Herak o Brijuni Rivijeri: Ideja koja zbog države ne uspijeva

Želja da se na elitnoj lokaciji nasuprot Brijunskim otocima dogodi turizam ne datira od jučer. Dapače, korporacija Trussardi još je u bivšoj državi bila zainteresirana za gradnju hotela na Brijunima, piše Ivan u svojoj kolumni u Jutarnjem listu.

S namjerom da se spomenuto područje gospodarski valorizira, ustanovljeno je 2003. godine društvo s ograničenom odgovornošću Brijuni Rivijera, koje je dvije trećine u vlasništvu države, a trećinu u vlasništvu Istarske županije. Država i županija u ovoj fazi, sukladno vlasničkom udjelu, osiguravaju sredstva potrebna za razvijanje projekta (oko 1,4 milijuna kn na godišnjoj razini). Usprkos većinskom vlasničkom udjelu države, projektom od nedvojbenog državnog značaja, od samog začetka, u idejnom i koncepcijskom smislu upravlja Županija (spiritus movens projekta je Veljko Ostojić, bivši ministar turizma).

Bit projekta je da se na četiri prestižne lokacije, koje sada nikome ne donose nikakav novac, sagrade luksuzni turistički kapaciteti. Riječ je o lokacijama Pineta, Hidrobaza, Sv. Katarina – Monumenti i Muzil (lokacija u pripremi), gdje je planirana gradnja triju hotela s četiri i pet zvjezdica (700 kreveta u Pineti, 1000 u Hidrobazi te 200 postelja na Katarini), kao i gradnja nautičkog centra s dvije marine, sa 650 vezova u moru i 1000 suhih vezova, što bi sve trebalo biti popraćeno dodatnim sadržajima kako za goste, tako i za lokalno stanovništvo. Na lokaciji Muzil planiran je moderan kulturno–turistički centar s javnim sadržajima, no konačna će se namjera definirati tek prostornim planom grada Pule.

Ukupna vrijednost ulaganja na spomenute četiri lokacije procjenjuje se na iznos od oko 900 milijuna eura. Uz brojne druge benefite, planira se da će se na spomenutim lokalitetima zaposliti 3600 ljudi. Za sve lokacije (izuzev Muzila) objavljen je 2011. godine u Financial Timesu i Frankfurter Allgemeine Zeitungu međunarodni javni natječaj za izbor najboljeg ponuđača kao investitora, na kojem, međutim, nije pokazan nikakav interes za ponuđene  lokacije.

Stoga, nakon desetak godina rada TD Brijuni Rivijera možemo konstatirati da projekt Brijuni Rivijera barem zasad nije uspio. Zastoj projekta nije uvjetovan ni općom gospodarskom recesijom, s obzirom na to da je, primjera radi u 2011. godini u svjetski turizam uloženo oko 680 milijardi dolara.

Institut prava građenja treba zamijeniti institutom prava vlasništva nad zemljištem

Više je razloga zbog kojih je projekt Brijuni Rivijera zastao. Glavnu slabost projekta ipak predstavlja činjenica da su Brijuni Rivijera opterećeni nezgodnom okolnošću što su koncipirani na institutu prava građenja. Institut prava građenja u naravi predstavlja ograničeno stvarno pravo kojim vlasnik zemljišta, u konkretnom slučaju država i lokalna samouprava, dopuštaju investitoru da na određenom zemljištu sagradi hotelske i ostale turističke sadržaje, da ih koristi 66 godina te da nakon isteka ugovornog roka, sagrađene objekte prenese u vlasništvo vlasnicima zemljišta, državi i lokalnoj samoupravi.

Drugim riječima, investitori u Brijuni Rivijeru trebali bi ondje sagraditi velebne hotele i marine, državi i lokalnoj samoupravi u razdoblju od 66 godina plaćati koncesijsku naknadu, troškove komunalija za zemljište na koje se razvija projekt, kao i snositi troškove izrade projektne dokumentacije komunalne infrastrukture, troškove gradnje turističkih objekata u cijelosti, da bi nakon 66 godina sve što su sagradili prenijeli u vlasništvo države i lokalne samouprave. U naravi, radi se o čistom science fictionu.

Stoga je glavni preduvjet za uspjeh projekta promjena njegova temeljnog modela, i to tako da se institut prava građenja zamijeni institutom prava vlasništva nad zemljištem na kojem se grade objekti (izuzev lokaliteta Pineta) ili alternativno, zasnivanjem javno–privatnog partnerstva između vlasnika zemljišta (država i lokalna samouprava) i investitora, pri čemu bi ulog vlasnika zemljišta trebala biti vrijednost i infrastrukture. Tek ako Brijuni Rivijera primljeni takav model, projekt bi mogao početi postajati stvarnost, napisao je Ivan Herak u Jutarnjem listu.