Dirljivo oproštajno pismo Lamzine unuke iz Rovinja
Kažu da legende nikada ne umiru. Znajući koliko je nogomet bio važan tebi i svima onima koji su veličali tvoje ime upravo zbog virtuozne, borbene i hrabre igre na terenu i prepunom stadionu. To je bila umjetnost igranja nogometa. To je bio nogomet. Jednom si izjavio: 'Ja sam igrao za publiku'. I to je živa istina!
Nadmašio si samoga sebe u toj igri, i iako je ta igra stala na tren ti si i dalje očima, srcem i duhom živio nogomet. Poznajući tebe, nije bilo lako biti zvijezda, igrač i lav ali nekako si uspio izdržati sve do posljednjeg daha svog veličanstvenog života.
Tvoje ime je postalo sinonim nogometa, ti si postao ono što se ne zaboravlja. Oni koji te ne poznaju, ne znaju tvoje bitke, tvoje lomove i vriskove, nemirne duhove koje si imao, no ja znam i zato znaj ja ću nastaviti ondje gdje si ti stao s loptom. Netko mora pisati o istini, pravoj ljubavi i vraškoj hrabrosti.
Riječi koje su prve izgovorne su uvijek najiskrenije, oboje smo imali tu crtu iskrenosti. Kada sam te pogledala znala sam da u tebi vidim sebe, tvoju hrabrost, odvažnost, nesalomljivost, snagu, izdržljivost i želju za ostvarenjem sna.
Ti ostvario san, postao si slava DINAMA, duša koja će vječno igrati u drugim dimenzijama taj isti nogomet za koji je živjela.
I kako god bilo ostavio si neizbrisiv trag u srcima nas mnogih, sjećanje koje ostaje zauvijek. Bio si uzor mnogima, navijači su najjače uzvikivali tvoje ime, ti si postao ono o čemu su mnogi sanjali, želja ostvarenja vlastita sna. Postao si živa legenda.
Toliki fanovi, tolike generacije si ispratio, naučio mlade igrati pravilno i pošteno, to se ne zaboravlja. Svaki čovjek koji je znao za Dinamo automatski je znao za tebe, ti si bio Dinamo. Nema čovjeka koji ti se nije divio i govorili su mi: 'On je jedan, jedini, neponovljivi'. Ovo je slava na zemlji i nebu.
Iza tebe je ostalo nasljeđe a zove se tvojim imenom.
Hvala ti za svaki trenutak s nama, za sve dobro i loše, za sve životne lekcije, sve što smo podnijeli i prošli kao lavovi jer to je bila naša obitelj. A dobro znamo da se lavovi uvijek drže zajedno neovisno o čemu je riječ. Volimo te zauvijek.
Hvala ti na svemu, znaj da nikada neću stati gorati svoj san jer am od tebe naučila da čovjek mora dati sve ode sebe. (Sonja Sabol iz Rovinja, unuka Stjepana Lamze)
