NAJTROFEJNIJI ISTARSKI BOĆAR

Valter Ivančić: Do svjetskog naslova su vodile 'luđačke' pripreme

0
Valter Ivančić (FOTO: Milivoj Mijošek)
Valter Ivančić (FOTO: Milivoj Mijošek)

Pazin iz više razloga nosi titulu boćarskog središta i kolijevke modernog boćanja u Istri. Puno bi nam vremena trebalo da nabrojimo sve one koji su kroz desetljeća bili zaslužni za ‘kraljevski’ status boćanja u središtu Istre, no godinama strpljivo istkan mozaik velikih svjetskih uspjeha, značajnih manifestacija i brojnih sportaša priskrbio je Pazinu titulu istarske boćarske prijestolnice.

Sport koji je u početku bio razonoda i zabava za umorne težake koji su radili na izgradnji pruge kroz Istru danas je vrhunski sport koji je našem poluotoku donio brojne značajne uspjehe. U posljednjih pola stoljeća gotovo da nije bilo sela koje nije imalo svoje joge. Jedno od takvih bilo je i selo Pulići udaljeno desetak kilometara od centra Pazina na kojem je svoje prve boćarske korake uradio i Valter Ivančić, najtrofejniji istarski boćar, nositelj brojnih medalja sa Svjetskih i europskih prvenstava, sutvorac brojnih uspjeha reprezentacije, ali i klubova za koje je nastupao. Pazinac koji je pred koji dan proslavio i svoj 55. rođendan već je četiri desetljeća ‘infišan u balote’’, a svoj boćarski put još uvijek uspješno nastavlja kao trener aktualnog državnog prvaka ‘Istre Poreč’, paraolimpijca Davora Komara i mladih boćarskih nada Istre.

- Kao i gotovo sva sela u unutrašnjoj Istri toga vremena tako su i Pulići imali svoje boćalište, gdje smo u nedjelju igrali i bila nam je to jedina zabava. Kasnije sam nastavio igrati i u Pazinu za vrijeme školskih pauzi i nakon sedmog razreda osnovne škole posudio sam prve boće. Te sam 1983. godine i prvi puta službeno registriran u boćarskom središtu Pazin te ozbiljnije krenuo u taj sport. Igrali smo Drugu saveznu ligu, a dolaskom Dinka Beakovića iduće sezone plasirali smo se i u najviši državni rang, prisjeća se svojih početaka Valter Ivančić.

 

Iako je boćanje tada bilo rezervirano prvenstveno za iskusnije igrače koji su se godinama dokazivali Ivančić je kao vrlo mlad igrač dospio u najbolju reprezentativnu vrstu.

- Iz valjača, što je bio moj najčešći zadatak u tim godinama, prešao sam u izbijača i tu su krenuli moji počeci vrhunskog boćanja sa 18 godina. Posebno je ta sposobnost da odigram obje pozicije u paru donijela brojne medalje s Dinkom Beakovićem. Prvi nastup za reprezentaciju imao sam u Alžiru 1987. godine, da bih godinu dana kasnije nastupio i na Europskom prvenstvu do 23 godine u Italiji. Poslije toga dolazi Europsko seniorsko prvenstvo u Pazinu 1989. godine. Bio sam mlad i željan uspjeha, a igrati pred svojom publikom stvarno je bio poseban doživljaj. Imao sam sreću da kao jako mlad igrač igram s veličinama tadašnjeg jugoslavenskog boćanja kao što su Dinko Beaković, Joža Požar, Nediljko Rojnica, a bio je tu i Nenad Matošević. Bile su to stvarno odlične godine u kojima sam 1990. godine stigao i do naslova najboljeg boćara bivše države, kaže Ivančić.

Svjetski naslov u Kanadi

Njegovi rezultati nisu ostali nezapaženi ni kod najboljih klubova, pa je tako ubrzo stigao poziv iz zagrebačkog Zrinjevca, koji je osamostaljenjem Hrvatske pred sebe postavio vrlo visoke ambicije.

- To je bilo vrlo posebnih osam godina, gdje sam bio pravi boćarski profesionalac. U to vrijeme, uz nastupe za reprezentaciju i svoj klub, mnogo smo nastupali na jakim turnirima u inozemstvu, prvenstveno po Italiji i Francuskoj, gdje smo se kalili i stjecali iskustvo s najboljim svjetskim boćarima kako bismo pokušali doći do europskog klupskog naslova, koji si je tadašnji predsjednik Zrinjevca Ante Ledić zacrtao kao glavni cilj i da na taj način postanemo najbolja svjetska momčad. To nam je pošlo za rukom 1997. godine. Boćanje je tada bilo vrlo popularan sport. Imali smo nekoliko direktnih prijenosa na nacionalnoj televiziji, kaže Ivančić.

Medalje sa velikih svjetskih i kontinentalnih prvenstava teško je i pobrojiti. U periodu od 1990. do 2000. Valter Ivančić je nastupao na gotovo svim Svjetskim i Europskim prvenstvima te osvojio dvadesetak medalja u brojnim disciplinama, od četvorki preko parova do preciznog izbijanja.

- Prošao sam gotovo sve discipline. Na samom početku naša reprezentacija nije imala brzinske igrače, pa sam se ja ulovio i tog dijela. Kako mi je relativno dobro išlo, radio sam 43 pogotka, što je u to vrijeme bio jako dobar rezultat, počeo sam u toj disciplini nastupati i na prvenstvima te su došle i prve brončane medalje. Nakon toga stigla je i ta Kanada 1995. godine gdje se poklopilo nekoliko stvari i postao sam svjetski prvak u brzinskom izbijanju. Sjećam se kako sam tog ljeta imao ‘luđačke’ pripreme koje su se sastojale od tri treninga dnevno. Ujutro bih odradio trčanje, a poslijepodne vježbao na boćalištu i u dvorani. Tada sam imao veliku pomoć Franka Slokovića koji je ‘kužio’ brzinske discipline i gdje mi je sa svojim savjetima puno pomogao da stignem do tog rezultata. Sjećam se da je prvenstvo bilo u rujnu, a ja sam s treninzima započeo u lipnju. Posljednjih sedam dana pred samo prvenstvo nisam uopće trčao kako bih akumulirao snagu i kondiciju za službene dvoboje. 

FOTO: Milivoj Mijošek

Prije odlaska za Hamilton gdje se održavalo prvenstvo, probao sam pucati jednoga jutra u Zagrebu i postigao rezultat od 23 pogotka što je bilo očajno loše. No, poslijepodne sam odradio još jedan trening i vratio broj pogodaka na preko 40 te sam tada znao da sam spreman za ovo natjecanje. Na tom prvenstvu u brzinskom su svi moji protivnici već bili svjetski prvaci osim mene, što je bio određeni hendikep. Uspio sam međutim cijelo prvenstvo odraditi na jako visokoj razini. Problem je bilo finalnog dana kada sam imao dvije serije pucanja, s obzirom da sam se spremao za jednu seriju dnevno. No, moja je velika želja bila biti svjetski prvak i zato je to svakako jedan od mojih najvećih uspjeha u životu, dodaje Valter Ivančić.

No, bez obzira na ovaj veliki uspjeh jedan mu je događaj i medalja još i draža. 

- Istaknuo bih i Svjetsko prvenstvo u Rijeci gdje smo ekipno bili prvaci što je svakako bio jedan izniman doživljaj. Posebno iz razloga što u to vrijeme nisam bio u dobrom ritmu i nisam postizao rezultate koje sam mogao. Konkurencija u reprezentaciji bila je u to vrijeme vrlo velika, no došlo je tada do izražaja veliko zajedništvo koje sam imao s Dinkom Beakovićem, vratio sam mirnoću koju sam imao prije i kako se odvijalo prvenstvo imao sam nekoliko odlučujućih pogodaka i rekao bih utakmicu života u polufinalnom susretu kada sam u nekoliko navrata uspijevao vratiti rezultat i izvući taj susret u našu korist. Posebno mi je drago i zato što smo to zlato ‘iskovali’ natjecanjem uglavnom u našoj ligi i konkurenciji naših boćara iz naše kvalitetne lige, a ne kao prije kroz jake međunarodne turnire. Posebno mi je draga i nagrada za ‘fair-play’ koju sam dobio 1999. godine na proglašenju najboljih sportaša Hrvatske za događaj koji se te godine zbio na Svjetskom prvenstvu i gdje sam spasio jedan punat protivniku na svoju štetu, kaže Valter Ivančić. 

Životna kriza i povratak u Pazin

Nakon zvjezdane zagrebačke epizode uslijedio je povratak u ‘Istru Poreč’, klub koji je također imao ambicija biti najbolji u zemlji, a to im je pošlo za rukom u četiri navrata u to vrijeme od 2000. do 2004. godine. 

- Po snazi smo imali ekipu za najviše europske dosege, no nikako u to vrijeme nismo uspijevali dohvatiti finale Kupa Europe. Najveću priliku imali smo u Škofija Loki, gdje mi je  još ‘na duši’ susret u kojem sam vodio 10:5 i izgubio, čime smo prokockali priliku da se plasiramo u finale. Uslijedila je tada jedna velika životna kriza gdje je do izražaja došao i alkohol, ali sam srećom to uspio prebroditi pa sam se vratio u Pazin. Natrag me privukla želja da radim s mladima i njima pokušam prenijeti svoja znanja i iskustva. U to sam vrijeme tako postao i pomoćnik izbornika mlađih dobnih selekcija Čede Vukelića, a pokrenuo sam i program prezentacija boćarskog sporta učenicima osnovnih škola u Istarskoj županiji što je bilo lijepo prihvaćeno, kaže Ivančić. 

Svoj trenerski puta nastavio je pripremama našeg najboljeg boćarskog paraolimpijca Davora Komara, koji će ovoga ljeta u Parizu zabilježiti svoj drugi nastup na ovoj najvećoj sportskoj smotri.

- Davor i ja znamo smo se jako dugo. Pozvao me da mu treba trener što me na početku poprilično iznenadilo, no bio je uporan u toj nakani pa sam pristao. Trebalo nam je neko vrijeme da se međusobno ‘uštimamo’, jer je ovaj oblik boćanja značajno drugačiji od običnog sportskog. Naporan rad polako je davao rezultata, a počele su rasti i ambicije, pa je jedna od njih bila i plasman na Paraolimpijske igre u Tokiju 2020. godine. Srećom to mu je uspjelo i nastupio je u Japanu. Prošle godine radili smo izrazito puno što je donijelo i nove uspjehe, kao što je naslov Europskog prvaka te plasman na Paraolimpijske igre iduće godine u Parizu. Mislim da bi veliki uspjeh tamo bio da se plasira među osam najboljih, a onda u četvrtfinalu je sve moguće, pa čak kasnije i medalja. Nastup na Paraolimpijskim igrama još su jedan značajan rezultat i vjerujem da ću ove godine otići u Pariz, nakon što sam zbog pandemije koronavirusa i značajnog smanjenja osoblja propustio odlazak u Tokio, kaže Ivančić.

FOTO: Milivoj Mijošek

Prošloga ljeta, na početku ove sezone, pristigao je i poziv aktualnog državnog prvaka ‘Istre Poreč’ da preuzme vođenje njihove momčadi. Iako se u prvenstvo ušlo sa opreznim najavama zbog značajne promjene igračkog kadra, rezultati nakon prvoga dijela dodatno su podgrijali ambicije da se pokuša obraniti lani osvojeni naslov te pehar najbolje hrvatske momčadi pokuša po sedmi puta spremiti u svoje vitrine. U ‘play-off’ su ušli neriješenim rezultatom u Puli, nakon što su nakon prvoga dijela u borbu za naslov prenijeli isti broj bodova kao njihovi glavni konkurenti Biston i Pula.

- Vidjeli smo u regularnom dijelu da možemo parirati najboljima i pokušati ćemo ponoviti prošlogodišnji uspjeh. No, teško je bilo što prognozirati iako je pritisak naravno velik. Mislim da će na kraju odlučivati nijanse. No osim prve momčadi u Poreču namjeravam i ozbiljnije raditi s mladima jer uvjeti za rad postoje i mislim da Poreč u tome ima perspektivu, kaže o svom trenutnom angažmanu porečki trener.

Mnogo se rasprava vodi i koja je najbolja i najkompletnija boćarska disciplina. I dok mnogi ‘kraljevskom’ disciplinom smatraju pojedinačno klasično, najtrofejniji istarski boćar ima drugačije razmišljanje.

- Teško mi je tu bilo koju disciplinu izdvojiti s obzirom da sam imao mnogo uspjeha u mnogima od njih. Iako mnogi smatraju ‘pojedinca’ najboljom disciplinom ja bih ipak istaknuo igru u paru, koji je po meni ‘kraljica’ boćanja. To je misaona igra u kojoj ima puno više taktiziranja, a naravno igra i zajedništvo i nadopunjavanje dvaju igrača. 

Obitelj je iznijela veliki teret

Svaku karijeru obilježe vam i neka imena koja svojim radom ostave traga na rezultatima i uspjesima, pa je tako i Ivančićev boćarski put obilježilo nekoliko pojedinaca.

- Bilo je nekoliko osoba za koje stvarno mogu reći da su značajno utjecale na moju karijeru, a Dinka Beakovića bih stavio na vrh. No, za svoje početke i dobru afirmaciju još mladog boćara istaknuo bih starije pazinske igrače kao što su Aleksandar Anzur, koji je značajno utjecao na moje reprezentativne nastupe, Tino Matošević bio mi je veliki uzor i mentor u mojim danima igranja za Pazin te ostali, a spomenuo sam Franka Slokovića koji mi je značajno pomogao da dođem do svjetskog zlata. I na vrhu tu je Dinko Beaković koji mi je pomogao da svoju mladost, energiju usmjerim u boćanje. Trpio je sve moje hirove i zajedničkim radom stigli smo do visina do kojih smo došli. 

Četiri desetljeća provedenih u sportu svakako je značajno dostignuće, a kada vam je taj put popločen brojnim uspjesima i priznanjima onda ni zadovoljstvo postignutim ne može izostati.

- Imao sam sreće što sam se poprilično mlad oženio tako da sam imao mira u karijeri. Naravno obitelj i pogotovo moja supruga su tu iznijeli veliki teret i to bi sve bilo mnogo teže da je krenulo drugačijim putem. Što sam htio sam i napravio te kada ovako s odmakom pogledam na ostvareno, vrlo sam zadovoljan. Kao mali sa sela vidio sam tu šansu da kroz boćanje mogu dostići jednu zavidnu razinu i drago mi je da sam to uspio ostvariti. Kao i u svakom drugom poslu ili sportu bilo je tu jako puno lijepih događaja, anegdota i sjećanja, mjesta na kojima si bio i ljudi koje si upoznao, prisjeća se Valter Ivančić. (Razgovarao: Siniša Žulić, FOTO: Milivoj Mijošek

Najnovije vijesti

Istarski Forum

Za sudjelovanje u Istarskom Forumu potrebna je prijava ili registracija i izrada profila

Prijava ili Registracija korisničkog računa