Slobodan Dostanić: 'U rudniku smo u svemu bili kao braća'

U povodu Dana Labinske republike i Dana rudara razgovarali smo s umirovljenim rudarom Slobodanom Dostanićem iz Labina. Naš sugovornik zanimljiv je zato što je upoznao sve labinske ulaze u rudnik i podzemnu mrežu horizonata, ali i zato jer je upoznao i druge rudnike u BiH i Srbiji.

Rođen je 1947. godine u Zavidovićima, tadašnji Srez Doboj, u BiH. U Banovićima je završio školu za kvalificiranog kopača i nastavio raditi u tamošnjem rudniku.

„Radio sam do 1971. godine, kada sam u novinama našao oglas kojim se traže kopači u IUR-u Raša. Javio sam se, primili su me i na kraju šestog mjeseca doputovao sam u Labin. Rasporedili su me u rudnik u Potpićnu. Bio sam podstanar u Plomin Luci, a nakon godine dana našao sam stan u Labinu, pa su me prebacili u rudnik Labin. Onda je došlo do neke poplave, pa smo jedno vrijeme u rudnik ulazili u Raši. Tu sam radio dok nisam nastradao“, priča naš sugovornik.

U rudniku skoro izgubio prst

Kamen koji je pao s krovine presjekao mu je srednji prst desne šake, samo ga je koža držala, ali to mu je zašiveno natrag i danas su posljedice te nesreće gotovo neprimjetne.

„Nakon nesreće prekvalificirao sam se u varioca i to sam radio deset godina. Poslije sam završio rudarsku tehničku školu u tadašnjem Srednjoškolskom centru u Labinu, pa sam jedno vrijeme radio u normirskoj službi i jamomjerstvu. Vratio sam se u jamu Labin, a poslije sam otišao u jamu Tupljak gdje sam ostao do njenog zatvaranja i odlaska u mirovinu“, ispričao nam je.

Zamolili smo ga da usporedi rudnike Banovići i IUR.

'Ako smo se u jami i nešto porječkali, vani bi opet bili veseli i nasmijani'

„Razlika je velika. Ovdje se kopao kameni ugljen, a tamo mrki ugljen i lignit. Točnije, mrki ugljen se kopao u Banovićima i Đurđeviku, a u rudnicima Kreka i Mramor lignit. Tamo se kopalo širokočelnom metodom, jedna ploha u jednoj etaži, a ovdje se išlo po dužini. Dok smo išli u školu vodili su nas na izlete u rudnike u BiH i Srbiji, vidio sam površinskih kopova, ali ni jedan nije bio rasprostranjeniji i dublji od labinskog. Labinski rudnik bio je najveći u Jugoslaviji“, rekao nam je o tome.

Spuštao se u rudnik u dubinu od 900 metara, izlazio je na separaciju u Plomin Luci, a dok je radio u jamomjerstvu prošao je hodnicima zatvorenih rudnika u Štrmcu i Vinežu.

„Izlazio sam na uviđaje kada bi se desila neka nesreća i bilo je ružnih stvari, polomljenih, pa i mrtvih rudara. Ipak, onih lijepih trenutaka je bilo više. Ako smo se u jami i nešto porječkali, vani bi sjeli, popili pivo i opet smo bili veseli i nasmijani. Skupljali smo humanitarnu pomoć ako je trebalo, i u svemu smo bili kao braća“, ispričao nam je Slobodan Dostanić. (Tekst i foto: Robi Selan)