Nepoznati ljudi na čijim leđima stoji hrvatski film

Mnogo je širokoj javnosti nepoznatih ljudi, na čijim leđima stoji hrvatski film. Nagrada 50 godina u predstojećem izdanju Motovun Film Festivala bit će svojevrsna posveta upravo tim ljudima. Ove godine ona ide u ruke jednom od najtraženijih i najzanimljivijih hrvatskih filmskih profesionalaca – asistentu kamere i direktoru fotografije Ranku Mitiću Miti. Nagrada se dodjeljuje još od samih začetaka Motovun Film Festivala, a slavi domaće filmaše koji su dočekali zlatni jubilej stvarajući filmove. U toj kategoriji Mitić je svakako rekorder; jer svoj je prvi film snimio prije nego li je čovjek kročio na Mjesec, a posljednji je završio prije nekoliko tjedana.

Zaljubljenik u film još od mladih nogu, Mito je cijeli svoj život posvetio sedmoj umjetnosti, najčešće kao asistent kamere i šarfer, ali i kao direktor fotografije, na rasvjeti, pa i u ulozi redatelja. U vrijeme dok još nije bilo zagrebačke akademije, Mito je osnove zanata istesao u sklopu Kinokluba Zagreb, gdje je strastveni hobi konačno pretvorio u profesiju. Odmah po završetku edukacije bacio se na snimanje filmova. I otada nije stao.

Sustavno snima još od 1967. godine, kada je angažiran na filmu Branka Ivande Gravitacija ili fantastična mladost činovnika Borisa Horvata. Odonda do danas sudjelovao je u izradi više od tristo igranih i dokumentarnih filmova, uključujući klasike Imam dvije mame i dva tate, Vlakom prema jugu, San o ruži, Što je muškarac bez brkova, Ti mene nosiš i svima dragi evergreen Tko pjeva, zlo ne misli. Filmovi su mu toliko puta prikazani u pulskoj Areni da je može zvati drugim domom.

Surađivao je s gotovo svim velikanima hrvatskog filma, poput Nikole Tanhofera, Kreše Golika, Bogdana Žižića, Petra Krelje i prvaka hrvatske dokumentaristike – Krste Papića. S Papićem je radio na nekima od najznačajnijih domaćih dokumentarnih filmova, uključujući Charter let br…, Nezaposlenu ženu s djecom, Specijalne vlakove i dr. Zavidna stručnost i znanje omogućili su mu da proputuje svijet i doveli ga do suradnje s brojnim svjetskim imenima, među kojima su Orson Welles, Pierce Brosnan, Ben Kingsley, Colin Firth i mnogi drugi.

On sam svoj rad gleda bez imalo taštine te činjenicu da je uglavnom radio kao asistent kamere tumači stavom da mu je uvijek bilo najvažnije samo raditi. Čak osmorici snimatelja pomogao je doći do Zlatne arene, no u šali komentira kako sada već navija da nagrada izostane jer ni s jednim od osmorice dobitnika kasnije više nije radio.

Tijekom impresivne karijere koja broji više od pola stoljeća, i još traje, Mito je dobro upoznao mehanizme svjetske i domaće filmske industrije. Osvrćući se na česte upite o iskustvu snimanja u Americi, kaže: „Pitaju me, kakva je razlika između američkog i hrvatskog filma? Isto, i jedan i drugi traju sat i pol'. Samo što ondje radiš sedam kadrova dnevno, a ovdje moraš napraviti 30 do 35“.

Postao je i nepresušno vrelo priča s međunarodnih i domaćih filmskih setova. S humorom se prisjeća nezgode na setu američkog filma Pobuna Jona Avneta, koji je tijekom snimanja zamalo oglušio kada je u usred problema sa specijalnim efektima top otkazao poslušnost. U sjećanju mu se zadržalo i snimanje Posljednje utrke s Reljom Bašićem i Ivicom Vidovićem te komentira uz smijeh: „Tu sam se namučio... Ivica Vidović ne zna voziti bicikl, a treba biti as koji vozi trku kroz Jugoslaviju. Postavio sam mu jednu dasku pored kombija za koju se mogao držati. To je bila živa muka“. Ništa dosadnije nije mu bilo ni na setu omiljenog mu filma, Tko pjeva, zlo ne misli. Ondje se i sam Mito našao u neprilici kada je gotovo nastradao pod udarom odmetnutog improviziranog samoborčeka.

Mada više i ne pamti točan broj filmova koje je snimio, Mitićev rezervoar iskustva i dalje se puni i zadužuje hrvatsku kinematografiju. U čast ovog predanog i samozatajnog umjetnika iza kamere, koji je svojim djelovanjem pomogao uzdići i unaprijediti hrvatski film, MFF prikazuje popularni kratkometražni dokumentarac Krste Papića, Mala seoska priredba, na kojem je Ranko Mitić sudjelovao kao asistent kamere. Film prikazuje priredbu u međimurskom selu na kojoj razni seoski talenti pokazuju svoje sposobnosti plesa, pjevanja i zbijanja šala, a vrhunac večeri izbor je najljepše seoske djevojke. Na Festivalu jugoslavenskog dokumentarnog i kratkometražnog filma u Beogradu 1972. osvojio je Grand prix.

Ranko Mitić pripada samozatajnoj plejadi filmskih profesionalaca koji uvijek ostaju iza kamere, daleko od svjetla pozornice, uglavnom nepoznati filmskoj javnosti, ali dobro poznati svima koji rade filmove. Nagrađujući doajena u kategoriji heroja iz sjene, Motovun Film Festival želi odati priznanje uglavnom nepoznatim ljudima koji su čitav život posvetili stvaranju filmske čarolije, bez kojih ne bi bilo filma, niti kinematografije.