RADE ŠERBEDŽIJA:

‘U Fažani me više znaju kao ribara nego kao glumca’

0
Rade Šerbeđija (foto: Roberto Rauch)
Rade Šerbeđija (foto: Roberto Rauch)

U onoj neznatnoj šačici ljudi koje ne treba posebno predstavljati zasigurno će se naći ime jednog od naših najvećih glumaca, Rade Šerbedžije. Posebno je to slučaj u Fažani, u koju se Rade odavno zaljubio i gdje ga se danas, nakon konačnog preseljenja u Barbarigu, više nego ikad može sresti po uskim ulicama, u Staroj konobi ili dok odlazi na pecanje. Sad možda i više nego ljeti, kada vrijeme uglavnom provodi tamo preko puta, gdje u kazalištu Ulysses odavno kultnu, ali za njega i životnu ulogu kralja Leara igra već pune 22 godine. Šerbedžija se na razgovor pojavio noseći svoj zaštitni znak, šešir, i svom sugovorniku odmah dao povoda za prvo pitanje.

* Je li šešir koji nosite znameniti Borsalino koji Vam je u oporuci ostavio Miroslav Krleža?

- Nije, nije. Krležin šešir čuvam kod jednog prijatelja koji ga drži u posebnoj kutiji. Nosim ga samo ponekad, kad je nešto vrlo važno i značajno, kako sam mu i obećao. Ali ne često, da ga ne potrošim. Zapravo razmišljam – a to mi je savjetovala Marija Ujević – da napravim za njega zaštitu u plastici ili staklu, pa da ne propada zbog zraka. I mislim da ću to i napraviti. A onda ga ostaviti nekom.

 

* Evo nas u Fažani, u koju ste se zaljubili prije više od dvadeset godina i ovdje osnovali kazalište Ulysses. Već dugo imate i kuću u Barbarigi, no sada ste se ovdje i preselili?

- Da, kuću u Barbarigi imamo od 2001. Tu smo mi dolazili ljeti, pa nam je Fažana bila glavni grad (smijeh). Do nedavno smo živjeli u Rijeci, gdje smo ranije Lenka i ja došli da osnujemo studij glume, projekt koji smo, razočarani, napustili nakon osam godina. Zbog potpune izdaje ljudi koji su to organizirali, a naročito Grada Rijeke koji nam nije ništa dao od onog što je obećao, od stručnog kadra do bilo kakvog pristojnog prostora gdje možemo educirati studente. Još smo neko vrijeme živjeli u Rijeci, i tijekom korone, a onda odlučili da se vratimo ovdje u našu Barbarigu. Imamo divnu kuću u staroj Barbarigi, prva je susjedna kuća udaljena 500 metara, okruženi smo maslinama i u blizini mora smo. Tu su ljeti obično obitavali naši rođaci, budući da smo mi cijelu sezonu provodili u jednom malom apartmanu na Brijunima. Ali odlučili smo da nam je Barbariga sad glavno mjesto, pa tako i Fažana glavni grad (smijeh).

* Ovdje ste 2001. osnovali i kazalište Ulysses. Prva je predstava bila ‘Kralj Lear’, a tu ulogu igrate i danas. Nedavno ste rekli da ste konačno došli u prave godine za nju, da više i ne morate glumiti da šepate.

- Da, ali puno toga ovisi o tome kako je predstava napravljena. Kad bi čovjek raščlanjivao… evo, recimo, koliko Lear ima godina? Ljudi govore o njegovoj starosti, a i on sam. ‘Ova sijeda glava…’, kaže. On je na rubu snage, ‘Vrijeme je da se putuje, da se gmiže prema smrti, zato razdjeli kraljevstvo’. Lear je izmišljen kralj, nije povijesna ličnost kao Richard III ili Henrik IV, premda bi se zbog rata s Francuskom radnja mogla smjestiti u neko 14. stoljeće. Ljudi su tada umirali s 40 godina. Koliko onda ima Lear? Po meni između 50 i 60, ne više. Jer Kordelija je mlada, kad je nju napravio? (smijeh) Uglavnom, želim reći da Lear treba imati onoliko godina koliko to režiser koji režira komad zamisli.

* Ipak, u mladosti ste ga odbili igrati.

- Da, moj profesor Kosta Spaić pozvao me i rekao ‘Mali, igraš kralja Leara’. Rekao sam mu ‘Imam 36 godina, kako da ja igram kralja Leara?’ A on odgovara ‘Ćuti bedak, kralj Lear mora biti jak’.

* Pročitao sam da Vam je tom prilikom rekao da je ‘ludost uvijek mlada’.

- Tako je, božanstvena rečenica, zar ne? Rekao mi je ‘mali, vidi: napravit ćemo ti filmsku masku. Bit ćeš star čovjek, sa sijedom bradom. I prvi put kad poludiš, počet ćeš derati masku sa sebe, prstima ćeš zderati komad kože sa lica i jedan dio igrati takav. A onda kasnije ponovo, sve dok maska ne nestane i publika otkrije da je pod njom mlad čovjek, jer svaka ludost je mlada! Sjajno. Kasnije sam Kosti Spajiću još jednom odbio ulogu: Pero Kvrgić se razbolio i nije mogao da igra Pometa. I on meni ‘Mali, Pomet’. A ja njemu: ‘Ne dolazi u obzir!’ (smijeh) Jednostavno nisam mogao, ja sam toliko obožavao tu ulogu Pere Kvrgića da ja to nisam mogao igrati. Stalno bih se uspoređivao i imitirao ga. Pazi, u tom trenutku igrati Pometa na Ljetnim igrama, u najjačoj predstavi u Jugoslaviji. Nisam mogao. Da se vratim na Leara. Kad ga ja danas igram, ne trudim se igrat starca, želim ga dokumentarno igrati. I igrao sam ga tako i prije 20 godina. I bio je drukčiji. Danas mi je Lear bolji zato što sam prostudirao mnoge stvari do tančina, neka rješenja na koja sam jako ponosan.

* Je li to Vaša najkompletnija uloga?

- Je, a i najteža dramska uloga. Lear mora biti i jak, i lud, i emotivan. Imati pravu emociju, onu bez glume. Danas mi se s Learom događa da sam se toliko poistovjetio s ulogom da nema šanse da ne ostvarim pravu emociju. Uopće je ne tražim, ni ne razmišljam o njoj, ona jednostavno dođe u tom času. Potpuno sam unutra, i potpuno sam istinit.

* Vjerujem da biste čitavog Leara mogli izrecitirati i da Vas netko probudi usred noći. Vrijedi li to i za neke druge uloge?

- Tu postoji zanimljiva priča o mojoj predstavi po Krleži, ‘Moj obračun s njima’. U nju je ušlo nešto iz Krležinog ‘Izleta u Rusiju’, nešto iz eseja, iz balada, iz dnevnika i razgovora s Matvejevićem (Predrag Matvejević, ‘Razgovori s Krležom’, op.n.). To je predstava koju sam napravio u ime nekog svog političkog stava u tom trenutku. U onoj zemlji, 1974. godine. To je neki moj odgovor, kroz Krležu, o svim tim pitanjima: o gluposti našoj, o mentalitetima, o nacionalizmima i šovinizmima, o pervertitima, političarima i, zapravo, o bespomoćnosti u odnosu na narod u kojoj si pjesnik ili pisac. Ja sam završio predstavu, ali sam ipak pozvao Dinu Radojevića da me pogleda, što je on i učinio i rekao mi dvije-tri stvari, ali bitne, tako da sam ga i potpisao kao režisera. Kad sam dovršio monodramu, trajala je 40-ak minuta, a premijeru sam izveo na otvorenju izložbe Krležinih skulptura, u ateljeu Marije Ujević. Pozvali smo u ljude u taj mali, slikarski atelje, pozivnice su lično poslane. I tu su bili: Igor Mandić i Predrag Matvejević, koji su osobno bili u polemici. Bili su Jure Kaštelan i Ivan Raos, državni pisac i pisac disident. Bio je Stipe Šuvar, ministar kulture, i Tomislav Gotovac. Okupili smo poziciju i opoziciju, i to je bilo genijalno. Šteta što nije bilo kamere pa da snimi sva ta lica dok ja izgovaram te Krležine riječi. Kasnije sam, gdje god sam išao, predstavu nosio sa sobom i do 1991. godine ju odigrao više od 2000 puta. I uvijek besplatno, to je bio moj stav. I onda prođu godine. Ja u Los Angelesu 2005. godine, radimo Krležu. I Duško Ljuština mi kaže ‘pa daj ti napravi onu svoju monodramu’. I tako sjedim jedne večeri u našoj kući, sam pred velikim ogledalom. Stavim stolicu ispred ogledala i krenem govorit tekst koji sam zadnji put izgovorio u proljeće 1991. godine. I izgovorim ga bez greške! A zašto je to tako? Zato što sam ga ja stvarao dramaturški. Dobro, izgovorio sam ga 2000 puta (smijeh). Ali, s druge strane, ima slučaja kada ti za neku predstavu kažu da je posljednji put, da se više nikad neće igrati. Prođu dva dana, a već ti je pola teksta isparilo iz mozga.

* Prijeđimo malo i na film. Uloga po kojoj ste, po Vama, najviše ostali upamćeni u svijetu?

- Ljudi koji se ozbiljno bave filmom, odnosno režiseri, glumci, producenti i kritičari, najviše vole i pamte moju ulogu u filmu ‘Before the rain’. Ali među širom publikom, u nekakvoj popularnoj kulturi, najviše sam zapamćen po ulozi u filmu ‘Snatch’. Nevjerojatno, u Australiji ima jedan popularni heavy metal bend, svi su tetovirani i zovu se Boris the Blade! Gdje god dođem ljudi me prepoznaju po toj ulozi, pogotovo mlađa raja.

* Čini mi se da se u popularnoj kulturi i stvorio neki stereotip o Vama kao tvrdokornom Rusu s karakterističnim naglaskom. Smeta li Vam to?

- Ja sam napravio puno filmova, i imao značajnijih uloga, gdje nisam glumio Rusa. Ali sam igrao četiri ruske uloge koje su bile veoma važne. I to u filmu ‘The Saint’, s Val Kilmerom i Elizabeth Shue u glavnim ulogama. Zatim ‘Snatch’, pa kasnije još ‘Mission Impossible 2’ i ‘24 hours’. Te su četiri uloge prevagnule, a mislim da je tome tako zato što nisu bile samo epizodne. Ali nisam bio Rus u onim najznačajnijim ulogama, ona u ‘Before the rain’, u ‘Fugitive pieces’, u kojoj sam igrao Grka i u Rimu dobio Grand prix, pa također Grka u velikom filmu Francesca Rossija (La tregua, op.n.), zatim ‘Io sono Lee’, gdje sam igrao Talijana, ili u novozelandski film „Broken English“ gdje sam igrao Hrvata. Tu su još i glavne uloge u ‘Short order’, gdje sam igrao Irca, te ona sa Ginom Gershon, gdje sam igrao Čeha književnika, u ‘Prague Duet’, pa i ‘Love life’, jedna od mojih najboljih uloga, i ‘South Pacific’. Puno filmova, a zanimljivo je da nijedan od njih nije došao u Hrvatsku, nijedan! Došli su u Srbiju, i to ‘Fugitive pieces i ‘La tregua’. Potonji je doživio veliki uspjeh u Cannesu, ali nije došao kod nas zbog distributera: ima jedna rečenica kada John Turturro, koji glumi Prima Levija, dođe na recepciju u jednom hotelu u Poljskoj i za sebe kaže da je Talijan. Recepcionarka mu ne vjeruje, i kaže mu da je sigurno Hrvat, jer samo Hrvati imaju tako hladne oči’! (smijeh) I eto, zbog jedne glupe rečenice film ne stigne do nas.

* Osim što glumite, izdali ste i četiri zbirke poezije, dvije knjige u prozi, a svirate i u bendu. Jesu li Vam glazba i pisanje podjednako važni kao gluma?

- Da. Muzika me jako zanima. Najprije sam to doživljavao kao hobi, iako me Arsen (Dedić, op.n.) još kao klinca uvijek vodio sa sobom, davao mi da recitiram njegove pjesme na koncertima, da pjevamo zajedno, učio me pjevati na mikrofon. Ja sam, ovako privatno, bez mikrofona, pjevao bolje od njega!

* Ipak, moram priznati da mi je njegova verzija kultne pjesme ‘Ne daj se Ines’ bolja od Vaše interpretacije.

- A ti si ju slušao na onoj mojoj staroj ploči? Ma to ne valja ništa, snimio sam ju nakon operacije zuba. (smijeh)

* Puno je od tad prošlo, danas ste već ‘u nekim godinama’, stiglo je već osmo desetljeće života. Dojma sam da puno ljudi, a naročito umjetnici, do tad već zapadnu u nekakav cinizam i beznađe, klonu, zatvaraju se u sebe i postaju čangrizavi. Ne vidim da je to slučaj kod vas. Ili samo dobro nosite masku?

- Nema maski, kume. U životu nema maski, one se nose samo u teatru. Onaj koji ih nosi, u životu nije pravi, a kamoli u umjetnosti ili bilo čemu drugom. Može, eventualno, biti uspješan političar (smijeh). Ali život, kad se shvati ispravno, i kada mu čovjek daje cijelog sebe, nema vremena za masku.

Rade Šerbedžija (foto: Marko Lukunić/PIXSELL)

* Ne žalite ni zbog čega?

- Ne. Da sam nosio maske u životu, možda ne bih trebao bježati iz svoje zemlje. Ja sam uvijek rekao što mislim o stvarnosti, o životu, o ljudima, o politici. I bio uvijek na strani pravde, pa i pod cijenu gubitka domovine.

* I danas Vas ljudi prozivaju zbog raznih stvari. Otkazali su Vam koncert u Vinkovcima jer se trebao održati u tjednu sjećanja na grad Vukovar, a vi ste to nazvali politikanstvom. Prozivali su Vas i zbog snimanja reklame za kladionicu Germania, a i zbog slučaja sa Mirom Furlan. Zamara li Vas to? Imate li potrebe odgovarati im?

- Ma kakvi. Ja sam im odgovorio, napisao sam im pismo („Pismo Borisu Dežuloviću“, op.n.). I što da više radim? Pa Vinkovci su moj grad. Ja sam kasnije odradio taj koncert. Čak je došao i onaj gradonačelnik, pozvao me na piće prije koncerta. I ja sam došao. Kaže on ‘nisam ja to tako, to se krivo interpretiralo…’ a ja reko’ nema problema, živio ti meni i uzdravlje.

* Preferirate pacifizam u odnosu na konflikt?

- Uvijek. Moraš, naravno, držati do svojih principa. Ali ne možeš prezirati nešto što netko drugi misli ili osjeća. Možeš sjesti i razgovarati. Ako razgovora nema, šutiš, makneš se, odeš svojim putem. Ali neke se stvari mogu postići razgovorom. Evo recimo, za Germaniu. Ja o tome uopće nisam razmišljao na taj način. Je li to štetno. Pa Ivica Vido (Vidović, op.n) i ja smo stalno odlazili u sportsku kladionicu i kladili se, i išli u kockarnice i kockali, malo i redovito igrali sportsku prognozu (smijeh). Pa to je dio nekog vraga u nama ljudima. I što da se sad pravimo puritancima. Ja sam, naravno, protiv toga da mladi ljudi kockaju, ali nisam na to gledao na taj način. I bilo je tu ljudi koji su za njih snimali reklame prije mene, i Modrić, i Ronaldinho. Pa sam im rekao ‘dobro, napravit ću spot ako vi napravite dvije kuće u području gdje je bio potres’. I napravili su. A ja sam donirao za još dvije u Glini i Majskim poljanama, i to nikad nisam rekao javno. Eto, kad bi čovjek odgovarao na takve prozivke. Zato bolje kažem fuck off, neću da razgovaram.

* Vratimo se za kraj u Fažanu. Pratite lokalna politička zbivanja? Vaša je šogorica Lidija Udovički nezavisna vijećnica.

- Nisam nikada pratio lokalna politička zbivanja u Fazani, ali kada se Lidija angažirala, savjetovao sam joj da to ne čini i da ne ulazi u politiku jer to nije njezino osnovno zanimanje i profesija, ali njena želja da se u tome malome gradu mnoge nepravilnosti isprave bila je jača. Naša Lidija je jedna nadasve poštena i časna osoba. Ona ništa ne radi iz nekih svojih ličnih interesa i Fažani želi sve najbolje. Voli ju, a voli i ljude koji u Fažani žive, ali ne može sve što ona zamišlja preko noći da se popravi i ispravi. Ponekad zna i pretjerati u inzistiranju na nekim sitnicama, da istjera pravdu načistac u svemu. Žao mi je što je u to ulazila jer je beskrajno talentirana cura i divan advokat i može trošiti vrijeme na mnogo pametnije i bolje stvari. Ali to je njena odluka i ne želim se miješati u to. Vjerujem da se je već i umorila od svega toga. Međutim, ono što je mene pogodilo u svemu tome je to što smo Lenka i ja, koji smo ovdje uvijek bili dobrodošli, doživjeli neugodnosti. Odjednom su se na tim, društvenim mrežama pojavile svakakve neke nebuloze, da ti pamet stane. Samo zato što smo u rodu sa Lidijom. I to mi je stvarno teško palo. Jer je to moja Fažana, koju toliko volim i smatram svojim glavnim gradom, i kojoj smo toliko dali, što su ljudi oduvijek znali prepoznati. I ja volim sve te ljude ovdje, od Adija s kojim lovim ribu, i Majka iz Ferala, i Staru konobu, Sanela, Čedu i Vedrana ribara i sve dečke s kojima se družim. I odjednom ti dođe tako neki gorak okus u ustima. Evo, ovoga ljeta, nakon 22 godine, Fažana prvi put Ulyssesu nije dala mjesto za parkiranje, niti dozvolila panoe kojima smo oglašavali naše predstave. Načelnik je ukinuo sve oblike dugogodišnje suradnje, ali mi smo bez obzira na to ostavili popuste na naše karte za Fažance. Nećemo dopustiti da politika uništi sve ono što smo godinama gradili. Želim da pomažemo Fažani, da njegujemo tišinu i dostojanstvo tog lijepog grada. (Roberto Rauch)

Najnovije vijesti

Istarski Forum

Za sudjelovanje u Istarskom Forumu potrebna je prijava ili registracija i izrada profila

Prijava ili Registracija korisničkog računa

KUHAR/ICA

Do: 30.06.2022.

POREČ-PARENZO, ISTARSKA ŽUPANIJA

KUHAR/ICA

Do: 30.06.2022.

VRSAR-ORSERA, ISTARSKA ŽUPANIJA

KONOBAR/ICA

Do: 30.06.2022.

POREČ-PARENZO, ISTARSKA ŽUPANIJA

ANIMATOR/ICA

Do: 30.06.2022.

RABAC, ISTARSKA ŽUPANIJA