Priča o Konobi Marino u Gračišću priča je o obitelji Buljan (video)
Mjesto zanimljivo za izlet traži i pristojan ugostiteljski objekt kao nadopunu, ali kad taj objekt postane sam po sebi razlog za posjet, a njegovo okruženje nadopuna doživljaja, onda je to uspješna poduzetnička priča. To vrijedi za Gračišće i njegovu Konobu Marino.
„Konobu smo 21. ožujka, na prvi dan proljeća 1992. godine otvorili moj pokojni suprug i ja. Prije toga smo dvije godine i pol renovirali ovaj prostor koji je bio kuća u ruševnom stanju“, priča vlasnica Svetlana Buljan.
Oboje su radili u turizmu i isprva im je namjera bila otvoriti samo kušaonicu vina, ali ambicije su s vremenom porasle. Naravno, nitko nije računao na rat.
„Dvadeset dana nakon što smo otvorili, suprug je dobio poziv za odlazak na ratište. Odazvao se i ja sam ostala sama voditi konobu. Tih je godina posla bilo jako malo, počeli smo se pitati zatvoriti ili ne. Moram reći da su nas u početku spasili Labinjani, oni su bili najčešći gosti. Uvijek smo govorili da taj rat mora jednom prestati i zato smo ostali otvoreni i stvarno, 1994. i 1995. godine posao je krenuo“, priča Buljan.
Tajna sočnih kobasica
Dobar glas o Konobi Marino pronio se nakon što su 1995. godine osvojili prvo mjesto na festivalu kobasica. Kobasice iz vlastite izrade i danas su posebnost u njihovoj ponudi.
„Pečemo ih na gradelama na ognjištu. Prije toga ih kratko prokuhamo u vinu. Zbog toga se peku kraće, a ostanu sočnije. To je naš recept“, priča naša sugovornica.
Domaći kruh kojega sama mijesi i peče podrazumijeva se.
„Ja sam iz velike obitelji i već s deset godina počela sam mijesiti kruh. Bila sam preniska, pa bi si stavila škanjić uz stol i popela se na njega“, ispričala nam je.
I ostale namirnice dolaze iz domaćeg uzgoja: “Po sir idemo u Loboriku, po pancetu i pršut u Sv. Petar u Šumi, po meso u Katun Trviški. Povrće imamo iz vlastitog uzgoja, koliko stigne, a nadopunjujemo se iz Sv. Petra u Šumi.“
Kaže, jedna konoba ne mora nuditi stotinu jela, dovoljno je deset, ali njihovoj se pripremi mora u potpunosti posvetiti: “Kad se, na primjer, kuha maneštra, kuha se pet – šest sati ako je veći lonac i unutra uvijek idu kosti pršuta, rebrica i kožica.“
Smrt supruga udarac sudbine
Trebalo je izdržati udarac sudbine i opstati nakon što je 2011. godine Marino Buljan preminuo.
„Djeca su još bila mala i trebalo ih je školovati. Izdržala sam sve to nekih osam godina, a onda – valjda su se baterije ispraznile i odlučila sam konobu dati u najam. I bio mi je to životni kiks, vjerujte mi“, kaže Svetlana Buljan.
Najmoprimac jednostavno nije uspio održati godinama građenu kvalitetu ponude i usluge i nakon godine i devet mjeseci, u travnju prošle godine, što bi se reklo, „dite se vratilo materi“. Sada joj u vođenju konobe pomažu kćeri Nikolina i Tina.
„Gosti su se vratili. Ponovo dolaze iz cijele Istre, Rijeke, pa i iz Zagreba na vikend. Prije desetak godina ljeti ste ovdje teško mogli naći turiste, ali s vremenom su otkrili da se u unutrašnjosti Istre dobro jede. Vole maneštru i gulaše, a Nijemci traže i kobasice, što mi domaći jedemo uglavnom sada – kobasice, ombolo i kupus. Čripnje pripremamo po narudžbi“, kaže Svetlana Buljan, vlasnica Konobe Marino u Gračišću. (Tekst: Robi Selan, foto i video: Roberto Matković)
