Ušli smo u vlak na jedinoj istarskoj pruzi i popričali s putnicima!

Činjenica je da se mnogi Istrani, pogotovo oni mlađi, nikada nisu vozili vlakom. Razlog je to što u Istri željeznicom možete putovati od Pule preko Pazina do Buzeta i natrag, a za spoj na ostalu hrvatsku ili slovensku, a to znači europsku željezničku mrežu morate presjedati u autobus. Pa ipak, u Istri ima ljudi koji se vlakom često voze i kojima je željeznica dio života.

Budući da su se autor ovog teksta i njegov snimatelj u životu tek nekoliko puta koristili ovom vrstom prijevoza, koji datira iz 1830. godine, odlučili smo vlakom putovati od Pule do Lupoglava, a i natrag, i usput popričati s putnicima.

Voziti se vlakom znači voziti se iza leđa zgrada, kuća i dvorišta. Čak su stari automobili – karampane parkirani stražnjim dijelom prema pruzi. Licem su nam okrenute samo postaje, a ceste nas tu i tamo prate komad puta. Zbog toga se u prvi mah osjećate pomalo prezreno, ali s druge strane sve vam čini drugačijim i novim.

Student građevine: 'Presjedanje nije problem'

Zanimljivo je vidjeti stare znance, pružne prijelaze, na novi način, zanimljivo je i provlačiti se kroz maslinike, voćnjake i šume i uroniti u mrak tunela – onog nedaleko Huma, oko 150 metara dugog. Već i to što jurite po nečim tako uskim kao što je pruga, doživljaj je za nas koji smo navikli na širinu ceste.     

Na postaji u Sv. Petru u Šumi na vlak je ušao Dominik Vrh, student građevine u Rijeci.

„Putujem često na relaciji Sv. Petar u Šumi - Rijeka. Obično nedjeljom idem u Rijeku, a u petak se za vikend vraćam kući. Vlak je ugodniji nego autobus, ali ono presjedanje u autobus u Lupoglavu nije problem“, rekao nam je.

'U početku mi se činilo da se malo previše naginjemo'

U Lupoglavu je autobus za Rijeku čekala i Ana Ivančić, studentica prava, koja se ukrcala u Pazinu.

„Putujem dva – tri puta tjedno, ponekad i tri. Vožnja vlakom je opuštena, u vagonima je zaista toplo i samo sjednem i odvezem se. Samo što mi se u početku činilo da se malo previše naginjemo i da ćemo izletjeti! Bilo bi bolje sa se može do Rijeke vlakom, ali prihvatila sam presjedanje kao nešto normalno“, rekla nam je.

Josip Karlović ušao je u Žminju i izašao u Pazinu, a na povratku vlaka iz Lupoglava bio je jedan od onih koji se ukrcavaju u Pazinu.

„Umirovljenik sam, stanujem nešto više od sto metara od postaje i manje – više vozim se svaki dan, ponekad i dva puta. Idem u Pazin u trgovinu, a tamo sam i učlanjen u knjižnicu. Često odem pješice do Kanfanara, pa se vratim vlakom. Do Pule i Buzeta idem rijetko. Sjećam se da smo nekada vlakom išli u Buzet na ples. Vlakom sam išao u Zagreb po auto, kojeg više nemam, ali i dok sam ga imao, radije sam se vozio vlakom. Autobusom sam se vozio nekoliko puta, jer je vlak deset puta komotniji“, kaže Karlović koji se vozio i brodom jer je dio svoje mirovine zaradio kao pomorac.

Kako je Marija Perković utjecala na vozni red

Marija Perković ukrcala se u Čabrunićima da bi otišla u Pulu.

„Idem do Pule kad mi treba, u Pazin ili Buzet ne idem. Nekada sam išla na posao u Uljanik, a poslije sam dobila stan u Puli u kojemu je sada moja unuka. Vlak je sigurniji, a i jeftiniji od autobusa. Žao mi je što su Čabrunići nekada imali najljepšu stanicu, a sada imaju najružniju“, rekla nam je.

Ispričala nam je kako je doslovno utjecala na vozni red željeznice: „U Čabrunićima su se nekih petnaest godina zaustavljali smo đački i radnički vlak, pa sam ja napisala zamolbu, a potpisali su mi je roditelji đaka i umirovljenici, da nam barem još neki vlak zaustavlja. I zaista, sada se u Čabrunićima opet zaustavljaju svi vlakovi. Mada su se meni zaustavljali i prije, dok sam išla iz Pule mami na selo, jer me svi kondukteri poznaju.“

Šteta što željeznice nema i iz ostalih istarskih gradova i šteta što nismo povezani s europskom željezničkom mrežom, jer željeznica je više od načina prijevoza, ona je civilizacijski doseg. Što bi rekao Krleža: „Gdje dođe željeznica, tu nema krvne osvete.“ (Tekst: Robi Selan, foto i video: Roberto Matković)