Bošković: Istra je uspješna zbog lokalnih biznismena

Riječani su preneraženi. Umjesto da brodogradilište ''3.maj'' preuzima pulski Uljanik, kako bi za njih bilo normalno, gledajući iz većega grada prema manjem i perifernijem, događa se obrnuto, da pulski škver za ponižavajuću jednu kunu kupuje ponos Rijeke za koji se uvijek smatralo da je hrvatsko središte razvoja visokih brodograđevnih tehnologija, napisao je Ratko Bošković, ekonomski analitičar Jutarnjeg lista u svojoj kolumni.

''Više nema alternative'' i „sada se pokušava spasiti što se spasiti da'', smirivao je riječki gradonačelnik Vojko Obersnel 14. veljače gradske vijećnike i svu krivnju svalio na bivšega potpredsjednika Vlade Damira Polančeca i njegova šefa Ivu Sanadera, ''stamenog gospodina kojeg se danas nitko ne sjeća''. Oni su otišli u Bruxelles i potpisali što su potpisali'', rekao je gradonačelnik.

Za Obersnela, naime, gradske i županijske vlasti ne tiče se što ''3.maj'' svojom ruzinavom manufakturom na neprikladnom stepenastom terenu desetljećima uporno pokušava konkurirati južnokorejskim tvornicama brodova; nije bio njihov posao ni zadaća da se na vrijeme pobrinu da ''3.maj''postane diversificirani i suvremeni tehnološki park sposoban za prilagodbu svjetskim trendovima, pa su desetljećima dopuštali da im brodogradnja subzistira na državnim parama, da je razvlače lokalni tajkuni i tajkunčići, i da mijenja direktore češće nego uredan čovjek čarape.

Sve je to istodobno u Uljaniku bilo nezamislivo: kad su panamax i suezmax brodovi za rasute i tekuće terete došli u krizu, uljanikovci su se okrenuli divovskim ro – ro brodovima za prijevoz automobila; kad je i trajekata uzmanjkalo, stali su graditi superskupa i najsofisticiranija jaružala. Uprava je očuvala 30. godišnji kontinuitet, a kad su Sanaderove pijavice iz splitskog škvera došle i Puli ponuditi svoje ''usluge'', dobile su trenutno nogu, znate već gdje. Uljanikovi direktori ne bi bili u stanju tako postupiti da nisu imali političku potporu lokalne vlasti i da nisu bili dijelom čvrsto povezane istarske oligarhije, skupine lokalnih biznismena koji zapravo iza kulisa, ''ispod radara'', diskretno i povjerljivo, ali vrlo odlučno upravljaju svim privrednim i političkim procesima u Istri. Ta se oligarhija Istranima isplatila i ona je vjerojatno glavni razlog da danas Istra, prema studiji Ekonomskog instituta Zagreb, raspolaže dohotkom po glavi stanovnika 27 posto većim od hrvatskog prosjeka, pa čak većim i od zagrebačkoga. Nema mjesta čuđenju. Prema veći dio godine, kad nema turista, ostavlja dojam pospane provincije, Istra je danas začuđujuće privredno raznovrsna.

Uz vrhunski turizam, brodogradnju i brodarstvo, tu je superuspješna tvornica cigareta u sastavu Adrisa, oko koje se zapravo u Istri sve vrti. Svoje goleme profite Adrisovi vlasnici usmjeravaju oprezno i inteligentno, u turizam i uzgoj i preradu ribe, a bacili su oko i na energetiku, već vrlo prisutnu kroz plin u jadranskom podmorju i TE Plomin. I od poljoprivrede Istrani su uspjeli napraviti solidan biznis, primjerice, pretvarajući svoju tanašnu malvaziju u svjetski poznati brend.

U čemu je tajna? U ekonomskoj blizini Zapada, geografskim prednostima, dašku protestantske radne etike i multietničnosti, sve to skupa začinjeno prstohvatom fobije od hrvatskih kontinentalaca i ''južnjaka''? Sve to i još više. No, da bi očuvala svoj rastući trend, za Istru će biti presudno da u svom središtu ojača grad koji će dalje vući razvoj tehnologijom, kapitalom, radnim mjestima i potrošnjom, napisao je Ratko Bošković u Jutarnjem listu.