, nemam pojma. Je li riječ o pohlepi, ne znam ni to, ali se teško oteti dojmu da neku ulogu u ovoj priči ima želja za silnom zaradom. Naravno, sve je to legitimno, a oni kojima smeta imaju izbor.

Vatromet

Slušam ovih dana rasprave o vatrometu. Povod je naravno to što u Puli za filmski festival vatrometa više nema. A taj vatromet je bio događaj godine za Puležane.

Protivnici vatrometa imaju uobičajene argumente, da se straše psi i ubijaju ptice. Ne znam u kojoj mjeri vatromet doista uznemiruje pse, s obzirom da je to prije svega svjetlosni, a ne zvučni spektakl. Prosječan pulski motorist puno više uznemiruje pse (i ljude), i to na dnevnoj bazi. A vatromet traje desetak minuta jednom godišnje.

Što se tiče ptica, čini mi se da je ta priča prilično nategnuta. Čitao sam o tome i koliko mogu naći, stručnjaci kažu da vatromet može naštetiti pticama, ali uglavnom samo ako se ispucava u blizini mjesta gdje ih jako puno boravi. Kažu da su incidenti s velikim brojem mrtvih ptica zbog vatrometa vrlo rijetki. A vatromet traje, ponovimo još jednom, samo desetak minuta godišnje.

Netko će možda reći da sam bešćutan, ali mislim da je to glupost. Ljudi ubijaju životinje od kada postoje (i ljudi i životinje). Netko će reći da se ubijanje za hranu može tolerirati, ali ne i za zabavu. No je li vatromet jedini oblik takvog ubijanja? Pogledajmo malo prekomjerne figure oko sebe, koliko je životinja pobijeno i pretvoreno u šnicle da bi se netko zabavljao? I problem nije samo meso. Proizvodnja avokada, na primjer, ubija milijarde pčela. A vatromet, ponovimo i treći put, traje deset minuta na godinu.

Dakle, ne budimo licemjeri. Čini mi se da je protivljenje vatrometu samo još jedan primjer puritanizma koji je sam sebi svrha. Političke odluke koju će svi podržati jer ne žele da ih se smatra seljacima. Tjerajuće želje da se prikažemo dobrima i naprednima, pa imalo to smisla ili ne.

Filmski 2

Završio je još jedan Pulski filmski festival. Slušam ljude i uglavnom nisu zadovoljni. Ali s tim treba biti oprezan jer ljudi danas nisu zadovoljni ni sa čim.

Idem gledati samo pozitivne strane. Kažu stručnjaci da je ove godine bilo dobrih filmova, a svi hvale Proslavu koja je snimljena po romanu Damira Karakaša. Mene je to natjeralo da krenem čitati Karakaša. Jest, može me biti sram, ali do sada nisam. No bolje kasno nego nikad. Evo ovih dana ću do gradske biblioteke.

Zabava ispred Doma branitelja je bila okej. Meni je to mjesto bolje nego Circolo, veće je i ljepše. Vinski grad je krcat i uspijeva već godinama zadržati specijalni feeling. Očito se ima para jer su cijene tamo paprene. Ili ljudi samo sjede ispred praznih botilja. Možda donesu vino od doma pa uzmu čaše i toče? To uopće nije loša ideja.

Vatrometa i dalje nema, a po svoj prilici neće ga ni biti. Crtica gore je moj bijedni pokušaj da se to promijeni, koji naravno neće uspjeti.

Nema ni velikih zvijezda ni pravog spektakla, ali o tome nećemo jer smo rekli samo pozitivno. Ritam ljetnih događaja u Istri ide dalje. Evo počinje tenis u Umagu. Next please.

Gosti

Ima ih. Nema ih. Puno je. Prazno je. Troše. Ne troše.

Ovo je šest rečenica koje se u Istri najčešće izgovaraju. Naročito ovih dana. Sedma je "ima li još ajvara".

U zemlji u kojoj je turizam glavna ekonomska grana, a naročito u regiji u kojoj je on to još više, gospodin gost je svetinja. Posljednjih godina navikli smo da ih je sve više, a onda je taj broj nekako počeo padati.

Ima li turista ili nema može se procijeniti na više načina. Onaj najpouzdaniji je da se pogledaju brojke koje odašilju turističke zajednice. Ali tim brojkama se tradicionalno ne vjeruje. Stoga je pravi način procjene unaj ulični, mangupski.

To funkcionira otprilike ovako. Metoda broj jedan je da sjedneš u gostionu i gledaš prolaznike. Ako ti se ne zavrti u glavi u tri minute, onda ih nije dosta. Metoda broj dva je hodati glavnom šetnicom između devet i deset navečer. Minimum prisilnih zaustavljanja mora biti deset. Ako je manje od toga, dođavola, loša je sezona.

Problem s ovim metodama je što one uvijek donose loše rezultate. Koliko god ljudi dođe u grad, uvijek se čini da ih je prije bilo više. Da je danas živ netko iz 1873., tvrdio bi da je tada bilo više gostiju nego danas.

Posebna tema je potrošnja, s obzirom da šetnju centrom još nismo počeli naplaćivati. No o tim brojkama se uglavnom ne govori. Koliko ide na račun, koliko sa strane, što se sve hapne a što prijavi, to ne zna ni FBI.

Najbolja metoda računanja ovdje je takozvana nervozna procjena. Nju dajemo svi mi kada zamišljamo koji je auto kupio ugostitelj na kraju sezone. Jel bemve il porše.