Potragu za istarskim pentagramom započeli smo ispred buzetskog kafića

Jedan od čestih posjetitelja Istre, u koji u Buzetu ima i svoju malu garsonjeru, je riječki umjetnik Damir Stojnić. Osim što je govorio u dokumentarcu Zmajeve Linije, autor je mnogo brojnih radova. U svom istraživanju, najšire gledano, propituje odnose između kreativnih procesa u području umjetnosti i sociopolitičkih procesa u društvu te mogućnost interpolacije, međusobnog prožimanja i ispreplitanja tih dvaju iskustava u svrhu stvaranja nove društvene paradigme.

Istra često privlači ljude svojom mistikom. Tako je privukla i Damira Stojnića. Istraživajući je, na karti Istre uočio je pentagram. Štoviše, današnje političko stanje izaziva da priupitamo jedne od najsenzibilnijih kako gledaju na stvari, umjetnike. Zato sam se uputio u Buzet i kraj bara Melody našao se sa Damirom. Dao je ideju da odemo autom u Vižinadu kako bi se popeli na vrh svetog Tome koji je vrh istarskog pentagrama o kojem ćemo uskoro saznati više. Tako smo krenuli prema Vižinade.

* Kako si uočio istarski pentagram, kako si došao do toga?
- Ja sam stalno putovao po Istri jer ju jednostavno obožavam. Bila je to 1998. godina. Imao sam staru auto kartu koja je bila ispresavijana nekoliko puta. Po njoj su se već vidjele crte i rige, znaš. Jednom sam je otvorio i tražio sam pećinu koja se zove Trangrle, negdje oko sela Majkusi, za koje mi je umjetnik i prijatelj Siniša Majkus rekao da postoji i da ima neki zanimljiv stalaktit u kojem je, po njemu, uklesan nekakav reljef nekog božanstva.

On je pretpostavio da se radi o Mitri. Ja sam to tražio i gledao u svoju presavijenu kartu po kojoj su bile rige i u jednom trenutku ugledao taj pentagram. Naravno, nije on bio jasno vidljiv… možeš skrenuti ovuda…ali se nazirao. Tada sam shvatio da ako povežem pet gradova sa linijama, odnosno Vižinadu, Poreč, Pazin, Rovinj i Savičentu, dobijem gotovo pravilan pentagram. Nakon toga sam počeo istraživati. To je dalo fokus tim mojim putovanjima po Istri na koje volim ići.

* Što si još otkrio na svojim putovanjima?
- Pošto je moj profesor tada na Akademiji, Mladen Pejaković, koji je izdao knjigu Starohrvatska sakralna arhitektura, gdje je dokazao da su sve te crkvice bile građene tako da prate kretanje sunca, a pogotovo za vrijeme jesenjeg i proljetnog ekvinocija i zimskog i ljetnog solsticija…onda je to meni dalo ideju da se pitam ako ima li taj pentagram veze s izlaskom i zalaskom sunca.

Potom sam s jednim astronomom došao do točnih stupnjeva. On mi je dao točne kuteve za to sjecište gdje se sijeku dijagonale pentagrama koje povezuju Poreč, Svetvinčenat, Pazin i Rovinj, kao jedan križ, a ustvari odgovaraju solisticijskom križu. Kada bi se iz tog centra, gdje se one sijeku, a to je danas čvor istarskog Ipsilona, odnosno Medaki, ko zna što je tamo nekad bilo, ovaj…kada bi se od tamo gledalo, onda bi sunce za ljetnog solsticija izlazilo u pravcu Pazina, a zalazilo u pravcu Poreča. Dok za vrijeme zimskog solsticija bi izlazilo u pravcu Savičente, a zalazilo u pravcu Rovinja.

Što se tiče zalaska prema Rovinju, još mi je došla jedna potvrda. Kada sam istraživao tumul Maklavun kraj mjesta Sošići za koji se pretpostavlja da je grobno mjesto iz doba neolitik, shvatio sam da mu je ulaz isto tako okrenut prema zalasku sunca za zimskog solsticija i manje više prati taj pravac.

Na linijama pentagrama nalaze se značajni istarski neolitski lokaliteti

Onda sam dalje istraživao i shvatio da na nekakvim linijama koje divergiraju iz pentagrama se manje više nalaze svi značajni istarski neolitski lokaliteti. Od Monkodonje do Maklavuna, onda Mordele i Picugi kraj Poreča koji se još zovu Mali i Veliki sveti Anđeo, ali i mnogi drugi lokaliteti kao jama Baredine, Kringa e… i u slovenskom dijelu Istre, na toj liniji koja spaja Vižinadu sa Savičentom, ako se produži skroz prema  sjeveru, nalazi se mjesto Krkavče, gdje je poznati krkavški Menhir. 

* Što je Menhir?
- Taj menhir je kao jedan stup oko metar i pol iznad zemlje u kojeg je uklesana jedna figura za koju pretpostavljaju da je ili Apolon ili Mitra. Mnogi stanovnici mu pripisuju i neka ljekovita svojstva. Recimo, na jednoj od tih linija se isto nalazi i sveta Foška za koju su mnogi rekli da se tamo osjeća posebna energija koja iscjeljuje.

Kad sam to istraživao, nisam pretendirao da su to mjesta s posebnom energijom, nego jednostavno me zanimalo, jer se sve više pokazivalo po mojim istraživanjima, da bi to mogao biti namjerno organizirani prostor. I sad, dugo vremena sam mislio da je to nekakav nusprodukt antičkog planiranja gradova, jer tada su planirali gradove po trigonu, oktogonu, po tim nekim geometrijskim uzorcima.

No međutim, meni je tamo 2006. godine Marino Baldini, inače poznati istarski povjesničar umjetnosti, arheolog i dugo je vremena bio ravnatelj Arheološkog muzeja u Poreču, rekao da su svi ti lokaliteti postojali još u neolitiku, da je dokazano da su bili nastanjeni. Znači, taj uzorak je predantički. To je mene onda dalje vuklo u istraživanja, podatak po podatak, a koje se na kraju proteglo na nekakvih petnaest godina.

* Kako je umjetnost povezana s pentagramom? Ili možda to istražuješ kao povjesničar, arheolog…
- Stvar je bila u tome da sam se ja u umjetnosti dosta bavio idejom da se nekakav multiciplirani motiv pojavljuje i onda tako organiziram cijeli prostor slike. Prvo sam to radio s krdima životinja, pa organizirao ta krda ili jato ptica…a onda sam krenuo u više geometrijske oblike, pentagrame, heksagrame, zvjezdane uzorke. Tu ideju mi je dao sufizam. Kod sufija nema nikakvog prikaza Boga, niti ničega tako numinoznog.

Oni to koriste da bi radili one svoje predivne uzorke koji se baziraju baš na tim geometrijskim likovima zvijezda, odnosno pentagrame, heksagrame, heptagrame, nanograme. Oni onda tako organiziraju svoje čipke, vrata, ukrase… onda sam ja krenuo raditi te uzorke. Tako sam bio izvježban da ih mogu prepoznati, znači onako pareidolički, ne.  Za mene ta područja nemaju posebne iscjeliteljske energije, za mene je to bio način da se tom lokalitetu Istre, kojeg jako volim, da mu se na neki način približim. Da ostvarim neku komunikaciju. To je meni bilo najbitnije. I onda isto da taj misterij Istre koji je poznat još od antike, bude prenesen i svima ostalima.

* Dakle, kroz simboliku?
- Može se reći i kroz simboliku. Ono što se meni sviđa najviše u tome je što ti podaci do kojih sam ja došao može svako vrlo lako provjeriti na karti. Svatko uzme kartu i povuče liniju između tih pet gradova. Kasnije je Jerica Ziherl otkupila od mene dvije takve zemljopisne karte i nekoliko manjih crteža koji su objašnjavali moje istraživanje. Na taj način je moje istraživanje prepoznato. Radove se može vidjeti  u Novigradu u Lapidariumu.

* Planiraš li od tog petnaestogodišnjeg istraživanja napisati knjigu?
- Planiram već duže vremena.  Nikako da ulovim vremena. Napisao bi jednu knjižicu. Prvi put sam ja javno govorio o tom pentagramu, odnosno prvi put sam ga prikazao na izložbi, u Poreču 2006. godine. To su organizirali David Belas i Marino Baldini. Izložba se zvala Istra na razmeđi tradicionalnog i suvremenog.

Ja sam tada izložio jednu zemljopisnu kartu Istre sa pentagramom. Kasnije 2008. godine su Mladen Đaković i Robert Bezbradica krenuli snimati film Zmajeve linije. Preko zajedničkih poznanika su došli do mene. Tako da sam ja u tom filmu, koji je još uvijek na Youtubeu, govorio o tome. Za sada još ništa od knjižice.

* Jesi li radio što s Pogačnikom?
- Dosta sam surađivao s Pogačnikom. Napravio sam mu dvije izložbe. Jednu u Rijeci, a drugu u Labinu. Baš se dogodio nekakav sinkronicitet da su me zvali dva dana ranije s televizije Kopar, pa onda ti. To pentagram nešto kuha.. Želi izać, haha.

* Dakle, Istra ostaje kao neko vječno mistično neistraženo područje?
- Da. Recimo, istraživao sam i Motovun njegov tlocrt. Kako se bavim amaterski astronomijom, kada sam gledao tlocrt, jako me podsjetio na heksagon sa šest najsjajnijih zvijezda koje se vide oko Božića pa sve do Uskrsa…

* Oprosti, skrećemo li ovdje za Vižinadu?
- Da, da, ovdje pa lijevo. Dakle, zimski heksagon je šest najsjajnijih zvijezda koje se pojavljuju mjesec dana prije Božića i tamo su sve do Uskrsa. Tamo je sazviježđe Orion, Bik, Blizanac, Kočijaš, Mali i Veliki pas sa zvijezdom Sirius. Sirius sa Velikim psom nisu bili važni samo za Egipćane nego i za Sumerane i Mezopotamce i za sve te rane kulture. Tada sam ja uočio da kad se taj zimski heksagon položi na tlocrt motovunske citadele, da se neki najbitniji elementi točno poklapaju sa zvijezdama. Na primjer, velika kula u Motovunu se poklapa sa zvijezdom Capella u sazviježđu Kočijaša. Ta Capella se zove još Amaltheia.

To je koza koja po grčkoj mitologiji othranila mladog Zeusa. Onda zvijezde Pollux i Castor u sazviježđu Blizanaca točno dolaze na čuvena motovunska vrata. Zatim zvijezda Sirius točno dođe na Kaštel. Uz sve te analogije, objedinio sam i druge i napravio male knjižice koje sam fotokopirao pa sam ih dijelio i prodavao i tako to.

* Ti si zapravo znao da postoje te Zmajeve linije od Pogačnika. Potom si otkrio povezanost s pentagramom?
- Da. Stvar je u tome da taj geometrijski lik pada točno u čvorište Zmajevih linija kako ih je odredio Pogačnik. 

* Što se tiče tvojeg umjetničkog stvaralaštva u zadnje vrijeme, kako se danas najviše izražavaš?
- Danas crtam samo stripove. Imao sam kreativnu krizu koja je trajala četiri do pet godina. Nisam mogao ući u atelje. Sve mi je bilo besmisleno. Još od osamnaeste godine sam crtao stripove za sebe. Onda sam shvatio da mi je taj medij idealan jer ne traži puno prostora. Mogu izreći sve što bi htio. Taj medij me od 2019. obuzeo. Iako sam pomalo izašao iz krize i opet počeo slikati i tako dalje. Stripom mogu ispričati ovako neke priče kao što je ova. 

* Jesi li već ispričao priču o pentagramu ili motovunskom heksagonu kroz strip?
- Nisam još, ali se spremam. Sad pripremam jedan strip koji bi bio moj fantazmagorija koja bi obuhvatila lokalitet Rijeke i Istre.

* Koje si do sada poruke slao preko stripova, što si komunicirao?
- Sada radim jedan ljevičarsko aktivistički strip. Do sada sam radio više stvari koje su se bazirale na mojim ezoterijskim istraživanjima, na mojim snovima, nije to bilo ništa razumljivo.

To su bili, da tako kažem, nijemi stripovi. No, bavio sam se i legendama. Na primjer, jedan sam napravio po jednoj eskimskoj priči, a te eskimske priče su stvarno čudne jer nemaju nikakav logičan početak ni kraj, nego su onako ko nekakvo događanje koje koje te ostavlja da sam zaključiš što si ti tu razumio. To me jako zanimalo, pogotovo u današnje vrijeme kada se toliko toga govori, toliko toga se objašnjava, stalno se debatira…imao sam potrebu za nečim što bi kroz sliku ustvari pojačavalo tišinu.

* Kako si došao do krize? To se događa svakom umjetniku?
- Ne znam ako se to mora dogoditi svakom. Meni se kriza dogodila. Kasnije sam čuo od kolega da su slično nešto doživjeli. Najpoznatija takva kriza koju ja znam je doživio pjesnik Arthur Rimbaud. On je u toj krizi napustio pjesništvo i otišao u Afriku i postao krijumčar oružja ili tako nešto. Ja nemam volje čak niti za kriminal, haha. To je bio splet raznih životnih okolnosti i jednostavno mi se činilo sve besmisleno. Imao sam pretenziju kao svi umjetnici da mijenjam svijet.

'Sve se to sklopilo u amalgam depresivnog stanja u kojem sam bio prilično dugo i onda sam izašao'

Umjetnost nije da bi mijenjao svijet. Umjetnost je da bi stvarao svijet. Ne možeš ništa mijenjati…ono skakat ljudima po glavi i govoriti ono je loše, ovo je dobro. To je potpuno promašeno. Nego, što ti osjećaš, što je u tvom srcu, nešto što voliš, nekakav tvoj unutarnji ljubavni proces sa svijetom, e to je nešto što bi ti trebao iz sebe dati svijetu. Imao sam generalnu krizu, sa sobom i smislom svojega postojanja, tako da sve se to sklopilo u jedan amalgam jednog depresivnog stanja u kojem sam bio prilično dugo i onda sam izašao.

* Kakav je izlaz?
- Izlaz je ono…čuj…k’o i svaki izlaz…znaš ono…zatočen si u nekom prostoru koji te iscrpljuje i odjednom se on makne ća, odjednom letiš naravno. Tada smo nasmijani stigli do vrha svetog Tome u Vižinadi. Izašli smo iz auta i krenuli pješačiti na brdo na kojem je postavljen križni put te jedan veliki bijeli križ na vrhu te nastavili razgovor. 

* Dakle, ovo je vrh koji smo tražili?
- Da. Kada sam ga ja obilježio 2008. kao vrh pentagrama, odmah su se nakon godinu dvije požurili iz Crkve staviti križeve, raspela i križni put, haha, i tako dalje. 

* Crkva često postavlja križeve i građevine na takve lokalitete?
- Nekad je tamo bila i navodno se još vide temelji Crkve svetog Tome. To mi je baš zanimljivo. Nevjerni Toma, ne, haha, ima svoju crkvu baš tu, to mi je bilo super. 

* Kako ezoteriju spajaš s umjetnošću?
- Pa meni je ezoterija, mislim, ono što je mene uvijek zanimalo, smisao ovog našeg postojanja. Zašto smo ovdje? Tko sam ja? Pogotovo nakon nekog vremena shvatiš da ono… imaš taj život, da nisi svojom voljom nekako svjesno došao u njega, a protiv svoje volje ćeš i otić’. Da ne govorim o tome da cijeli život moraš raditi gomilu stvari koje ti se uopće neda i da su potpuno suprotne od tvoje volje. Onda sam ja pokušao pronaći nove izlaze, nove puteve …ne može valjda bit da svi živimo samo da bi umrli?

* Dakle, tražio si transcendenciju?
- Da, transcendenciju. Ne samo u ezoteriji i hermetici nego i u filozofiji.

* Na stranici fakulteta o tebi piše da pokušavaš kroz istraživanje umjetnosti i političko - sociloških fenomena stvoriti novu društvenu paradigmu? Što to točno znači?
- Ta društvena paradigma se najviše oživotvorila sa Deanom Zahtilom kada smo počeli raditi na projektu podzemnog grada. To je trebao biti poligon gdje bi se osmislila paradigma za jedno puno bolje i humanije društvo. On je bio autor industrijskog bijenala koji se na bavi toliko industrijskom umjetnošću u fiksiranom smislu, nego jednostavno poziva sve moguće umjetnike da daju svoj doprinos toj viziji boljeg društva.

'Jagma za profitom je nevjerovatna'

Pojedinac ne bi bio u tom društvu samo pasivni promatrač koji gleda što se u tom društvu zbiva nego bi bio uključen kao sukreator. Uvijek su me oduševljavali utopijski spisi. Ne toliko Thomas More, pa čak ni Heliopolis Francis Bacona, nego baš Christianopolis od Johann Valentin Andreaee. Onda shvatiš da ono sve što se priča o utopiji kao ne - mjestu, da to uopće nije istina. Shvatiš da je utopija itekako ostvariva. Uvijek sam govorio da je puno bolji naziv, haha, izoutopia, da utopija bude kao nekakav izotop stvarnosti, odnosno pojačana bolja stvarnost.

* Autor si mnogobrojnih radova?
- Da. Ja uopće nemam stila. Radio sam sve od slika, performansa, video radova, instalacija i sad evo radim stripove. Dopuštao sam sebi potpune šizme, kada sam već na ovoj planeti da isprobam sve.

* Kako ti dolazi inspiracija?
- Ono što je bitno je da je bitan rad. Moraš biti kontinuirano u procesu i onda se jednostavno samo dogodi. Kako taj proces funkcionira stvarno neznam. Vjerovatno se skupi određena količina događaja i u jednom trenutku to probije u nekakav drugi prostor. 

* Da su potrebni i kreacija i revolucija, kako bi se stvorilo novo utopijsko društvo?
- U jednom trenu je potrebna revolucija. Imamo jedan stariji sustav koji nas je doveo do toga da manjina vlada većinom i postepeno joj uzima prava i i uz to zlorabi tehnološki napredak. Mi smo kontrolirani više nego ikada. To nije teorija konspiracije. To je naša realnost. Tako da će revolucija biti potrebna. Hoće li to biti nasilje ili mikro društva koji se odcjepljuju od sustava ili oboje, ne znam. Na primjer, imate kraj Bala mjesto Eia od Igora Drandića.

* Ali zar ta društva nisu i dalje u sustavu jer opet uzimaju neke njegove, tehnologije? Nisu apsolutno vani.
- Nemam ništa protiv tehnološkog napretka, protiv interneta. Sve su to sjajne stvari. Samo ih treba dovesti u puno prihvatljiviju, humaniju ravnotežu.

* Kako ti se čini današnje društvo?
- Počelo je biti destruktivno. Jagma za profitom je nevjerovatna. Klimatske promjene su tu. Recimo, kada je gorjela cijela Amazona, Indonezija…u Hrvatskoj sijeku šume oko Medvednice. Režemo zaista granu na kojoj sjedimo.

* Dakle, čovjek trči za profitom i više ništa nije bitno?
- Mi više ne živimo trodimenzionalnu stvarnost. Živimo dvodimenzionalno. Živimo u stvarnosti ekrana, računala, televizije ili mobitela, a s druge strane sve nam određuje novac, a mi se gibamo na ravnoj liniji od proizvoda do profita, haha. To je suludo. To vidimo u medijima i u opće prihvaćenoj kulturi. Sve za krajnji cilj ima profit, a ako nema za cilj profit to je promašeno.

To je suludo. Šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća su se upravo pisale knjige, radili projekti i filmovi, predstave, slike, upravo da se maknu od toga. Umjetnici su shvatili, što se tiče performansa, da se on ne može dokumentirati. Može se fotografirati ili napraviti video materijal, ali sama izvedba je nedodirljiva jer sve što se može arhivirati ulazi u monetarni sustav. 

Gdje je po tebi granica umjetnosti? U smislu, smije li umjetnost propitivati i čovjeka kao takvog i politiku i sve zajedno?
- Danas se radi na tome da se umjetnost skroz zaustavi. Već deset do dvadeset godina, ako umjetnost ne tematizira socio - političke sadržaje nije aktualna i nije nikom zanimljiva. To je prva patologija. Druga patologija je da s tom nametnutom političkom korektnošću… nevjerojatno je da je Maus Arta Spegelmana koji se bavi problematikom Holokausta zabranjen u nekim američkim državama samo zbog toga jer se u jednom kadru pojavljuje nekakva golotinja. Na više načina se napada umjetnost. Sve više se govori o umjetnosti kao o kulturnoj industriji. Terminološki se pokušava strpati umjetnost u neku proizvodnu djelatnost.

Umjetnost je za mene, pokušaj shvaćanja sebe, shvaćanja svijeta, razumijevanja, eksperimentiranja. Ona je prostor slobode propitivanja jer ako to nemamo onda zaista nemamo ništa. Te slobode propitivanja se sustav najviše boji jer kroz donesene zaključke se taj isti sustav pokaže kao strašno korumpiran.

* Dakle, zalažeš se za to da društvo ne i trebalo biti dvodimenzionalno, odnosno samo utilitarno, već trancedentno?
- Jedan pisac, Maurice Maeterlinck, uglavnom je obrađivao je život kukaca. U knjizi Život Mrava govori kako su se termiti kako bi bili što utilitarniji, na toj najgrubljoj egzistencijalnoj ravni, pokušali biti što više operativniji. Zbog toga su se odrekli spola, vida i s vremenom su izgubili krila. Baš  zato jer su postali utilitarni. 

* Dakle, sami smo sebe trčanjem isključivo za profitom sveli utilitarnost i gubimo sferu širine, ta krila transcendentalne slobode?
- Da, baš tako.

* I za kraj?
- Sad si me stavio u poziciju… Znaš što,  jedan je mistik jako lijepo rekao… Neka život bude misterij kojeg treba živjeti, a ne problem koji treba riješiti.

Tada smo krenuli natrag u Buzet gdje sam ga, nakon što mi je dao knjižice o Pentagramu te nakon čaše Terana ostavio… do nekog sljedećeg susreta. (Tekst i foto: Matijas Kozić)