Foto Sandro Užila: 'Sada me svaki drugi dan netko zove iz New Yorka'

Krajem rujna u New Yorku je ponovo otvoren legendarni restoran Delmonico's kojeg sada vode Istrijani porijeklom, Dennis Turcinovic i Joseph Licul. Ali njih dvojica, koji su prije svega Amerikanci budući da su i rođeni tamo, nisu jedini ljudi s poluotoka koji su sudjelovali u toj priči. Važna karika u ponovnom rođenju jednog od najslavnijih restorana na svijetu, u kojem je izmišljen i danas izuzetno popularni fine dining, bio je i arhitekt iz Poreča Sandro Užila.

Ili bi možda bilo bolje reći - arhitekt iz Fažane. Porečan Sandro danas radi u svom rodnom gradu, ali živi u ribarskom mjestu kraj Pule iz kojeg mu je supruga i gdje gradi novi ured. Iako ima samo 32 godine bit će mu to već drugi, uz onaj u Poreču. Kaže da će imati sve - veliku salu za prezentacije, takozvani "showroom", pogled na Brijune, more, čak i Rovinj.

Kako se dolazi do takvog uspjeha u relativno malo godina? Dizajn restorana u New Yorku, dva ureda, pet zaposlenih, poslovi u raznim dijelovima svijeta. Svi znamo odgovor, premda se ponekad lažemo da ne znamo.

"Obično radim od jutra do jedan ili dva iza ponoći, onda idem za Fažanu, prespavam, pa se ujutro vraćam nazad u Poreč na posao", kaže Sandro Užila na početku razgovora.  

Voli govoriti o svojim počecima, što je dobro jer je ta priča zanimljiva i poučna. Sandro nije tinejdžerske godine proveo uz ritmove sa istoka i votke u kiblama, već sa 14 godina se odvojio od obitelji i otišao u srednju školu u Trst. Kaže da je kao dijete u obiteljskom dnevnom boravku rijetko sjedio okrenut televiziji licem, a puno češće leđima. Promatrao je prostoriju i razmišljao gdje bi stavio kauč, stolove, namještaj. Oduvijek je, ističe, volio crtati, i kad je pitao mamu koji je to posao u kojem bi mogao crtati i od toga živjeti, savjetovala mu je arhitekturu ili geodeziju.

No na tom putu ispriječila se još jedna ljubav, a to je nogomet.

"Oduvijek sam igrao u porečkom Jadranu pa sam u Trst išao i zbog nogometa i zbog škole. Osim toga, tada mi hrvatski jezik baš i nije išao. To mi je bio najbolji potez u životu, jer se sve naučiš raditi sam. Sam sam naručivao knjige, išao u banku, poštu, i sve to sa 14 godina. Ne znam tko u današnje vrijeme ide živjeti sam sa 14 godina. Osamostalio sam se, naučio brinuti se za sebe i stekao neke vrijednosti. Na primjer, nije se moglo ići na trening dok se ne popravi ocjena, premda ja takvih problema nisam imao jer sam bio student i sportaš godine svake godine", kaže Sandro.

Trenirajući paralelno nogomet i nadajući se karijeri na zelenom travnjaku, u Trstu je završio pet godina srednje škole na Tehničkom institutu za geodeziju i niskogradnju. Sustav je tamo drugačiji nego u Hrvatskoj pa je, pojašnjava, nakon toga praktički već postao inženjer s ovlaštenjem za potpisivanje građenja građevina.

"To je opširna škola, geodezija, građevina i arhitektura u jednom. Trst mi se baš nije svidio jer tada nije bio grad za mlade, pa nisam ni izlazio jer sam uvijek želio uspjeti u nogometu. Za maturalni rad sam projektirao most, što ovdje rade ljudi na fakultetu. Nakon toga sam završio dvije godine visokogradnje, pa otišao na master za dizajn i 3D vizualizacije u Veneciji. Trenirao sam i po osam sati na dan, a usput završavao i škole, jer što ako ne uspijem u nogometu", kaže Sandro.

Negdje na sredini dvadesetih shvatio je da od nogometna ipak neće biti ništa, barem ne u smislu ozbiljne karijere. Sandro je i danas član ekipe porečkog Jadrana koji nastupa u SuperSport Drugoj NL, trenira i mlađe uzraste, ali posvetio se prvenstveno poslu.

"Sa 24, 25 godina odlučio sam da idem dalje. U to vrijeme počele su legalizacije, a ja sam htio financijski doprinijeti svojoj obitelji pa sam se krenuo time baviti i istovremeno polagao ispite u Trstu. Nakon toga sam se zaposlio u poduzeću koje projektira i gradi bazene, pa sam sudjelovao i u prodaji tog poduzeća u Barceloni kao prevoditelj. Potom me angažirao jedan arhitektonski studio i na kraju sam odlučio otvoriti svoju firmu. U početku nije bilo lagano, ali kako sam vidio da ljudi jako cijene to što radim i da ustvari puno toga znam, počeo sam prihvaćati sve više obaveza. Tip sam osobe koja voli raditi i učiti, pa sam tako puno toga naučio sam, počevši od kompjutorskih programa na dalje. Sada imam pet zaposlenih i radimo sve "od nule do vilica i noževa"", kaže Sandro, koji danas najvećim dijelom radi kuće za odmor, a osim njih i luksuzne zgrade, ugostiteljske objekte, lokale, barove, kafiće.

Njegova firma počinje posao idejnim i glavnim projektima arhitekture koje prate do građevinske dozvole. Nakon toga rade izvedbene projekte interijera. Crtaju svaku sitnicu, do kukice za šugamane u kupaoni. Rade i eksterijere, biraju biljke, gdje će ići koja podloga, rasvjeta, sve što treba do zadnjeg detalja.

"Naravno, radimo i troškovnike, a na zahtjev i project management. Sami izrađujemo i dekoracije za kuće jer želim da budu unikatne. Uglavnom, uređujemo sve dok kuća nije spremna za boravak. Pratim investitora, s njim biram sve na osnovu budžeta kojim raspolaže. Problem je što ljudi često ovdje ne znaju koji im je budžet pa im malo ostane za dizajn. A na kraju krajeva, slika je ta koja prodaje", kaže Sandro.

Trenutno najviše rade u Poreču i okolici, ali i u Italiji i drugdje u svijetu. Na popisu radova su stara palača u Bresciji, restoran Ćakula u Poreču, stara palača u Monzi, 16 vila na Kanarskim otocima.

"Ima jako puno posla, a problem je što svi žele sve odmah. I svima je sve skupo. Želja mi je raditi više ekskluzivnijih stvari u inozemstvu, a ostati živjeti ovdje. Kažu mi ljudi - bio si u Americi, ali ne ne, ovdje je Amerika, a tamo je New York", kaže Sandro i prebacuje se na najzanimljiviju epizodu u dosadašnjoj karijeri. Kako je uopće došlo do poziva u Ameriku?   

"Projektirao sam restoran Nosh u Rijeci koji je sada preuzeo poznati kuhar Deni Srdoč. Tada je to bilo medijski vrlo eksponirano i moj rad je primjetio Darko Matošić, koji je danas voditelj restorana Delmonico's. Kontaktirao me putem društvene mreže i tako je sve krenulo. Kada su mi se javili za Delmonico's nisam spavao dvije noći. Na kraju smo se našli 27. studenog prošle godine, taj dan igrale su Hrvatska i Kanada na Svjetskom nogometnom prvenstvu pa smo zajedno gledali utakmicu u rooftop baru jednog lokala Dennisa Turcinovica u New Yorku", prisjeća se Sandro.

Zanimljivo je da je projekt za Delmonico's napravio od kuće, prije odlaska u New York, a da nije ni pogledao uživo prostor. Objašnjava da je izvukao stare fotografije s interneta i u 3D modelu složio svoje ideje. Pokazalo se da se vlasnicima svidjelo.

"Tri dana i noći nisam spavao prije polaska za New York. Napravio sam devet varijanti projekta, jer nisam znao što se sve smije mijenjati zbog konzervatora, budući da se restoran nalazi u zgradi koja je povijesna znamenitost nadomak Wall Streeta. Htio sam doći spreman i da budu zadovoljni mojim radom i tako je i bilo. Kad sam ušao u lokal iznio sam sve svoje ideje i prijedloge. Svi su se okupili, jako su im se svidjele moje zamisli i kada smo sjeli na brunch - rekli su mi da žele raditi samo samnom", kaže Sandro.

Dodaje da nije želio napraviti puno izmjena, da se zadrži unikatni stil koji odlikuje ovaj slavni restoran star skoro 200 godina.

"Prošli mjesec sam bio na velikom otvorenju i upoznao gradonačelnika New Yorka. Slikali su nas ispred restorana, nas tri Istrijana i Darko iz Rijeke. Upoznao sam tamo puno ljudi, bila je to njujorška elita, došli su ljudi koji su teški milijarde. Sad me svaki drugi dan netko zove iz New Yorka, ostao sam u kontaktu s njima. Bit će još projekata tamo, a nadam se i u drugim gradovima. Konkretno, zvali su me za još dva projekta na Manhattanu i jedan u Miamiju. Oduvijek mi je bio san raditi u Americi radi njihovog visokog standarda" kaže Sandro, dodavši ono što svi primjećujemo, a to je da i kod nas klijentela počinje biti sve jača i jača, odnosno financijski potkovanija.

Za New York kaže da je sjajan, ali on nije jedan od onih koji je potpuno fasciniran.

"Manhattan nije toliko velik koliko ide u visinu. Koncentracija ljudi je ogromna i svi su za biznis, samo biznis i opet biznis. Tamo, na primjer, uopće nema djece. Lijepo je vidjeti grad, neke stvari su zaista kao u filmovima. Ali živjeti je ljepše ovdje", kaže Sandro, koji trenutno završava četiri projekta za koje kaže da će biti - "wow".

"Trenutno radim jednu kuću u centru Motovuna, drugu u Završju s pogledom na Motovun, more i maslinike, jednu u Kirmenjaku blizu Poreča i jednu u Taru. I ured u Fažani".

Za kraj razgovora zahvatili smo i tešku temu - (pre)izgrađenost Istre. Sandro kaže da Istra nije preizgrađena, nego devastirana lošom arhitekturom.

"Niču samo sivo-bijele kocke, a to nikako ne priliči Istri. Svi žele nešto kao moderno, ali moderno se može postići i na drugi način. Uzmimo za primjer hotel Grand Park u Rovinju. Oni su to postigli koristeći istarski kamen, korten, beton u zemljanim tonovima, dodali su staklo i lim. Osim toga, ostavili su stare pinije koje su tamo rasle i zasadili mnogo novog zelenila. To je meni perfektan primjer kako se može raditi prirodno i moderno, a da se respektira Istra. Ljudi ovdje dolaze vidjeti Istru, a ne sivo-bijele kocke. Ok, moderniji kvartovi su drugo, ali mene boli srce kada vidim bijelo-sivo i kocke. To bi trebalo regulirati, jer ovako kako se ide naprijed, neće nam više nitko doći jer isto može vidjeti i na Tenerifama. Uzmimo za primjer Toscanu. Oni imaju svoju tradicionalnu arhitekturu i nema šanse da se ona ne respektira", kaže Sandro i dodaje da se danas, kada se grade nova naselja ili turistički resorti, radi po 20-30 vila, sve jednake i jedna do druge.

"A gdje ste vidjeli u istarskim selima da su dvije kuće iste? Nema toga! Kada radim naselja, kažem investitoru da svaka kuća mora biti u istom stilu, ali drukčija, pa pod cijenu da ne dobijem posao. Tako nekretnina dobiva na vrijednosti i to su detalji koji podižu cijenu, a i oku je puno ugodnije. Dovoljno je koristiti zemljane tonove boja, malo kamena i tradicionalne materijale. Dakle, Istra nije preizgrađena, ali se počela ružno graditi", kaže Sandro.

Premda znamo odgovor, pitamo ga na koncu i ima li pored svih obaveza i planova i slobodnog vremena.

"Kakvo slobodno vrijeme. Ono što imam posvetim supruzi. Ona ima neizmjerno razumijevanja. Volim raditi, volim to što radim i nije mi problem. A sad sam i u godinama kada treba raditi i stvarati."  (Ivor Balen)   

U fotogaleriji možete pogledati kako je Sandro osmislio novi, odnosno redizajnirani Delmonico's:

Galerija (27)