Pulski Diznilend

Proljeće

Da nema ljeta, proljeće bi bilo najljepše godišnje doba. I zato je dobro da je ove godine stiglo već u veljači. Proteklih dana, naime, u zraku se osjeti promjena. Ljubitelji zime neće biti zadovoljni, ali oni su ipak u manjini.

Ako se mjeseci u godini krenu bodovati, možemo to napraviti ovako: top su srpanj i kolovoz jer je to špica sezone, vani je toplo ili vruće, dan je do devet navečer, gradovi su krcati, okolo su događanja, koncerti i zabave. Nakon toga idu svibanj i lipanj, koji su isto to, samo u manjoj mjeri. Dobivaju prednost ispred rujna jer je primicanje ljetu ipak ugodnije nego odmicanje od njega.

A prije rujna slijedi i prosinac, koji je zimski mjesec ali je i blagdanski, a nakon njega rujan, listopad pa studeni. Najgori su siječanj i veljača, što znači da sada, kad smo pri kraju tog razdoblja, možemo biti zadovoljni.

Naravno, svaki mjesec i svaki dan bit će nam prije svega onakvi kakvima ih sami napravimo, ali to je već druga priča...

Pršut

Nemojmo se zavaravati, pršut je najbolja hrana na svijetu. Kad se sve zbroji i oduzme, to je to. Ultimativni odgovor. I svaka čast Istri, Cresu i svima ostalima, ali najbolji je drniški. Kažu znalci da najbolji na svijetu dolazi iz Španjolske, ali naravno da su za nas to ipak domaći hrvatski pršuti.

Jedini problem pršuta je što nije dobar u sendviču ili na pizzi. Znate ono kada odgrizete komad panina pa povučete cijelu fetu odjednom. Ostatak sendviča vam ostane bezveze. Pizze s pršutom se iz nekog razloga nazivaju istarske, ali to kao da nije pizza, pogotovo ako se njegovo veličanstvo stavi onako sirovo, nakon pečenja.

Zato imamo mogućnost konzumirati pršut zalogaj po zalogaj, po sistemu otkini komad kruha, utoćaj ga u maslinovo ulje, na to stavi pršut pa progutaj. Još ako je u blizini i dobar sir, recimo paški, sreći nema kraja. Pršut i sir se obožavaju kao Turudić i Josipa Rimac.

A čemu ova tirada o pršutu? Pa neki mučenik je prije par dana u Korenićima kod Kanfanara provalio u konobu i ukrao domaćinu cijele pršute! Gdje će mu duša? Dakle netko se trudio, sa ljubavlju pripremio i sušio pršut, da bi mu preko noći nestao. Ima li nešto gore?

Nadajmo se da će zločinac biti brzo pronađen. I da nije sve pojeo.

Valentinovo

To je onaj dan kada ne znate je li gore imati ili nemati ženu ili djevojku. Jer ako nemate, onda se osjećate usamljeno i napušteno, da ne kažemo napušeno, a ako imate, onda se osjećate kao da imate previše.

Jer, prva dilema je što kupiti boljoj polovici, a prije nje postoji i nulta, a to je treba li uopće nešto kupiti. Valentinovo nije rođendan ni Božić da se darivanje podrazumijeva. Postoje žene (i muškarci) koji taj dan uopće ne doživljavaju, čak se ni ne sjete da postoji. Ali opet, postoje i oni kojima je to najvažnija stvar na svijetu.

Kada se ta dilema riješi, onda treba smisliti što kupiti, a da to ne bude teški trash tipa buket cvijeća ili, još gore, crvena figura u obliku srca. S obzirom da ni poveći genijalci nisu u stanju smisliti odgovor na to pitanje, a pogotovo ne iz godine u godinu, na dan Valentinova krcate su cvjetarne. Zanimljivo je gledati izraze lica muškaraca, osobito mlađih, dok čekaju u redu u toj radnji koju posjećuju jednom godišnje. U njima se često ocrtava praznoća, zbunjenost, pa čak i strah.

Nešto starija gospoda, naravno, vodi svoje žene na večere. I to je zapravo najbolje, jedina dilema je gdje ići jesti a da ne bude isto kao lani. Neki kažu da najsretniji parovi idu u McDonalds. I to je vjerojatno istina, jer pokazuje da nisu opterećeni.

A za one koji jesu, pa, možda je bolje taj jedan dan biti usamljen i napušten, da ne kažemo napušen.

Plata

Kad sam selio u Pulu jedan prijatelj iz Rijeke rekao mi je da iz iskustva zna kako se ovdje ne kaže plaća, nego plata. Onako kao u Srbiji, plata. Nisam baš siguran da je to istina. Postoje Puljani koji kažu plata, ali čini mi se da su u većini ipak oni koji kažu plaća.

Ne znam kako kaže Damir Prhat, bivši pročelnik u Gradu Puli, ali znam da je on uspio ispuniti hrvatski san sadržan u legendarnim stihovima "Alaj volim ovaj režim, plata ide a ja ležim". S tom razlikom što Prhat ne leži nego aktivno radi na smjeni istog tog režima koji mu isplaćuje plaću (platu).

Da ne bi netko pogrešno shvatio, nije Prhat za to kriv. Protjeran je iz Grada Pule kao žrtveno janje u "slučaju Sisplac" još prije godinu dana i od tada radi u gradskoj upravi, ali ne mora dolaziti na posao. Kad se mlati tuđim, znate već čim, onda ga se i u vatru gura. Tako i Grad Pula plaća radnika tuđim novcem (poreznih obveznika) iako on ništa ne radi.

A Prhat nije znao što će od silnog slobodnog vremena pa se bacio u politiku. Učlanio se u novu stranku Republiku i već figurira kao mogući kandidat za gradonačelnika. Bilo bi sjajno da pobijedi na tim izborima i onda kao novi gradonačelnik naslijedi problem Damira Prhata. Da se suoči sam sa sobom na službeničkom sudu i odluči već jednom radi li on u gradskoj upravi, ili ne radi. Ako smo imali Kramer protiv Kramera, možemo imati i Damir protiv Damira.

Novac

U naravi, zvala se plaća ili plata, to je zapravo novac. Ono oko čega se, htjeli mi to priznati ili ne, vrte naši životi. Ako malo bolje pogledamo, manje-više sve o čemu ljudska vrsta razmišlja i čemu se nada su pare. Money, money, money.

Kako je jednom rekao Šoić u Tesnoj koži, velike pare su uvijek tuđe. Je li moguće da je jedina svrha našeg postojanja da nastojimo to tuđe pretvoriti u naše? Čini se da jest.

Ali da ne idemo previše u filozofiju i žalopojku, dođimo i do poante. Ta poanta je tuđi novac koji od države traže uljanikovci, ovi najnoviji, iz tvrtke Uljanik brodogradnja 1856.

Dakle, nakon što im je brodogradilište već drugi put propalo, oni opet očekuju da će ga država spasiti silnim milijunima eura (poreznih obveznika), premda se brodogradnjom više ne bave. Zapravo, po svemu sudeći ne bave se ničim, budući da su u rekordnom roku uspjeli natući goleme dugove. Ali svejedno, samo zato što se zovu Uljanik, oni očekuju da ih se spašava i da cijelo društvo za njih izdvaja novac.