Elon Musk je iz Buzeta, sve mu cvjeta

Tuđi .....

Da postoje dvije Hrvatske, ona koja radi u privatnom sektoru i ona koja radi u javnom, to je jasno odavno. Ali svako toliko nas šokira neki novi podatak iz tog rajona. 

Bivši europarlamentarac Valter Flego, koji je sada bez posla, može se u svakom trenutku vratiti u Istarski Vodovod, iako je tu tvrtku napustio prije 20 godina kada je počeo obnašati javne dužnosti. Cijela dva desetljeća Flega čeka bjanko posao, kao da je nezabilježeni vodovodni genijalac, Elon Musk za cijevi i kanalizaciju.

Možete li zamisliti privatnu tvrtku koja bi vas čekala toliko vremena? Dva tjedna možda, dva mjeseca sigurno ne. Dvije godine ni u ludilu. A dvadeset? E pa to već zvuči kao sprdnja. 

Tako se i Flego sprda sa svima nama jer Vodovod je javna firma i tamo vrijede sasvim druga pravila. Pravila napisana za uhljebe. 

Ako Flega nije bilo dva desetljeća, tko je obavljao te poslove 20 godina? Ako nije nitko, onda očito Vodovod može i bez Valtera Flega. A ako netko jest, znači li to da će dvojica raditi jedno te isto, ako se Flego vrati?

Oprostite na izrazu, ali idiotizam ove situacije to zahtjeva. Kada tuđim ...... (novcem) tučeš po koprivi, onda je sve moguće.     

Parada

Danas je prva pulska Parada ponosa i ja ću sudjelovati u njoj, čini mi se, kao izvjestitelj. Izmjenjujemo dežurstva vikendom a mene je dopao ovaj. 

Ako je netko pratio što je Istarski.hr pisao o LGBT zajednici i sveopćoj liberalizaciji društva, onda zna da nisam veliki fan takve liberalizacije. To ne znači da nisam fan današnje parade, dapače mislim da je ona sama po sebi sjajna stvar jer (očito) nekim ljudima puno znači.

Ono što nije u redu, a što sam pokušao objasniti neki dan i kod Sponze na Radio Puli, jest da se pod krinkom manjinskih prava nameće sve i svašta, poput novih zamjenica, prava da se bude "što god se želi" i demoliranja tradicionalnih vrijednosti. 

Najgore od svega je što se nameće atmosfera u kojoj je jedino narativ LGBT zajednica (i onih koji ih podržavaju) točan i ispravan, a sve ostalo je fašizam. Ili kako je to rekao Piers Morgan - da ponovim još jednom - "Ponašaj se po našim pravilima, ili ćeš biti uništen".

Zato se nadam da će ova Parada postići svoj glavni cilj, a to je pravo da se misli drugačije. Uključujući drugačije i od onoga što misle sudionici parade.      

vi

Ovo će biti kratka crtica u kojoj se moram osvrnuti na nešto što mi nije jasno. Zbog čega se u pisanom obliku riječ "vi" (zamjenica) često piše velikim slovom? 

Vidjeli ste to sigurno, pisac se obraća nekom uvaženom pojedincu ili grupi, pa da im prida na važnosti upiše veliko v. Na primjer, dragi ministre, Vi ste rekli to i to, ili dragi birači, Vi ste meni na prvom mjestu. 

Koliko mi je poznato, hrvatski pravopis ne poznaje pisanje velikih slova onako kako se nekome prohtije. Točno se zna kada se piše veliko slovo, a kada malo. To smo učili u osnovnoj školi. Nečija želja da se dodvori pojedincima ili grupama ne može mijenjati osnovnu gramatiku.  

Fila šlape

Ponekad se pitam kako li mora lijepo biti onima koji su se rodili bez gena za obožavanje nogometa. Znate one koje nogomet jednostavno ne zanima, koji su u srijedu od tri do pet kosili travu, pekli palačinke, brali jorgovane ili gledali španjolsku sapunicu.

Sjećam se one legendarne devedesetosme. Ekipa s Trsata (Rijeka) gledala je polufinale protiv Francuske u jednom kafiću kada su prošla dva frenda i pitala "što vi tu radite". Nisu imali pojma da je utakmica. 

Najstarije veliko prvenstvo kojeg se sjećam je Meksiko 86, ali samo po skupljanju sličica. Među mulcima s Gornje Vežice (Rijeka) iz nekog je razloga najviše vrijedio brazilski golman Carlos, za kojeg se moglo dobiti deset drugih sličica. Euro 88 mi je u magli, nešto Gullit i Van Basten, ali od Italije 90 naovamo sam sve pratio do detalja. 

Tu Italiju pamtim po nesretnom ispadanju od Argentine u četvrtfinalu na penale. Tada smo još uvijek bili Jugoslavija, a ja kao dijete nisam imao pojma da pola Hrvatske navija protiv naših. Ja sam svakako navijao za njih, a tada se dogodio i moj prvi izljev bijesa. Penale nisam mogao ni gledati nego sam šetao po ulici, a kad sam shvatio da smo ispali, zašiljio sam Fila šlape svom snagom s balkona u daljinu. 

Sljedeća dva prvenstva nije bilo naših, ni ovih ni onih, a Hrvatska je prvi put nastupila na velikom natjecanju u Engleskoj 96. Svi se sjećamo Šukerovog "suhog lista" protiv Danske, koja je tada bila aktualni prvak Europe. Mislim da je tih dana nastao i kult reprezentacije. Shvatili smo koliko smo jaki.  

O Francuskoj 98 mogu se pisati bajke. Najljepši trenutci bili su naravno oni golovi Njemačkoj i 3:0 u četvrtfinalu. Tu utakmicu gledao sam negdje u Kvarnerskom zaljevu, tijekom izleta Limene glazbe Trsat brodom Vila Velebita!

Na Europsko 2000. nismo išli, a onda je počela serija ispadanja u grupi. Prvo Japan i Koreja 2002., kada su se utakmice igrale rano ujutro a moje društvo je svejedno otvaralo rakiju. Potom Portugal 2004. i teške makljaže s Engleskom i Francuskom, koje sam gledao kod frenda Medije u kvartovskom kafiću na Trsatu. Njemačku 2006. pratio sam već iz sportske redakcije Novog lista kao "gospodin" novinar. S tog prvenstva svi pamtimo tri žuta kartona Joea Šimunića i onu himnu protiv Brazila, kada su se Cici zasuzile oči. 

Austrija 2008. donijela je moj novi izljev bijesa. Nakon groznih penala protiv Turske napucao sam kutiju s kuvertama za nagradnu igru Novog lista, koja se stropoštala po škalama a srećke rasule na sve strane. Tadašnji šef Igor Vranić skoro me otjerao iz firme. 

U Južnoafričku republiku 2010. se nismo plasirali, a potom je uslijedila Poljska i Ukrajina 2012. Sjećam se one moćne Španjolske kojoj smo skoro uzeli mjeru u grupi, ali ipak ostali kratkih rukava. To prvenstvo pratio sam kao izvjestitelj s riječkih trgova, na kojima se nije imalo što slaviti. Grupu nismo prošli ni u Brazilu 2014., kada smo na rasporedu imali noćne utakmice. To prvenstvo sam pratio uz roštilj i dobru zabavu kod prijatelja u dvorištu. 

I onda kreće zlatno doba. Prvo Francuska 2016. i sjajna Hrvatska, koja je bezveze ispala od Portugala, kasnijeg europskog prvaka. Ovo prvenstvo pratio sam u kafiću Picaro na Rabu, najljepšem otoku na svijetu. Stvarno, ako slučajno niste bili, odite na Rab. 

Pula          

Rusija 2018. je najljepša priča ikad ispričana, a meni je bilo još bolje jer sam tada upoznavao Pulu i okolicu. Većinu utakmica gledao sam u Uliksu, uključujući onu dramu od penala protiv Danske u osmini finala i polufinale protiv Engleske, kada smo zbog kiše morali stajati unutra. Bila je enormna gužva, kafić pun ko čep, a nakon pobjede u produžetcima slavlje i emocije koje je nemoguće opisati. 

Prvo kolo protiv Nigerije gledao sam u Boccaporti. Onu slavnu pobjedu 3:0 protiv Argentine u drugom kolu kod Žiže u Prvomajskoj, kada smo s prozora pratili ludnicu na ulici ispod nas. Treće kolo gledao sam u Uliksu, a četvrtfinale protiv Rusije, pazite sad ovo, u beach baru na Puntiželi!

Za finale sam završio na Giardinima, u kafiću čija je televizija kasnila punih pet sekundi u odnosu na televiziju iz kafića pored. Bilo je to grozno iskustvo jer smo sve slušali unaprijed. Cijelo to finale je na koncu ispalo veliko razočaranje. Onaj glupi penal za Francusku pa potop. Mislim da nismo svjesni koliko smo bili blizu, ni koliko ćemo morati čekati do novog finala. 

Euro 2021. gledao sam u kafiću Dolce u Pješčanoj uvali, koji su tada držali moji frendovi Bobo i Alen. To prvenstvo pamtimo po još jednom porazu od Španjolske, ovaj put ludih 5:3 nakon produžetaka. I onda ponovo bajka na svjetskom, Katar 2022. 

To zimsko prvenstvo gledao sam uglavnom u Ani kod Arene, a legendarno četvrtfinale protiv Brazila u redakciji Glasa Istre. After u gradu je bio fenomenalan, a ja sam istu večer pratio penale Argentina - Nizozemska i priželjkivao pobjedu narančastih. Moja prognoza je bila da će se desiti repriza finala iz 2018., i da će ponovo slaviti Francuzi.  

Polufinale protiv Argentine gledao sam u Uliksu. Očekivanja su bila velika, a realnost sasvim drugačija. Bio sam oduševljen sam sa sobom kako mi taj poraz nije teško pao. Bolje sazrijeti kasno, nego nikad, kontao sam tada, ali badava. 

U srijedu protiv Albanije opet nervoza, živciranje i frustracije. Prvo preokrenuli, pa primili gol u 95.!

Blago onima koji ne vole nogomet. 

A ja? Sreća da više ne nosim Fila šlape.