'Na samom početku invazije svima se činilo da umjetnost nema smisla'

U vremenima krvi i pomahnitalosti najteže je ostati čovjek. Zato je svaki iskaz humanosti itekako važan za opstanak. Lenka Udovički, redateljica i umjetnička ravnateljica Kazališta Ulysses, upravo je jednu takvu malu veliku umjetničku i ljudsku gestu učinila u ratom poharanoj Ukrajini. U galicijskom gradu Lavovu (Lvivu), u tamošnjem Lesia Ukrainka Teatru režirala je predstavu “Lesia. Historija”, posvećenu velikoj ukrajinskoj književnici i revolucionarki Larisi Petrivnoj Kosach – poznatijoj pod umjetničkim imenom Lesia Ukrainka. Premijera je bila 5. maja. S Lenkom sam razgovarao za Telegram po povratku u Hrvatsku, dok je još umorna, potresena i oplemenjena sabirala dojmove, piše Telegram iz kojeg prenesimo dio intervjua. S njom je razgovarao Davor Špišić.

* Kako je došlo do vašeg angažmana u Ukrajini? Hrabro je i plemenito u ovom trenutku otići tamo i raditi predstavu.

- Od početka agresije na Ukrajinu ja sam se angažirala jer sam 2018. i 2019. u Harkivu i Lvivu držala kazališne radionice i tada sam upoznala neke divne mlade umjetnike i zavoljela tu kulturu. Posebno sam se zbližila s Veronikom Skliarovom, direktoricom festivala Parade iz Harkiva, aktivisticom i kulturnom menadžericom, veoma sposobnom i aktivnom mladom ženom. Kada je sve ovo počelo, ja sam je pozvala u Hrvatsku, ona je došla s djecom i krenule smo u akciju. Željele smo pomoći ukrajinskim umjetnicima, posebno ženama s djecom. I tako smo tokom prošle sezone Kazališta Ulysses na Brijunima uspjele organizirati dva kampa kroz koje je prošlo osamdesetak učesnika, fokus je bio na umjetnost i terapiju.

Nigel Osborne je držao seminar za odrasle, a s djecom je rađena glazboterapija. Bilo je jako uspješno i dirljivo vidjeti koliko je svima značio taj mali “predah” koji smo im omogućili, da su osjetili da nisu sami, da su se međusobno povezali, podržali, inspirirali, osnažili… U kamp su se uključili i muzički konzervatorij iz Harkiva i Univerzitet iz Lviva, i brojne suradnje su se tu razvile i nastavile nakon prošlog ljeta. Nigel je svaki mjesec išao u Ukrajinu i držao na oba univerziteta kurs iz glazboterapije. Ja sam u prosincu otišla održati radionicu u Lesia Ukrainka Teatar u Lvivu i pomagati u jednom prihvatilištu za djecu.

Teatar Lesia Ukrainka vode četiri fantastične žene i htjela sam ih podržati. Na početku rata oni su bili prestali s radom i pretvorili se u neku vrstu centra za volontere i pomoć. Pozornica je skoro do krova bila puna humanitarne pomoći koju su dijelili i raznosili, a po hodnicima i u dvorani za probe bili su ležajevi na kojima su spavali prognanici kojima je uglavnom Lviv bio odmorište na putu za dalje. Nakon nekog vremena situacija u Lvivu se “normalizirala”, taj prvi veliki val prognanika je otišao ili se negdje stacionirao i kazalište je opet počelo raditi, ali s dosta teškoća jer i iz samog kazališta je dosta ljudi otišlo, naročito muškaraca. I onda su me pitali bih li ja došla režirati i naravno da sam rekla da. Meni je uvijek stalo da ono što radim ima nekog smisla, a ići sad u Ukrajinu i režirati tamo, ima itekako smisla.

* Da li vas je publika došla podržati? Kakve su bile reakcije?

- Reakcije su bile vrlo dirljive, snažne… Bio je veliki uspjeh, zaista jedno malo čudo. Napravili smo poetičnu, nesvakidašnju predstavu, ne znam šta bi ona bila po žanru, možda snoviđenje? Ja sam tek u toku rada shvatila koliko je Lesia Ukrainka bitna za njih, kako je duboko u njihovoj kolektivnoj svijesti i podsvijesti… I kako veliku odgovornost uzimam na sebe. Ali trudila sam se da me to ne optereti, već korak po korak, od probe do probe, i uspjeli smo. Ovo su neke okolnosti u kojima u društvu dolazi do kristalizacije, postaje sasvim jasno koliko je umjetnost važna i moćna. Obje premijerne večeri teatar je bio krcat i svi su osjećali da se događa nešto izuzetno i značajno. Privilegija je biti dio toga, ne događa se to u životu baš često.

* Opišite mi malo atmosferu u ansamblu. Jesu li se događali i lomovi, uslijed onih stalnih pitanja smisla umjetnosti u vremenu okrutnosti?

- Naravno da se rat osjeća i da je sveprisutan, pa se onda pitanje smisla umjetnosti u vremenu okrutnosti iznova nameće. Svatko u ansamblu ima neku svoju tešku priču. Nekome su roditelji i familija na istoku na okupiranom teritoriju, nisu se vidjeli više od godinu dana, teško uspijevaju da komuniciraju i strahuju za njihove živote… Neki imaju bliskog člana obitelji na frontu, svi imaju prijatelje na frontu, preko trideset posto žena je u vojsci, netko je poslao djecu van Ukrajine, puno je raseljenih, familije su razbijene… Mislim, nitko nije ostao neokrznut.

Na samom početku invazije, u onom prvom šoku koji ih je zatekao, mislim da se svima činilo da umjetnost nema smisla i sve je bilo stalo. Ali onda je krenulo, muzika, pisanje, slikanje, predstave… I većina je prošla kroz trenutke kada je jedino umjetnost imala smisla. Naravno, nije lako. Ljudi su pod pritiskom i osjeća se ta anksioznost, neizvjesnost i strah. Ali opet postoji i jedna odlučnost da se izdrži, da je sad taj trenutak i da se moraju izboriti za svoju slobodu i budućnost. Ovaj rat traje sad više od godinu dana i javljaju se neke bolesti i bolovi koji su očigledna posljedica ogromnog stresa. Jedan latentni umor je prisutan i puno ih ima probleme sa spavanjem. A opet, krene proba i sve to padne u drugi plan.

Također, nekad su noću zračne uzbune, i sad ne znam tko je išao u sklonište, tko se samo preselio u kupaonicu ili hodnik gdje nema prozora, a tko je odlučio da se neće ustajati iz kreveta, ali ujutro su ljudi umorni… No, svi dođu na vrijeme na probu, i svi se maksimalno trude, zaista. Postojala je jedna predanost radu, disciplina i profesionalnost na najvišem nivou. I ljubav prema teatru. I u onom najprizemnijem, bukvalnom smislu. Ta zgrada teatra je stara i godinama nema novaca za renovacije, daske “koje život znače” su potpuno izlizane i farba se s njih potpuno ogulila… Ali sve je čisto, sve se čuva i nitko od glumaca, tehnike, administracije, neće gaziti po sceni u cipelama s kojima hodaju po cesti, nego će svi po dolasku u teatar obući čiste patike kojima mogu na scenu.

'Ne mogu shvatiti da u Rusiji nema nekog većeg otpora'

* Uh, predivne slike opisujete… Međutim, zanima me koliko se u ratnoj bratoubilačkoj psihozi uspijevaju othrvati onom padanju u zamke generaliziranja i brojanja krvnih zrnaca?

- Oni ne mogu shvatiti da je Putin poslao tenkove u Ukrajinu, da ih bombardiraju, da se čine zločini a da u Rusiji nema nekog većeg otpora… A brojanja krvnih zrnaca, u nekom smislu u kojem se to radilo i radi kod nas, toga mislim da nema. Tko god je s teritorija Ukrajine, bez obzira na vjeru, porijeklo, da li govore ukrajinski ili ruski, smatra se Ukrajincem. Ali svi su prekinuli veze s Rusijom.

* Koliko su im pomogla vaša iskustva ratom progonjene?

- Mislim da im znači da čuju iskustva drugih koji su prošli rat. Jer, kad se zarati, mislim da većina ljudi bude zatečena tim zlom, i u šoku da je tako nešto uopće moguće. Simptomatično je da se ljudi osjećaju izgubljeni, napušteni, kao da se samo sad njima taj mrači ponor dešava. Ta spoznaja na šta je sve ljudska priroda spremna, to suočenje s najdubljim strahovima, sve su to traume i sigurno da pomaže kad može da se iskomunicira s nekim tko je slično iskustvo prošao. Zato ćemo ovogodišnju premijeru na Brijunima raditi u koprodukciji sa SARTROM, Sarajevskim ratnim teatrom. Naravno, svako iskustvo ima svoje specifičnosti, ali ono što je meni najviše značilo i pomoglo u najtežim trenucima to su neki plemeniti potezi prijatelja, poznatih i nepoznatih, ljudskost koja je ipak uvijek tu negdje i koju treba sačuvati.

Čudesna žena i umjetnica Lesija Ukrainka

* Na čemu se temelji predstava o nesumnjivo čudesnoj ženi i umjetnici Lesiji Ukrainki?

- Na njenim pismima, poeziji, dramskim djelima, na ukrajinskoj folklornoj tradiciji i divnim glasovima čitavog ansambla, na muzici koju je skladao Nigel Osoborne, na pokretu koji zaustavlja vrijeme, a prije svega na nadahnuću koje smo crpili iz nevjerojatne snage duha te žene.

* Njezina sudbina borkinje za ženska prava danas je ponovo više nego aktualna?

- Apsolutno! Borba za ženska prava je uvijek aktualna jer nažalost još uvijek je žena u neravnopravnom položaju. A trenutno je u jeku taj val klerikalnog konzervativizma koji prije svega ugrožava temeljna prava žene. Nisam mislila da ću doživjeti da se ponovo pokreću pitanja kao što su pravo na abortus i pravo da žena raspolaže svojim tijelom.

* Ovoga ljeta upravo ukrajinska redateljka radi Shakespeareovog “Othella” na Brijunima. Važna je ta razmjena energija i autorskog krika u ovom vremenu?

- Da, Oksana Dmitrova iz Harkiva dovodi svoj autorski tim i režirat će “Othella”. Kao što sam spomenula, to će biti koprodukcija sa Sarajevskim ratnim teatrom. Mislim da je ta razmjena iskustava, energija, podrška, nešto najvažnije što u ovom trenutku možemo učiniti. To je zalog za neku budućnost. Bolju budućnost, rekla je Lenka Udovički za Telegram.