Foto Galerija Grada Umaga ugostila recentne radove Roberta Paulette

Prethodnog je petka MMC galerija Grada Umaga ugostila radove Roberta Paulette jednog od najistaknutijih istarskih likovnih umjetnika. Autor izlaže radove nastale u okviru posljednjeg ciklusa „I giardini di marzo“. Izložbu je u prisustvu autora otvorila voditeljica MMC galerije Grada Umaga Sanja Benčić.

Opisujući svoj rad, autor ukazuje na asocijacije koje inovativna glazbena struktura autora Lucia Battistija donosi:

„I giardini di marzo  jedna mi je od najdražih pjesama zlatnog perioda talijanske canzone ili musiche leggere, kako ju je sam autor Lucio Battisti, pomalo auto-defanzivno znao zvati. Pjesma je objavljena 24. 4. 1972. godine u formi singlice te je postigla nezamislivo vrtoglav uspjeh.

Imao sam 11 godina tada i tog sam ljeta boravio u Trstu provodeći  ležerne i bezbrižne dane kod moje none Anne. Nona je stanovala na San Giovanniju, iznad raskošne Via Giulie, u maloj cvjetnoj ulici nazvanoj Beato Angelico, po renesansnom slikaru koji se navodno prosvijetlio.

U to je vrijeme dopoguerra upravo postala prošlost, a Italija se, nabildana američkom pomoći, otvarala novim horizontima. Doprinos medija, popularne kulture i dakako canzone, tom velikom nacionalnom povratku ponosa (a možda tek bijegu od krivnje) je enormno. Od domaćica i tifosa, do tinejdžera i signorie, Italija je pjevala i ta me se zagrijana općedruštvena mobilnost dojmila. Rastuća politička prava žena i pravo na abortus, sekularnost, humanističke društvene težnje uz ojačanu uloga sindikata i sveučilišta, išlo je ruku pod ruku s uzletom talijanske industrije: od Fiata i Barille, preko mode, filma i televizijskih festivala, pa sve do Ferrarija.

Vidio sam i moje mlade zie kako sudjeluju u toj priči. Po njih su za subotnje izlaske, u novim automobilima, okićeni sunčanim naočalama i ispeglanim košuljama, dolazili njihovi mladi zaručnici, a one bi mi, elegantno noseći bijele, crvene i žute haljine, uvijek nasmijane, saveznički namigivale i veselo nestajale. Odlazili su tako, na svaku utakmicu, koncert ili predstavu.

Ponekad bi me poveli pogledati kakav film al cinema aperto, a kada bi se u kasno večer preko brda vraćali, zagledali bi se u plamteća svjetla Trsta koja kao da su izranjala iz mora. Imao sam dojam da se radi o preslici noćnog svoda punog bombona.

Tek sam još jednom, desetljeće i pol kasnije, doživio takovu društvenu poletnost, i tada se pjevalo i tada se plesalo, no zemlja u kojoj sam živio nije se propinjala već je propadala. One last call for the Devil, one for Christ. Jednoga sam sparnoga popodneva listajući nonine magazine naišao na tekst pjesme. Napisao ga je tadašnji Luciov bliski suradnik i tekstopisac umjetničkog imena Mogol. Bilo je tu puno novih meni nepoznatih riječi, pa sam često propitivao nonu. Inovativna glazbena struktura, ritam preliven morima harmonije, umreženi aranžmani i nadasve, la divina interpretazione di Lucio, odaju atmosferu oslobađajuće energije, kao jutro u ožujku kada spora zima susretne

mladenačko proljeće. Lucio pjeva o siromaštvu i sramu, o neuvjetovanoj ljubavi i moralnoj inhibiciji, o svježini i nadi. Od samog naslova pa na dalje, ništa u tekstu nije eksplicitno. Hermetičan i kontradiktoran, on sljubljen s glazbom čini da ono neizrečeno i prešućeno postane opće i podrazumijevajuće. No, ipak puni smisao tog teksta izmiče, izmicao mi je jučer i izmiče mi i danas. Želio sam svoje radove, tako daleke od vječnosti, svakodnevne i potrošne, već reciklirane ili jednokratne, no nipošto frivolne, udaljiti od bilo kakve moguće interpretacije, kada bi u tomu uspio bio bi to dostojan hommage mojoj divnoj talijanskoj obitelji.“, rekao je Pauletta.

Autor ističe kako mu se dva pojma u njegovoj umjetnosti čine ključnima: manirizam (ponavljanje) i činjenje lišeno smisla, barem onog izvanjskog, vidljivog te naglašava kako su se ove kategorije visoko pozicionirale na pijedestalu njegove plodne i beskorisne umjetnosti.

Pulski slikar Robert Pauletta rođen je 2. veljače 1961. godine. Srednju umjetničku školu pod voditeljstvom Ivana Obrovca pohađa u Puli. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1985. godine u klasi prof. Ferdinanda Kulmera. Od 1983. do 1985. surađuje u atelijeru Ede Murtića. Jedan je od osnivača HDLU Pule, kasnije HDLU Istre. Od 1991.- 2003. radi kao profesor na Školi primijenjenih umjetnosti i dizajna u Puli te je ujedno i jedan od osnivača te škole. Godine 2003. osniva se MMC LUKA gdje kao voditelj priređuje niz kulturnih zbivanja. Godine 2007. u izdanju HDLU-Istre izlazi monografija o umjetnikovom radu. Od 2009. godine član je HZSU–a i posvećuje se isključivo profesionalnom umjetničkom radu. Osnivač je umjetničke organizacije Robot, te 2013. u Puli s kolegama Bojanom Šumonjom i Teom Bičić pokreće rad galerije POOLA. Sudjelovao je na mnogobrojnim skupnim izložbama i bijenalima. Samostalno je izlagao 100-tinjak puta u renomiranim galerijama i muzejima Hrvatske i inozemstva.

Izložbu Roberta Paulette „I giardini di marzo“ može se razgledati u MMC galeriji Grada Umaga sve do 14. srpnja. Izložba je financirana sredstvima Ustanove FESTUM, Grada Umaga i Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.

Galerija (6)