'Nisam Mišo Kovač hrvatskog stripa. Radio sam nemilosrdno, nisam pazio hoću li nekog uvrijediti'

„Ne osjećam se kao Mišo Kovač, radim svoj posao kako ga radim“, kazao je osječki strip crtač i ilustrator Dubravko Mataković večeras u punom Crvenom salonu pulskog Doma hrvatskih branitelja, odgovarajući na pitanje moderatora Andree Matoševića o tome kako je biti Mišo Kovač hrvatskog stripa.

Mataković, jedan od najpoznatijih hrvatskih strip umjetnika, autor koji je u svoje likove vješto utkao crni humor, sarkazam i satiru, večeras je prvo predstavio svoju opsežnu, tvrdoukoričenu monografiju, u kojoj je na više od 600 stranica objedinjen njegov bogat crtački opus, a potom se publika preselila u Gradsku galeriju Pula, gdje je otvorena izložba njegovih stripova „Juft!“, koja obuhvaća radove od 80-ih godina prošlog stoljeća do danas, do još nedovršenih tabli. Ljubitelji njegova opusa u Puli su ponovno uživali u dogodovštinama stripovskih (anti)junaka: bili su tu Mali Ivica, Protman, Tetak Trinaesti, Super Di, Glištun Gmižić…

Mataković piše i crta stvarnost koju, nažalost, živimo, zapisao je u katalogu izložbe kurator Mladen Lučić.

"U svojim stripovima koji su britka kritika društvenog mainstreama, elitističke kulture, konzumerizma, socijalnih anomalija te domaće i svjetske politike, u središte postavlja malog čovjeka sa samih margina društva, najčešće kroničnog alkoholičara, siledžiju, lijenčinu ili narkomana, koj karikira, ali ujedno i personificira socijalni i politički trenurtak", napisao je Lučić.

Monografija, u kojoj su tekstove, uz Matakovića, napisali Marta Banić, Boris Beck, Leo Rafolt, Goran Rem i Paula Rem, tiskana je u 700 primjeraka, od kojih je 500, kako smo čuli, već rasprodano. Hrvoje Duvnjak, jedan od urednika monografije i večerašnji moderator, kazao je da dio stripova nisu imali jer je Mataković jedan od rijetkih autora čije radove - kradu na izložbama!

„Prišili su mi u početku underground stripove iako ih nisam mijenjao. Ali, stripovi su postali popularni i poznati pa više nisu bili underground, jer su me zvali iz novina s velikim nakladama“, rekao je Mataković.

Danas, kaže, za Net.ht crta drugačije stripove – kratke, prilagođene mobitelima, čistije, s manje detalja.

Na pitanje kako nastaju njegovi likovi koji iskaču izvan svih okvira, kazao je da se nije držao klasike, nečeg umivenog.

„Radio sam nemilosrdno, bez okolišanja, nisam pazio hoću li nekoga uvrijediti. Danas moraš paziti jer ne znaš hoće li te netko tužiti“, iskreno će Mataković.

Nekad je isključivo crtao na papiru, a posljednjih deset godina sve radi digitalno.

„Toliko sam se prilagodio tabletu da mi je problem raditi na papiru. Tehnika puno pomaže. Rok je u 21 sat, a ja mogu završiti u pet do devet i poslati. Ranije sam fotokopirao pa nosio na poštu, pa je došao rat pa pošta nije radila, pa sam slao faksom, pa linije nisu radile zbog rata“, prisjetio se turbulentnih vremena.

Duvnjak je primijetio da je riječ o hipervještom crtaču:“Rekao sam mu da dosta izgleda kao Bosch (Hieronymus, op. a.), a on je rekao – hvala:“

„Ustajem u pol 6, kava, internet, pogledam vijesti i onda krenem raditi. Radim cijeli dan uz pauzu za ručak i odmor od pola sata. Nije da se tjeram, nego imam potrebu. Nekad kažem da ću uzeti dva dana odmora i onda ne znam što ću sa sobom pa krenem raditi. Postao sam ovisnik o tome“, objašnjava svoj hiperproduktivan stvaralački opus.

A na klasično pitanje „odakle ideja za te lude likove“, Mataković odgovara:“Nemam pojma. To me često pitaju. Sjednem pa radim. Dođe vam ideja, stvori se, nemam sistem i ne čekam muze da me nadahnu. Banalan razlog može biti prehlada“. U mladosti su mu inspiracija bili Asterix i Cocobill, a s vremenom je, kaže, napustio uzore.

Mataković je zaposlen na osječkoj Umjetničkoj akademiji, gdje radi dva dana u tjednu. Publiku je zanimalo kako studenti reagiraju na njegove likove koji ne štede nikoga, nisu politički korektni, a još manje fizički dopadljivi.

„Ne znam. Ostavio sam im monografiju prije predavanja da pogledaju. Pogledali su, ostavili sa strane, nitko ništa ne pita. To je studij ilustracije i većina i ne zna da je tu i strip. Nekima je teže napraviti scenarij, manje se snalaze, ali većina to usvoji i napreduje“, kaže..

Samo su mu jednom, veli, prijetili zbog stripova.

„Bilo je to 90-ih, za vrijeme Zaljevskog rata. Napravio sam strip sa Sadamom i nazvao me urednik i rekao da je dobio opasno pismo u kojem je pisalo 'slušaj ti magarčiću dalmatinski…' Nije ni znao tko sam, mislim da je to bio neki provokator. Ali nije ti svejedno…Dođe netko pa se raznese“.

Mataković svira i u jednom bendu, s kojim je nastupio i u Puli, i to 'sto metara od Arene, gdje je imao i izložbu, u tadašnjem MMC-u Luka. Autor je dvaju strip-predstava. Nakon što je prva, „Iz Kabula s ljubavlju s Glištunom Gmižićem“, polučila velik uspjeh, napravio je drugu „Iz Kabula s ljubavlju TU“. Bilo je to, kaže, 2012. kad je trebao biti smak svijeta, pa se predstava reklamirala uz matakovićevski slogan – 'dočekajte smak svijeta u kazalištu'. (Tekst i fotografije: Mirjana Vermezović Ivanović)