Otišla iz Ližnjana u Prapoće uzgajati krave: 'Kao da sam oduvijek tu'

„Tužno mi je izdvojiti samo jednu kravu kao miljenicu, pa ću izdvojiti većinom stare krave koje su s nama od početka. To su Vođa – ona je glavna, kao što joj i samo ime kaže. Kamo ide ona, idu sve… Ako im nešto fali, voda, sijeno ili paša, ona prva ide za mnom i muče kako bi mi to dala do znanja. Zatim tu je Bianka. Ona je najmanja, a najžilavija i uvijek s najljepšim telcima. Mali je živac i ne voli da je se dira. Uvijek je zadnja i nikamo joj se ne žuri. Tu je i Mužoduro ili 117; ona me obavezno mora doći lupiti glavom kad im dajem jesti i gurnuti sve krave oko mene.“

Ispričala nam je to Petra Kuna koja se s ocem Darkom već desetak godina bavi stočarstvom u Prapoću gdje se preselila iz Ližnjana. Nikad se ranije nisu bavili time a tu je priču pokrenuo njen otac Darko. Kroz dulji rad sa životinjama kao da se međusobno razvije poseban odnos poštovanja i naklonosti između čovjeka i njegovog blaga.

„Više nemam osjećaj da sam živjela negdje drugdje. Kao da sam oduvijek tu. Volim ovo mjesto i zasad se ne vidim nigdje drugdje. Imamo oko 40 grla pasmine Angus. Od toga su krave, junice i telci i jedan bik. One su kroz cijelu godinu vani u paši. Po zimi uz dodatak bala“, kaže Petra, inače medicinska sestra.

Kako radi i taj posao, mora vješto balansirati između smjena i obveza prema stoci. Preko zime daju im bale i vodu, a kroz ljeto rade pregone i premještaju na pašu, te dovoze vodu.

„Mi smo učili s njima. Ustvari, one su nas naučile kako s njima, i još uvijek imamo puno toga za naučiti. Bilo je svakakvih dana i situacija, ali drago mi je da nismo odustali“, kaže Petra koja među svojim 'štićenicima' ima još jednu miljenicu.

„Zadnja je moja mala 134 ,ona je najveća među njima a najveća maza. S njom mogu sve, čak i zagrljaj dobiti“, priča uz smijeh Petra. Kaže da krave nemaju neke posebne poslastice, ali vole sol, pa im  to i daju.

„Tata je glavni, a ja mu pomažem. Zna mi pomoći i sestrin muž, ali većinom smo ja i one same. Sad je lako s njima. Sad smo se naučile jedne na drugu, volim ih, i želja mi je jednog dana baviti se samo njima. Od hobija volim trčati i planinariti. Ponekad trčim i za njima, one su moji treneri“, kaže uz osmijeh Petra Kuna. (Tekst: Kristian Stepčić Reisman, foto: privatni album)