Kada je vozio mali rovinjski 'tramvaj'?

Ova stara razglednica iz Rovinja datirana je u godinu 1914. i opisana je natpisom "Rovinj - stanica Berlinskog akvarija". Neupućena osoba, vidjevši tračničko vozilo, pomislila bi da je Rovinj u zadnjem periodu austrougarske vlasti imao mali tramvaj koji je prometovao obalom Valdibore i čije je jedno od stajališta bilo ispred poznatog akvarija.

Riječ "stazione" odnosi se, međutim, na činjenicu da je rovinjski akvarij od 1891. djelovao kao Zoološka postaja (ispostava) berlinskog akvarija. U istoj zgradi danas djeluje Centar za istraživanje mora u sastavu Instituta "Ruđer Bošković". 

U stvari, malo tračničko vozilo na električni pogon prometovalo je u teretne svrhe s ciljem opskrbe tvornice likera, destilerije "Ampelea". Tvrtka je osnovana 1905. a njezin pogon počeo je raditi 1906. u sjevernoistočnom dijelu Rovinja. Inače, bilo je to radno mjesto oko 450 ljudi! Tvornica je proizvodila rakiju, ekstrakt i očišćeni vinski strijež, a neobrađeni materijal dolazio je u bačvama, dopremljenim teretnim brodovima u pristanište Valdibora. U pogonu "Ampelea" je ugrađena električna centrala, što je na razmeđu 1907. i 1908. bilo pogodno za pokretanje tada moderne male industrijske željeznice koja bi olakšala prijevoz robe za tih otprilike jedan kilometar.

O električnom vlakiću saznajemo u knjizi austrijskog autora Egberta Peinhopfa, Eisenbahnen in Istrien (Željeznice u Istri), koja je 2017. predstavljena i u Puli. Niti sam autor, doduše, nije došao do velikog broja informacija, ali piše da je širina kolosijeka bila 760 mm. Kao i svaki tipični tramvaj, lokomotiva je električno napajanje pogonskog motora primala iz viseće kontakne električne linije preko pantografa (krovni oduzimač struje). Kao takva, vukla je dva do tri niska vagona. Najvjerojatnije se radilo samo o jednoj kompoziciji, a model je naručen iz austrijske tvrtke koja je bila specijalizirana za dizajn električnih pružnih vozila, ÖSSW (Österreichische Siemens-Schuckert Werke). Proizveden je u Grazu, u tvornici željezničkih vozila Johanna Weitzera.

Saznajemo, također, kako je vrlo sličan model ovog vozila vozio od 1907 u sklopu kompleksa psihijatrijske bolnice u bečkom zapadnom predgrađu Steinhof. Naime, kolosijecima jednake širine povezano je na desetke paviljona toga ogromnog kompleksa s namjerom olakšavanja dostave robe. O toj željeznici postoji članak na Wikipediji na njemačkom jeziku.

Mali rovinjski "tramvaj" vozio je najviše desetak godina, a dodavao je na živost toga gradskog dijela koji se ubrzano popunjavao lijepim zgradama austrougarskog razdoblja. Naime, osim ispred spomenutog Zoološkog centra, prolazio je i ispred vile Vianelli, vlasništvo osnivača tvrtke "Ampelea" Giorgia Vianellija. Svakodnevni prolazak malog "tramvaja" ispred njegovog doma bio je lijepi znak uspješnog poslovanja za rovinjskog magnata. Postoji priča da je vlakićem upravljao (u jednom trenutku) petnaestogodišnji Ivan-Giovanni Ozretić, sin Bartula, jednog od voditelja poslova u "Ampelei", porijeklom Splićanina.

Funkcioniranje tvornice prestaje nedugo nakon kraja Prvog svjetskog rata, ali tvrtka opstaje i od 1930-ih pokreće proizvodnju konzervirane ribe. Zametak je to poslijeratne tvornice konzervirane ribe "Mirna".

Uskotračna pruga je, najvjerojatnije, slabo korištena tijekom Prvog svjetskog rata i evakuacije rovinjskog stanovništva u logor Wagna, a o njoj nema podataka nakon 1918. godine. Postoji, doduše, još ucrtani kolosijek na karti Rovinja tiskanoj u prvim godinama talijanske vlasti, kada je pristanište u Valdibori nosilo naziv Riva IV Novembre (Riva 4. studenoga).

(David Orlović, povjesničar)