U Puli se uvodi Bark & Ride - 'Zalaj pa se vozi'

Dan gluposti

Hrvatska je zemlja u kojoj još uvijek nije jasno kada je nacionalni blagdan, rođendan domovine, kao što je nekad bio 29. novembar, i kao što je, na primjer, u Americi 4. srpanj. 

Prvo se slavio 30. svibnja i to je datum na koji smo 90-ih godina svi navikli. Promjenom vlasti (HDZ - SDP) 2001. Dan državnosti je prebačen na 25. lipnja, 30. svibnja je postao Dan Sabora, a 8. listopada Dan nezavisnosti. Naime, ono što se povijesno događalo je sljedeće: 30. svibnja je konstituiran Sabor, 25. lipnja je donijeta odluka o nezavisnosti, a 8. listopada je ta odluka stupila na snagu.

U godinama koje su uslijedile nakon 2001. više nikome nije bilo jasno koji od ta tri datuma treba slaviti, pa se uglavnom nije slavio nijedan. A onda je uslijedio novi udarac na mozak - HDZ je 2019. vratio Dan državnosti na 30. svibnja, 25. lipnja je postao Dan nezavisnosti, a 8. listopada Dan Sabora. Ili tako nekako.  

Uglavnom, cirkus je sada potpun. Zbog političkih idiotarija Hrvati za sva vremena neće imati pojma kada im je nacionalni blagdan. Bit će to neki nebitni dan koji je srećom neradni, pa od njega barem nekakva korist.

Riva

Pula je jedini grad na moru u kojem se na rivu dolazi samo slučajno. U Rijeci se, na primjer, tamo barem ide parkirati.

U Puli riva djeluje kao da je iz igrice Fallout u kojoj se radnja odvija u post-apokaliptičnom svijetu nakon nuklearnog rata. Scene u kojima turisti izvrću gležnjeve na putu do izletničkih brodica ne bi smislio ni Kusturica. Jedini koji se gombaju po minskom polju su pijani tinejdžeri na putu za Pietas. 

Obnova rive i dolazak ljudi na nju, a ne samo lokalnih mačaka, veliki je pulski projekt. IDS je prije 10 plus godina to pompozno najavljivao, ali nikad ništa nije napravio. Zoričić zato danas želi biti upamćen kao gradonačelnik koji je Puli vratio more. Ako rivu neće srediti čovjek iz Splita, tko hoće?

Ali IDS se ne predaje pa njegov gradski kapo Boljunčić kaže da riva za malo para može biti 13 metara šira. Zoričić mu poručuje da su svoju priliku imali. On se odlučio za sistem "malo, ali realno". Bolje golub u ruci nego čvorak na grani.

Šta će biti na koncu, jedva čekamo. Nadajmo se da nećemo ostati i bez goluba, i bez čvorka.

Bark & Ride

Da, baš tako, nije tiskarska greška. Pulski sistem prijevoza turista u centar grada trebao bi se zvati Bark & Ride - zalaj pa se vozi. Možemo naime lajati na mjesec, ali Park & Ride još nemamo. 

Sjetit ćemo se da je to bilo jedno od prvih obećanja nove vlasti prije pune dvije godine i više. Najavljivala se ta novotarija za ljeto 2022., spominjala zabrana ulaska u grad za sve koji nisu iz centra. 

Mandat se primakao kraju, a Park & Ride sustava nema. Na vijeću u utorak najavljeno je da će turisti, nakon što ostave auto na parkiralištu, moći sjesti u redovni autobus. Genijalno! Onoga tko je to izmislio trebalo bi nagraditi besplatnim korištenjem sustava Bark & Ride. Već vidimo Hansa iz Duisburga kako skače od oduševljenja kada mu netko ukaže na briljantno rješenje. 

Na Park & Ride ćemo, dakle, još čekati. Godinu, dekadu, tko zna. Do tada možemo lajati.      

Radnici

U Puli se na svakom koraku traže radnici. Kako hodate Flanatičkom, Prvomajskom ili Korzom, tako nalijećete na oglase. Najviše se traže konobari i prodavači u trgovinama. Dakle, klasični sezonski radnici made by hrvatski turizam.   

Ove sezone u Istri će se okrenuti milijuni. Cijene lete u nebo a stolovi su svejedno puni. Kao i apartmani. Nekad je sto eura za noć bilo puno, danas za to ne dobijete ni štalu. Za koncerte u Areni iznosi se dižu u nebo. Kada je objavljena vijest da dolazi Dua Lipa, zatekao sam se u društvu u kojem su se svi istog trenutka ulovili za mobitele. Tko zna što su radili, odnosno mijenjali? 

Je li sve ovo samo opsjena pogonjena nerealnom potrošnjom koja će kad tad doći na naplatu? Odgovor na to pitanje ne znaju ni ozbiljni analitičari. Zato možemo reći samo jedno - uživajmo dok traje.   

Uhljebistan

Iduće nedjelje su EU izbori. S obzirom da je u subotu šutnja, ovo je posljenja prilika da u crticama komentiram još nešto o njima. 

Piše kolega Neno da navija za Valtera Flega (ili se piše Flegu, a to je vječna dilema). Ja, iskreno, ne navijam za nikoga, jer me ovi izbori kronično ne zanimaju.

Ipak, imam nešto za poručiti europskim zastupnicima i svima koji imaju utjecaj. Neki dan je izašla statistika po kojoj je razlika u plaćama između javnog i privatnog sektora u Hrvatskoj narasla na 500 eura. U javnom prosjek je 1.700, u privatnom 1.200.

U našem jeziku ne postoji izraz koji bi ovo mogao dostojno opisati, a najbliže su katastrofa i sramota. Možda čak i gađenje. Kupujući glasove za izbore i dodvoravajući se sindikatima, država je svima koji se nisu uhljebili u javne ustanove poručila da su idioti. Najgore od svega je što nitko o tome ne govori, jer nikome nije u interesu. 

Eto, to je moja poruka uoči europskih izbora. Nemojmo smetnuti s uma da je Europska unija, čuvena po svojoj sporosti i birokraciji, također jedan golemi - Uhljebistan.