Brsečki češnjak iz terasa liburnijskog Machu Picchua (video)

Jeste li znali da postoji posebna sorta češnjaka koji se naziva brsečki češnjak ili izvorno brsečki česan? Znanstvenici Instituta poljoprivrede i turizma iz Poreča dokazali su da se genetski razlikuje o istarskog češnjaka. Sitan je, purpurno ljubičaste boje i ljutog okusa. O tome smo razgovarali s predsjednikom Udruge „Brsečki česan“ Mariom Zaccarijom iz Opatije.

„Udruga je osnovana 2019. godine i za sada broji petnaest članova. Cilj nam je u Brseču napraviti rasadnik certificiranog sjemena odakle ćemo ga raširiti po sjevernom Jadranu. Napisat ćemo pravilnik o brsečkom češnjaku na temelju kojega ćemo ga priznavati. Upisat ćemo ga na listu zaštićenih sorti RH i zaštititi geografsko porijeklo. Potporu nam daje Primorsko – goranska županija i Centar za poljoprivredu i ruralni razvoj, a općine Kršan i Mošćenička Draga, njihove turističke zajednice i LAG-ovi Istočna Istra i Terra Liburna potpisali su s nama ugovor o promicanju i zaštiti brsečkog češnjaka“, informirao nas je.

Nada se da će uzgoj brsečkog češnjaka pozitivno djelovati na razvoj i zaustavljanje iseljavanja iz ovog gradića. Time odaje dug svojoj baki iz Brseča koja je češnjak uzgajala.

Mario Zaccaria po struci je magistar arheologije i bavi se arheološkim nadzorima, ali za sebe će reći i da je ujedno poljoprivrednik, stočar, suhozidar i turistički vodič. Zato o brsečkom češnjaku nismo razgovarali u Brseču nego na jednoj njime zasijanoj terasi Etnološkog parka „Anton Plašimuha“ u Tuliševici, u općini Lovran.

Obronci Učke ovdje su izrazit strmi, pa je izvjesni Anton Perišić zvani Plašimuha prije kojih 150 godina izgradio terase poduprte suhozidima u kojima je sadio vinovu lozu.

„Bilo je to vrijeme kada je uzgoj vinove loze bio vrlo isplativ. Kasnije je sve to propalo zbog filoksere, pa su ljudi iseljavali u Ameriku. Ove su terase bile potpuno obrasle i najprije smo sve to morali očistiti. Sve što smo posjekli, pojele su koze, a sada one i ovce održavaju teren čistim i daju nam gnojivo za vrtove. Društvo nam prave četiri psa: Mokoš, Grej, Amalka i Buzdo, imamo kobilu Piku i magaricu Vazmicu i u šumi dvije krave boškarinke, Alicu i Istru. Mogu vam reći da je zbog njih šuma postala puno prohodnija i lakše se beru šparoge, a vratile su se i gljive“, priča Zaccaria.

Mario Zaccaria: 'Sve što smo posjekli pojele su koze'

Govori u množini jer riječ je o imanju Franca Tominića i Sandre Tominić s kojima je u partnerskom odnosu. Očišćene terase zauzimaju oko tri hektara i pružaju ugođaj usporediv s glasovitim arheološkim lokalitetom Machu Picchu. On je, jasno, puno impresivniji, ali nema tako lijep pogled na Kvarner. Između terasa prolazi put, Plašimuha je mislio i na to, koji vodi od obale na vrh Učke Vojak. Sve to Zaccariji i Tominićima omogućuje da planinarima i općenito turistima terase iznajmljuju za kampiranje.

Potporni suhozidi u početku nisu bili u najboljem stanju, a osim toga treba ih stalno održavati. Tako je Zaccaria postao i suhozidar koji u Etno parku održava radionice za one koji žele naučiti tu vještinu. Prva sljedeća je na redu 29. i 30. travnja.

I to nije, rekli bismo, sve jer među povrćem u terasama raste i broskva i to brsečka broskva, koja će kao i češnjak na listu zaštićenih vrsta i pod zaštićeno geografsko porijeklo.

„Brsečki češnjak zove se tako jer su u 19. stoljeću Brsečani dolazili na tržnicu u Opatiju prodavati češnjak, ali zvali su ih 'Broskvari' jer su prodavali i broskvu – kelj. Brsečka broskva je vrlo otporna, uspijeva na svakoj zemlji i praktički je neuništiva“, kaže Zaccaria.

Plašimuha je vrlo živopisan nadimak i svakoga će zanimati kako ga je dotični gospodin, kome doista treba odati počast za sjajno obavljeni posao, stekao.

„Priča se da je nosio odijelo kojemu je otpala dugmad na rukavima, a kad je govorio, živo je gestikulirao, pa je to mlataralo okolo kao da plaši muhe“, ispričao nam je Zaccaria.

Svi koji žele doznati više o brsečkom češnjaku, mogu doći na Festival samoniklog bilja 7. i 8. svibnja gdje će predsjednik Udruge „Brsečki česan“ održati predavanje. (Tekst: Robi Selan, foto i video: Roberto Matković, snimci iz drona: Kristina Macuka, Boje zemlje)