Puljanka Nika Ivančić nova junakinja popularne predstave

Nika Ivančić, pulska 29-godišnja glumica, jedna je od najtraženijih kazališnih umjetnica. Osim što je upravo ona nova Paulina P. u obnovljenoj predstavi u zagrebačkoj Žar ptici te igra u ‘’Realistima’’ u Exitu, Nika Ivančić 14. i 15. ožujka s predstavom ‘’Tko se boji Virginije Woolf?’’ Teatra Ulysses gostuje u Zagrebačkom kazalištu mladih. Igra s Katarinom Bistrović Darvaš i svojim profesorom Radom Šerbedžijom, a osnovala je i svoju umjetničku organizaciju pa je planova mnogo, piše Tamara Borić u interviewu za Nacional čiji dio prenosimo u nastavku.

* U obnovljenoj predstavi ‘’Dnevnik Pauline P.’’, koja se kontinuirano igra 17 godina i ima gotovo 500 izvedbi, vi ste nova Paulina, kako je došlo do toga i što vam Paulina znači kao književni i kazališni lik, ali i kao vrlo važan dio popularne kulture?
- Kazalište Žar ptica prošle je godine objavilo audiciju na koju sam se prijavila, ne sluteći da će me već pet minuta nakon audicije nazvati ravnatelj i javiti mi da sam dobila ulogu. Tako da se sve odvilo ekspresnom brzinom i sada imam čast preuzeti ulogu Pauline P., koju je prije 17 godina utjelovila sjajna Gorana Marin te zaigrati u toj kultnoj dječjoj predstavi.

Paulina je za mene djevojčica koja u sebi nosi razne karakteristike koje su bliske svakom djetetu, tako da se svi mogu poistovjetiti s njenim iskustvima. Možda je njena dualnost ključ koji je čini toliko obožavanim likom u dječjoj književnosti.

Ona ne zastupa samo jedan književni arhetip, već u njoj postoji dualnost i kontradiktornost, a to je čini zanimljivom i uzbudljivom za igranje na sceni.

* Na što ste stavili fokus kad je u pitanju vaša Paulina?
- Fokus sam stavila na zabavu. Ona je za mene jedna šašava, maštovita, inteligentna i vrckava djevojčica. Svaku situaciju u kojoj se nađe gleda s nekim dječačkim oduševljenjem i znatiželjom. Lako je prepustiti se tom liku, a uz sjajnu glumačku ekipu koju čine Dunja Fajdić, Maruška Aras, Marko Hergešić, Drago Utješanović i Bogdan Ilić još je veća uživancija dijeliti to kazališno iskustvo.

Uskoro u Zagrebačkom kazalištu mladih ponovno gostuje predstava ‘’Tko se boji Virginije Woolf?’’ Teatra Ulysses, u kojoj igrate uz Radu Šerbedžiju i Katarinu Bistrović Darvaš. Kakvo vam je to iskustvo bilo, posebno zbog činjenice da ste bili studentica diplomskog studija koji su u Rijeci vodili Šerbedžija i Lenka Udovički?

Rad na ‘’Virginiji Woolf’’ bio je podosta težak za mene, ipak je to bio veliki zalogaj za mladu glumicu, pogotovo kada se uzme u obzir to da scenu dijelim sa svojim profesorom Radom Šerbedžijom i jednom od najboljih hrvatskih glumica Katarinom Bistrović Darvaš. Još uvijek mi je ta situacija nestvarna i ne mogu vjerovati da imam priliku surađivati s takvim velikanima. I od izvedbe do izvedbe iznova učim nešto novo samo gledajući kako s lakoćom utjelovljuju te duboko kompleksne ličnosti.

* Što ste naučili od njih?
- Rade je glumac koji ima točnu misao i nevjerojatno spontanost u igri, promatrajući ga na sceni uvijek iznova pokušavam odgonetnuti ključ njegove magije. Dok su Katarinina glumačka specifičnost i način razmišljanja meni vrlo inspirativne. Ona nije tipična glumica ni po jednom aspektu svoje ličnosti i to je čini genijalnom. Svaki razgovor s njih dvoje o djelu ili likovima koje igramo na sceni mi donosi neke nove spoznaje.

* I prije te predstave igrali ste u Ulyssesu, u ‘’Antigoni’’, i to čini mi se dok ste još bili na studiju u Rijeci. Koliko je važno ono u teoriji i na akademiji ‘’pretočiti’’ na daske, u praksu?
- Praksa je definitivno najvažnija. Imala sam jedinstvenu priliku u svojim amaterskim glumačkim početcima u bivšem Pionirskom domu u Puli i dramskom studiju INK-a blisko surađivati s profesionalcima u dječjim predstavama. Ta iskustva postavila su temelje za ono što me je čekalo. Stigla sam na akademiju s određenim iskustvom koje se tijekom studija samo produbljivalo.

Od rada u HNK Ivana pl. Zajca do prilika koje su nam pružili Rade i Lenka u Teatru Ulysses stasali smo u profesionalce. Svaka je nosila svoje kušnje i poteškoće, ali i životne lekcije. Tako da po mom mišljenju teorija je potrebna i važna, ali sve je to bez prakse beskorisno. Moj najkorisniji alat u glumi je moja intuicija. To je onaj magični dio bez kojeg nema stvaranja. Kako bi rekla Valeska Gert: „Magija je sve. A ako je kao umjetnik ne posjeduješ, onda ti ništa ne može pomoći.“, rekla Nika Ivančić u interviewu Tamari Borić za Nacional.