Saznajemo tko s kim spava u Puli

Mauro

Kad je u nedjelju na velikom derbiju u Zagrebu poništen gol Maura Perkovića, laknulo mi je iz dva razloga.

Kao prvo, žao mi je da Pula, kao grad s najviše navijača Hajduka nakon Splita, padne u depresiju. Što će naš Kiki, kako će Fićo preživjeti to uzdrmavanje pohoda na titulu, koja se čeka još od 2005. Zamislite, kad je Hajduk posljednji put bio prvak, naš gradonačelnik je bio pulski student!

Drugi razlog je taj što mi način na koji zagrebački komentatori utakmice izgovaraju ime ovog pulskog nogometaša strašno para uši. Ne znam jeste li primijetili, ali nemoguće je da niste. Mauuuro Perković, Mauuuro, Mauuuro. Tako to oni izgovaraju.

Ime Mauro nije baš neka rijetkost. Nekad je u Rijeci branio legendarni Mauro Ravnić, a imamo i pjevača Maura Staraja. Ipak, kako je krenuo, Perković će postati najpoznatiji Mauro i možda je došlo vrijeme da se njegovo ime pravilno izgovara. 

Perković je, inače, dijete Pula ICI-ja, iz kojeg je prešao u Istru. A kad se spomene Pula ICI, nemoguće se ne sjetiti legendarne izjave našeg šindaka kako je Lero bio kapetan mlađih pionira u tom klubu i kako su ti pioniri jedino što je vodio u životu. O tempora. Danas ta dvojica razmjenjuju puno jaču municiju, ali o tome više u idućoj crtici.  

Rubikon

Krema pulske politike optužuje se ovih dana za spavanje do podne. Istu rečenicu prvo je gradonačelnik Filip Zoričić zalijepio za Dušicu Radojčić, a potom Marin Lerotić za njega (Zoričića). Nije poznato je li Lerotić tim činom stao u zaštitu kolegice iz Možemo i nagovijestio nekakav budući antisplitski pakt, ali je očito da su pulski političari opsjednuti radnim navikama svojih konkurenata.

Pritom je šteta što se bave time tko do kada spava, a ne tko s kim spava. Za nas koji skrbimo o čitanosti istarskih portala to bi bilo daleko zanimljivije. Zamislite da švrljate po Facebooku i naiđete na naslov "Saznajemo tko s kim spava u Puli". A ne, ne biste kliknuli. Za ovo, da netko spava do podne ili 13, zaboli vas kifla.

Nema boljeg trača od zavirivanja u tuđu postelju, ali ta tema je rezervirana za povjerljive razgovore u četiri oka. Mediji si u današnje vrijeme svašta dozvoljavaju, ali taj Rubikon još nisu prešli. Piše se da je neki par viđen zajedno, ali isključivo kada su oboje slobodni.

Stoga bi Pula mogla postati avangarda. Ajmo mi prvi pisati tko s kim spava i tko koga vara. Sve što nam treba su povjerljivi izvori. Na primjer, sigurni smo da sveprisutni i sveupućeni pulski vijećnici iz rukava mogu nabrojati tko koga .... u ovom gradu. 

Email adresa je redakcija@istarski.hr. Molimo, ako imate, šaljite i fotografije.

Indijanci

U redakciju crtica stiglo je priopćenje Udruge pulskih doseljenika "Mate Parlov". Prenosimo ga u cijelosti:

"Dragi Puležaaani, šta vi to nama kažete? Da mi ne razummijemo vašu tradiciju? Da ne znamo kako se igraju karte u kafanama? Pa mi smo igrali pokera u mehani još u doba Karla Velikog. Huso se toliko napio da je bacio na stol šest aševa. 

Bili smo mi u toj Burekini i pojeli dobre ćevape. Pravi istarski tradicionalni, od boškarina i slavonske svinje. Lovimo i ribu, eno Sava je neki dan ćapio tri orade i pastrmku. Njegujemo sve puležanske tradicije. Jovo je bio u petak na adventu i nije potrošio ni centa.       

Nermin, Nedžad i Nemanja (3N) svake godine prvi prvog skaču u more tamo na Mornaru. Stipe se kupa cilo lito i sere šta će se gradit otel na Bačvice. Na Lungomare, pardon. Onaj Fijuman Brujo više ne navija za Rijeku. Kaže da je sad iz Pule i nek se jebu svi. Obojao kosu u zeleno, eno vrgli ga u ludaru. Marko Slavonac crta brda kad dođe doma kod svojih. Kaže fale mu. 

Zato nam nije jasno kako to da mi koji smo došli ovdje kao sirotinja, trbuhom za kruhom, goli i bosi, gluhi i mutavi, čupavi i dlakavi, nismo barem malo Puležaaani. Trudimo se jebiga.   

Ali znamo mi da vi ne mislite tako, da ste tolerantni i širokih pogleda na svijet. Pravi kozmopoliti. Eto, i džamija samo što nije. Nitko se nije bunio. Na sve strane ljudi viču da hoće minaret u svojem dvorištu. Korti, pardon. Stvarno ste sjajni.

Vjerni vaši Furešti"

Badnjak

To je onaj dan kad si sretan ako popodne dođeš doma dovoljno trijezan da možeš opet izać van navečer. 

Jest, Badnjak je posljednji datum prije Božića, obiteljski dan kad se jede bakalar i mrkač na salatu, kiti se bor i otvaraju darovi čim otkuca dvanaest sati. Ide se na ponoćku rumenih obraza i vraća doma mislima uperenih u francusku salatu. Ali sve je to tradicija, koja se poštuje otprilike kao u crtici iznad.  

U današnje vrijeme Badnjak započinje kavom koja se ispija preko one stvari i onda se čeka da netko iz društva naruči prvi pelin. Potom se odglumi zgražanje, ali vrlo rado prihvati prijedlog. Može Antik, može Montenegro. Nije loše ni kuhano vino. Hladna piva baš i ne ide na tu tramuntanu, ali zašto ne. Neki viski? Ma daj šta daš.    

Ljudi paradiraju u novoj zimskoj obleci. To je ono što su kupili na popustu za Crni petak ili još proljetos na rasprodaji, kad je vani bilo već blizu trideset. Vješti ugostitelji premazuju kruh bakalarom na bjanko i postavljaju ga na stolove svuda po kafiću. Taj čin je dovoljan da se dobije bjanko povjerenje u obliku još najmanje tri runde. 

Ako je sve u redu, iz zvučnika ne trešti Tiha noć nego Neda Ukraden. Jebeš slavlje bez dobrog narodnjaka. Obavezno je pustiti onu od Dalmatina koju svi znaju napamet, pa nešto od Graše, možda malo Rozge i potom opet Srbi. I Tešanj jedno barem sedam puta.    

Najhrabriji ne idu doma nego ostaju od jutra do sutra (doslovno). To su oni koji dvajs do ponoć čestitaju Božić jer više nemaju pojma ni gdje su, a kamo li koliko je sati. Ostali se još malo strpe pa kreće masovka ljubljenja i pružanja ruke svima oko sebe. Korona u fazonu tooooo ljudi, i meni je blagdan.  

Nakon ponoći kreće još jedan zalet entuzijazma. Još jedan Tešanj, još jedan Privjesak, možda nešto od Miše, pijano arlaukanje pa spuštanje kapaka. Slijedi ona grozna scena u kojoj konobar kaže da više ne toče. Pale se svjetla a osmjesi nestaju s lica. Ako ih je uopće i bilo. Uporan netko ultimativno traži da mu se donese još jedna cuga i psuje na Božić što mu ne žele donijeti. Redari su u stanju pripravnosti. Gdjetko traži još zabave, jer uvijek se nešto nađe, ali ostali idu doma. 

Svi su ujutro ludi što su uopće izašli iz kuće.   

Božić

To je onaj dan kad se tradicionalno jede purica s mlincima umjesto kojih svi peku krumpire u pećnici. Tko uopće voli mlince? To je nešto kao pašta za siromašne. Ali radi reda ih se napravi pa ih ukućani prebacuju po stolu jer ih nitko neće. Svi bi krumpira. Ipak smo mi Balkanci a Balkancima je krumpir sve.

Purica je tradicija ali je uglavnom suha i tusta. Puno bolje je svinjče pa se neki drže one stare - dok ne probam lava, za mene je svinja kralj životinja. Nepisano pravilo kaže da za Božić ide pura, a odojak tek za Novu godinu, ali to se može i prekršiti.

Posebno poglavlje su sarme koje se naprave uoči blagdana i traju ako treba i do Prvog maja. Kazanče u kojem se kuhaju ponekad ne stane u kuhinju pa se ruše zidovi samo da ga se unese. Kuha se na sva četiri kotača odjednom, uključujući onaj ravni na struju. Netko je jednom rekao da je sarma bolja sa svakim podgrijavanjem pa se podgrijava dok plinara ne isključi dovod. Uz sarmu ide kupus, ali i krumpir. Netko voli pire, netko kuhani, ali glavno da ga ima. Ipak je Balkancima krumpir sve. 

Tu negdje sa strane su ostaci bakalara koji se namazuje dok se čeka prava hrana. Naravno, pršut i sir ide kao predjelo, a i kobasice takođe. Obavezne su i masline, a nakon ručka orehnjača, mađarica i panetone. Potom se ulazi u špajze i vadi zamotane bombonjere koje veku porijeklo iz doba Tutankamona. Halapljivo se otvara poklopac i unutra pronalazi čokolatine više bijele nego crne. Ali nema veze, i to se guta. 

Potom priželjkujemo da nitko ne bude raspoložen za priču da možemo u miru negdje leći i čekati dva-tri sata koliko je potrebno za ponovni početak normalnog disanja. Na televiziji udaraju Sam u kući i one unaprijed snimljene Božićne pjesme koje ispod golemih borova i kičastih ukrasa izvode hrvatske zvijezde nove generecije. Svake godine znate sve manje tih pjevača i kontate kako smo nekad imali Olivera, Terezu, Vannu, Đibu, Danijelu, Doris i Ninu, a sada pjevaju neka djeca koja nemaju pojma. 

Sve je nekad bilo bolje, vrti vam se u glavi. Ni Božić nije što je bio. Nekad se to puno ljepše slavilo. Nismo imali para, ali smo bili svoji. Bilo je veselja, igranke, ljudi su se družili, a ova djeca danas, to nema ni kulture ni pameti. Ne znaju se ni zabavljati, samo puše te droge i slušaju groznu muziku. Nemaju oni pojma što je zabava. Ja kad sam bio njihovih godina, trebali ste to vidjeti. Na jedno rame Medvednica na drugo Učka. Kad smo mi bili mladi nitko nam nije mogao stati na kraj. Ali bili smo pristojni, znao se red. Tko je stariji je stariji. Kako nam je lijepo bilo. Nikad više tako neće biti. 

I onda, srećom, san prekine misli.