Foto 'Naivni sam romantik, iza mojih pjesama stoji čista ljubav i pozitiva'

„Stvaranje slike traje duže od pisanja pjesme jer se boja treba osušiti, a za svaku pjesmu treba mi od sekunde do minute, to je samo flow iz glave“, kazao je slikar, dizajner i pjesnik Oleg Morović u punom Klubu-knjižari Giardini 2, na večerašnjem predstavljanju svoje debitantske zbirke poezije „Možda bez naziva“. Riječ je o prvom u nizu događaja u sklopu novog programa Kluba-knjižare „Sanjam 30“ posvećenog velikoj obljetnici koju će Sa(n)jam knjige u Istri proslaviti u studenom.

Moderator i voditelj knjižare Igor Zenzerović uvodno je kazao da je riječ o zbirci ekspresivnih pjesama podijeljenoj u pet poglavlja: prvi dio vrlo je živopisan, ali ima i romantike, erotike, dok je glavni motiv – žensko tijelo.

Na pitanje je li romantik, Morović je odgovorio:“Mekan sam kao što mi je glava obla. Naivni sam romantik, samo što nekad znam jesti govna, život me takvog napravio.“

Ne mičem ja nikakve granice, odgovorio je Morović na pitanje o svojoj beskompromisnoj, katkad i brutalnoj poeziji, uz dozu jetke satire, na tragu Charlesa Bukowskog.

„Iza toga stoji čista ljubav i pozitiva. Ne radim to da bih izazvao neke pizdarije“, kazao je. Autocenzura ga ne brine previše iako je, priznaje, napravio balans, neke je stvari maknuo, a neke nije.

„Puno ekipe i frendica rekli su mi nemoj to objavit“ - rekao je Morović o pojedinim pjesmama – „ali s druge strane, ko ga jebe“. Reakcije publike o knjizi su podijeljene, a za slike kažu da su – šarene, dodao je i nasmijao publiku.

Govoreći o intrigantnom poglavlju zbirke Midget porn, kazao je da nema statement.

-Kad sam radio selekciju 300 pjesama, masu sam maknuo. Ovo ne smiješ reći, par je ostalo koje su hardcore, krivo mi je kad netko naleti i ufendi se, ali što je, tu je, rekao je Morović.

Zbrka je nastala dok je, kaže, slikao radove za izložbu u bivšoj Astri u Vodnjanu, dok je čekao da se boja osuši, prije nego što će nanijeti drugi sloj.

„U tri mjeseca napisao sam 200-300 pjesmama i to mi je izgledalo OK, moramo to izbaciti“, veli.

Poeziju piše već 20 godina, a počeo je još u srednjoj Školi primijenjenih umjetnosti i dizajna u Puli, zajedno s kolegom, prijateljem i dizajnerom Olegom Šuranom, imali su blogove. Kasnije su, zajedno s profesorom Andijem Pekicom, izdavali Polet, časopis za poeziju. Napokon nešto nekorektno ili, ako pišeš, piši tako da te čitatelj, ako te upozna, prepozna, napisao je u predgovoru knjige Pekica.

Knjiga je u potpunosti autorov proizvod, dakle, ne samo pjesme, nego i fizički, od papira do korica.

„Analogno sam sve napravio, da ne lažem čitatelje“, kaže Morović.

Pjesme je iskucao na pisaćoj mašini, fotokopirao, otisnuo korice koje je dizajnirao Oleg Šuran te uvezao zbirku još dok su stranice još bile svježe, slijepljene. Uspio je donijeti komplet knjiga ravno iz tiskare na Sajam knjiga, dan uoči njegova otvorenja.

Uslijedio je poziv iz Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu i dobivanje CIP-a, identifikacijskog broja, da bi djelo moglo biti uvršteno među ostalu literaturu u knjižnicama.

„Teta CIP pita šta je ovo, neki manuskript, to je sve krivo, ima li lekture, hoćete li to napraviti. Nećemo, to je poanta, rekao sam. Ah, vi umjetnici, ne znam što ću s vama“.  I tako je objavljena prva Morovićeva poetska zbirka, britka, bez lekture, s gramatičkim greškama. Što na umu, to na papiru.

Glazba mu je, veli, vrlo bitna u stvaranju.

„Uvijek je mjuza u ateljeu, kaže, a stvara, doznali smo, u studiju Andija Pekice u Rojcu. „Ne dozvoljavam tišinu jer me strah biti sam sa sobom. Kad se vozim u autu, pjevam naglas“. (Mirjana Vermezović Ivanović)

Galerija (8)