Možda bi stanove u Puli trebala graditi Sjeverna Koreja?

Camorra

U prošlim crticama objasnili smo tko je kriv za smrad s Kaštijuna i zaključili da su to svi građani Istre. Riječ je bila o svojevrsnoj hiperboli, svjesnom pretjerivanju da bi se naglasio problem. Međutim, polako se pokazuje da je to možda ipak bila parabola, pa moguće i izravan šut u rašlje.

Ovaj tjedan gradonačelnik Pule Filip Zoričić najavio je rat protiv takozvanih šporkulja. To su oni sitni građani koji svoj krupni otpad bacaju gdje god stignu, a najčešće pored kontejnera i kanti. Zbog njih nam grad na momente izgleda kao Napulj, ali bez Maradone. Imamo samo Camorru, i to smećarsku.

Sve je to isti "boli me k" obrazac koji na koncu doprinosi i smradu s Kaštijuna. Stara dobra navada da je uvijek drugi grozan, a "mi" smo bajni i krasni.

Možda uz sve ostale Puli fali i festival ogledala. Da ih se poslaže po cijelom gradu i da se svatko mora pogledati. Da se konačno suočimo sami sa sobom.

Nula

Iz pulskog Možemo su još jednom istupili protiv gradnje stanova. Ovaj put nemaju samo konkretnu metu, nego su se pobunili i protiv svih stanova kao takvih. Čini se da im najviše ide na živce što grade privatni investitori, a ne Grad, Država, ili, tko zna, Komunistička partija Sjeverne Koreje.

Glavni argument im je da je stanovnika sve manje, a stanova sve više. To je kao da su rekli da ne valja što je gradski proračun sve veći, a stanovnika sve manje. Chi fa meno je, već godinama, njihova omiljena igra.

Kažu da su cijene kvadrata prevelike i smatraju (valjda) da će se to promijeniti tako da se prestanu graditi stanovi. Nema veze što zdrava logika i osnove ekonomije ukazuju da cijene mogu biti manje samo ako broj stanova bude veći. Oni imaju svoju logiku, koju nameću naivnim biračima preko svojih "nezavisnih" aktivista.

Kako su krenuli, možda će tražiti još jedan korak više, a to je da nakon prestanka gradnje stanova krenemo rušiti postojeće stanove. Jer eto, kada srušimo sve i jedan stan u Puli, cijena će zacijelo pasti na nulu.

Savjetnik

Bogatu istarsku kastu uhljeba čine doista živopisni članovi. Ima tu svakakvih likova za slikovnice i basne, ali malo se tko ističe kao vodnjanski savjetnik Marko Šarić. On je nešto kao paun među galebovima.

Čovjek je to koji je sam sebi kreirao radno mjesto, u koje ga je (tadašnji) frend Edi Pastrovicchio kasnije uhljebio. Iako nema skoro nikakvo iskustvo, obnašao je neke od najvažnijih pozicija u Vodnjanu, vjerno dokazujući Darwinov koncept da ne opstaju najpametniji ni najjači, nego oni koji se znaju prilagoditi. Odnosno, da budemo konkretniji, uvući u pravo mjesto.

Zašto je došlo do pucanja ljubavi Edija i Marka, zbog kojeg je potonji na koncu odletio iz gradske uprave, ostala je tajna. Možda je Pastrovicchio shvatio da je Šarić prevelik redikul čak i za niske standarde koje je novi gradonačelnik postavio.

A to kad kažemo novi, onda mislimo na velike promjene 2021., kada je IDS protjeran iz Vodnjana na krilima velike euforije i novih vjetrova. Tri godine kasnije, od euforije nema ni f, a od vjetrova ostao tek blagi povjetarac, lahor u gradu dima i vatre.

Istarski

Polako ali sigurno Istarski.hr postaje vodeći medij u Istri. On to još nije, ali je svakim danom sve bliže.

Pokazuju to brojke sa servisa Gemius, koje su neumoljive. Prošle subote Istarski je imao 210 tisuća otvorenih tekstova, a Glas Istre 164. U ponedjeljak je bilo 270 prema 230 za nas, u utorak 260 prema 240.

Da, izabrali smo one dane koji nam pašu, jer većinu dana za sada prednost još uvijek ima najstariji medij u Istri. Ali ključne riječi su "za sada". Mi čvrsto vjerujemo da će se i to promijeniti, a za pravo nam daju čitatelji koji u nas imaju sve više povjerenja.

Novo doba na ovom portalu, koji je neumorni Neno pokrenuo davno i godinama ga uspješno vozio po nemirnoj medijskoj pučini, počelo je lani u ovo vrijeme. Godinu dana kasnije Istarski.hr je blizu vrha, za godinu dana bit će na njemu.

Bumer festival

Vjerovali ili ne, ali još uvijek postoji koncert na koji mogu otići a da tamo budem najmlađi. Ili barem jedan od mlađih.

Bilo je to neki dan na Simple Mindsima. Prosjek godina oko pedeset, možda i šezdeset. Bakice i dedeki cupkaju polako, lupkaju se po škembama, paze na išijas, nose klompe, piju vodu, a šank s pivama prazan kao da je koncert sutra a ne danas.

Eto, to su današnji rokeri. Odnosno, to su jučerašnji rokeri, današnji ne postoje. Mladima je ta muzika bliska kao Gvineja Bisau, kada vide gitaru misle da je to blender za banane.

Da mi je bilo samo čuti o čemu se razgovaralo. Dajem probušeni euro da je barem pola Arene tvrdilo kako je to prava muzika, a ne ovo što se danas sluša. Ova sranja i narodnjaci, binge bonge, nekakvi diđeji i aparati, kompjutersko smeće, umjetni zvukovi, sintesajzeri. Bio je to u Areni pravi bumer festival, i to na najjače.

Ali jedna stvar je ista, bez obzira na generaciju. A to je da skoro nitko zapravo nije bio na koncertu, nego na mobitelu. Ta pošast ne poznaje razliku u godinama, jedino što ekipa sa Simple Mindsa šera snimke na Facebooku, a ne na Instagramu ili Tiktoku.