Prodao motor da bi uložio u biznis, danas je jedan od najuspješnijih vinara u Istri

Impozantna vinarija Ivana Damjanića u Fuškulinu, okovana bogatom netaknutom prirodom, niknula je na mjestu na kojem je ovaj istarski vinar prije 20 godina zasadio svoji prvi vinograd iz kojeg se vinuo u vrh vinske scene, piše Telegram.

Put ka tom cilju bio je popločen odricanjima kroz generacije; prvo pradjedovim, a zatim i njegovim. U četrdesetim godinama prošlog stoljeća obitelj, ovjenčana nagradom s vinske izložbe u Parizu, zbog nacionalizacije ostaje bez velikog dijela zemlje. Puno kasnije, pak, Ivan Damjanić morao je prodati auto i svoj omiljeni dvokotač kako bi revitalizirao obiteljsku tradiciju proizvodnje vina.

“Skoro cijeli život proveo sam na dva kotača, a sada imam klince i razmišljam – ako su naslijedili imalo moje genetike, ja ću strepiti”, veli. “Ali motori su danas puno sigurniji, ali i brži”, dodaje. Ipak, s motorima nije do kraja raskrstio, pa danas ima Ducatija kojeg, kako kaže, nema vremena voziti. “Stoji i čeka vožnju. No, kako bi se reklo, ne traži niti piti niti jesti pa je sve u redu”, kaže zadovoljno.

Sada već davne 2004. Damjanić se rastao s motociklom Honda VTR1000F kojim je istarskim vijugavim prometnicama jurio i do dvjestotinjak na sat. Za svotu od 3650 tadašnjih kuna, koliko je iznosila njegova plaća, kupio je rashodovani Renault 5, a novac od prodaje motora i auta uložio je u traktor. “Kada sam se pojavio s Renaultom svi su me gledali i pitali se što se dogodilo. Zezali su me kako sam do jučer vozio motor koji ide 270 na sat i imao sportski auto, a sad se drndam u vozilu bez klime, ma bez ičega”, priča kroz smijeh.

Kada je ljudima u svojim počecima objašnjavao u što ulaže sredstva, sinulo mu je da je donio odluku koja ga je natjerala da izađe iz svoje zone komfora. “Rekli su mi da sam se zatvorio u loze, postao pravi seljak. Danas, kada ih podsjetim na to, samo im pokažem svoju novu vinariju”, tvrdi.

Pitate li Damjanića što ga je nagnalo da se baci u vinarstvo, spremno će izgovoriti da “krv nije voda”. Prstom će pokazati na uokvirenu plaketu na zidu vinarije koju je njegov pradjed Jure (Giorgio) Jurković dobio 1928., nakon što je svoje crno vino poslao na ocjenjivanje na parišku izložbu Exposition du Bien-Étre, tamo deklasirao konkurenciju i osvojio zlato. Slanje plakete iz Pariza koštalo je četrdeset lira, što je bila vrijednost jedne krave koju je njegov pradjed prodao kako bi taj vrijedan obiteljski dokument stigao do njegova istarskog imanja.

Više pročitajte ovdje.