Sve je više smrdljivih martina. Ne dirajte ih, nego se zaštitite, evo kako

Građani se posljednjih dana žale na invaziju smrdljivih martina i njima sličnih stjenica. To nas ne treba čuditi jer ti kukci svake godine u isto vrijeme, s dolaskom hladnog vremena, ulaze u kuće kako bi preživjeli zimu.

Što su smrdljivi martini?

Smrdljivi martini pripadaju porodici smrdljivih stjenica (Pentatomidae) koja broji oko 5000 vrsta. Pripadnici ove porodice poznati su po karakterističnim smrdljivim žlijezdama smještenim na donjoj strani prsišta, između prvog i drugog para nogu iz kojih ispuštaju tekućinu neugodnog mirisa kojom se brane od predatora.

U hrvatskim naseljima najčešće nailazimo na tri vrste - smrdljivog martina (Raphigaster nebulosa), smrdljivu gretu (Dolycoris baccarum) te sve češće invazivnu smeđu mramorastu stjenicu (Halyomorpha halys).

Invazivne mrežaste stjenice

Osim smrdljivih stjenica, u našim krajevima ima još i invazivnih mrežastih stjenica.

Jedna od njih je platanina stjenica (Corythucha ciliata), invazivna vrsta koja napada platanu. Prvi put je zabilježena u Europi 1964. u Padovi, u Italiji, a od tada se proširila po cijeloj južnoj i srednjoj Europi. Izvorno je iz sjeverne Amerike.

Druga je hrastova mrežasta stjenica (Corythucha arcuata) koja se brzo širi i čini štete u hrastovim šumama. Porijeklom je iz sjeverne Amerike, a u Europu je unesena 2000. godine.

Klimatske promjene im pogoduju

Dr. sc. Ivana Pajač Živković sa Zavoda za poljoprivrednu zoologiju Agronomskog fakulteta za Index je rekla da je stjenica posljednjih godina sve više jer im toplije jeseni i blaže zime omogućuju dulje hranjenje i razmnožavanje te bolje preživljavanje.

"S klimatskim promjenama u naše krajeve sve više stižu i invazivne vrste navikle na toplije uvjete. One se iz mediteranskih područja postupno šire na sjever, a povećanjem globalne trgovine u Europu nam stižu i iz udaljenijih krajeva Azije i Amerike", kaže Pajač Živković.

Nemaju prirodnih neprijatelja

Jedan od razloga širenja invazivnih stjenica je i to što one u našim područjima nemaju prirodnih neprijatelja. Smrdljive stjenice imaju tvrd štit i jak obrambeni miris pa ih ptice izbjegavaju.

No, neke invazivne vrste imaju prirodne neprijatelje u svojim izvornim staništima. Primjerice, prirodni neprijatelj smeđe mramoraste stjenice je azijska samurajska osica (Trissolcus japonicus). Ova vrsta osice poznata je po tome što svoja jaja polaže u jaja smeđe mramoraste stjenice, a njihove ličinke se potom hrane embrijima ličinki stjenica.

To je jedan od načina na koje se priroda ''bori'' protiv ovih štetnika. No, Pajač Živković kaže da se u posljednje vrijeme u svijetu sve više radi na komercijalizaciji bioloških pripravaka na bazi prirodnih neprijatelja smeđe mramoraste sjenice.

Nažalost, u Hrvatskoj se za sada takva istraživanja ne provode.

Postoje štetne i korisne stjenice

Neke stjenice hrane se biljnim sokovima, pa se smatraju štetnicima u poljoprivredi, a neke su korisne jer su prirodni neprijatelji drugih štetnika, pa se čak komercijalno uzgajaju i koriste u biološkom suzbijanju štetnika.

Primjerice, svih pet ličinačkih stadija i odrasle jedinke invazivne, smeđe mramoraste stjenice, porijeklom iz Azije, nanosi štetu voćkama, vinovoj lozi, kukuruzu i mnogim drugim ekonomski važnim kulturama (stjenica je polifagna i hrani se na više od 200 biljnih domaćina) sisanjem biljnih sokova iz svih nadzemnih dijelova biljaka.

Mrežaste stjenice (ličinke i odrasle) također čine velike štete drveću sisanjem sokova iz lišća, ali i prenošenjem nekih biljnih patogena (gljiva), što dodatno uzrokuje propadanje platana.

Više pročitajte OVDJE