Dr. Alida Perkov o znamenitim ženama u Istri u doba Jugoslavije
Nakon II svjetskog rata , socijalistički poredak jamčio je opću društvenu jednakost kojoj je sastavni dio politička participacija, što bi osim prava glasa, prava biti biran, značilo i pravo sudjelovati u svim procesima i segmentima društvenog života (u upravi, u obrazovnim, zdravstvenim, socijalnim, kulturnim djelatnostima i politikama, pravo na udruživanje).
Pravo na političku participaciju žene su ostvarile Ustavom FNRJ 1946. i to: člankom 24.su bile izjednačene u svim područjima državnog, privrednog i društveno-političkog života, člankom 23. s navršenih 18 godina imale su pravo birati i biti birane, ako se protiv njih nije vodio sudski postupak ili ako drugim saveznim zakonom nisu izgubile to pravo, a člankom 33. su svima podjednako bile pristupačne pod zakonskim uvjetima sve javne službe. Ista prava bila su ponovljena u republičkim ustavima. Zaposleni su bez obzira na rod imali jednaku plaću za isti rad, socijalno i zdravstveno osiguranje. Nizom zakona zaposlenoj majci bilo je osigurano korištenje prava na porodiljni dopust ( koji se postupno povećavao do 12 mjeseci) i naknadu.
Katalog BPW Pula pogledajte OVDJE
Unatoč svim pokušajima vlasti da se, Ustavima zagarantirana rodna jednakost, provede na radnom mjestu, to se nije moglo primijeniti u potpunosti jer je stav stanovništva prema ravnopravnosti spolova ostao nepromijenjen. Potrebe za socijalnom zaštitom bile su mnogo veće od raspoloživih kapaciteta. Primjerice, podaci iz 1966. godine donose da ustanove za dnevni boravak djece, jaslice i vrtići, mogu zadovoljiti samo 5,4% potreba, što znači da više od 30% zaposlenih roditelja nije imalo gdje zbrinuti svoju djecu. Mali postotak žena se nalazio u samoupravnim organima u Hrvatskoj. Primjerice u Puli je 1953.g. od ukupno 600 izabranih članova za radničke savjete njih 100 bilo žena.
No osim organiziranosti u sindikatima, u socijalizmu nisu postojale formalne udruge za promociju prava zaposlenica i rukovoditeljica. Radilo se u poduzećima koja su garantirala sigurnu plaću, rad na neodređeno vrijeme i sva socijalna prava. Od udruga i organizacija koje su djelovale u smjeru pomaganja ženama i očuvanju njihovog ravnopravnog statusa u obitelji treba istaknuti sekciju Sociološkog društva Hrvatske, pod nazivom Žena i društvo koja je djelovala kroz javne tribine na kojima se raspravljalo o najrazličitijim pitanjima i problemima žena u Jugoslaviji. Nadalje, i ovdje treba spomenuti AFŽ ( Antifašistička fronta žena) kao jednu od ključnih organizacija u kojoj su žene mogle sudjelovati i koja je nastojala stvoriti bolje prilike i uvjete za život žene radnice u Jugoslaviji .AFŽ je imao u svojem djelokrugu aktivnosti socijalni program , te prosvjetu i kulturu. Žene su postale vidljivije u svim segmentima društva.
Tu se politički ističe aktivistica Nevia Zakinja, iz Istre, koja se na plenumu SSRNH 1958. godine požalila kako često drugovi iz lokalnih odbora i sindikalnih vijeća odbijaju zahtjeve udruge pod izlikom da odbori nemaju novca, ali je isto tako naglasila kako se žene odlučno bore za ono što žele. Problem koji se javlja je taj da je jugoslavenski politički vrh dopustio samo malom broju žena da bude politički aktivan u društvu, jer su još trajale predrasude o tome kako političari mogu biti samo muškarci, a da se žene uopće ne razumiju u politiku, pa onda nema ni smisla da sudjeluju u njoj. Što se političkog života tiče svakako najmoćnije žene Jugoslavije, iz Istre dolazi Ema Derossi Bjelajac. Rođena u Štrmcu kraj Labina 3. svibnja 1926. godine, od 20. studenog 1985. do 10. svibnja 1986. godine bila je predsjednica Predsjedništva tadašnje SR Hrvatske, kao jedina žena na toj dužnosti od 1945. do 1990. godine. Bila je urednica Glasa Istre pedesetih godina dvadesetog stoljeća i predsjednica Čakavskog sabora.
Od prominentnih žena rođenih u Istri ali koje se živjele u inozemstvu, u poslijeratnom razdoblju ističu se glumice Alida Valli, koja je već predstavljena u prethodnom feljtonu i Laura Antonelli (Pula, 1941. - Rim, 2015.). Bila je talijanska glumica s ulogama u 45 filmova između 1965. i 1991. Rođena je kao Laura Antonaz u Puli, tada prijestolnici talijanske pokrajine Istre. Izvorno uvježbavana u Napulju za poučavanje tjelesne kulture, Antonelli se prvi put pojavila u talijanskim reklamama za Coca Colu, a prvi film Le sedicenni snimila je 1965. godine nakon čega je slijedio njezin američki debi Dr. Goldfoot and the Girl Bombs (1966.). Uslijedile su druge uloge, a prva istaknuta uloga bila je u filmu Malizia 1973. godine.
Posebno mjesto u glumačkom svijetu zauzima Marija Crnobori (Banjole, 1918. - Beograd, 2014.), hrvatska filmska i kazališna glumica. Kao djevojčica izbjegla je s roditeljima u Kraljevinu SHS, a školovala se za učiteljicu u Istarskom internatu u Zagrebu, te uspješno maturirala u Novom Sadu. Njezin talent zapažen je još u školskim recitacijama, te je s velikim zanimanjem ondašnjeg direktora Zagrebačkog dramskog kazališta, Dubravka Dujšina, počela graditi svoje prve dramske temelje. Novosnovanu Glumačku školu Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu upisala je 1939. godine, te se odmah istaknula kao jedna od najboljih polaznica, pokazujući savršenstvo izražavanja te sklad mimike i pokreta. Po završetku te škole, 1942. godine postala je članicom Hrvatskog narodnog kazališta. U prvo vrijeme dobiva manje epizodne uloge no tadašnja ju je kritika brzo prepoznala te postaje velika tragetkinja. U periodu od 1946. do 1947. godine radila u Narodnom kazalištu u Rijeci. Kasnije je glumila u filmovima i u televizijskim serijama. Dodijeljena su joj mnoga priznanja zbog doprinosa očuvanju čakavske poezije, među kojima je bila nagrada Marko Marulić za čakavsku poeziju, te nagrada Mijo Mirković za Dane Mate Balote. Zbog svog značaja za Istru i istarski narod dobila je počasni nadimak Kći Istre.
Direktori u Istri početkom 90-ih bili uglavnom muškarci
Tatjana Arambašin Slišković (Pag, 1922. - 2009.), bila je hrvatska književnica, novinarka i prevoditeljica. Rodila se u građanskoj obitelji podrijetlom iz Kaštel Novoga. Pohađala je Trgovačku akademiju. Za vrijeme Drugog svjetskog rata se priključila NOP-u. Od 1954. godine živi u Puli gdje živi i radi kao profesionalna spisateljica. Piše od 1964. godine. Objavila je romane, pripovijesti i oglede. Bavila se puljskim i istarskim likovnim životom u svojim studijama i ogledima.
Pisala je za La Voce del Popolo i za Glas Istre. Prevodila je s njemačkoga, talijanskoga i slovenskog. Među prvim Istranima postala je članica Društva hrvatskih književnika 1966. godine. Suosnivačica je Istarskog ogranka Društva hrvatskih književnika, održane u Puli 1990. godine, čija je poslije bila i zaslužna članica. Bila je članica Hrvatskoga P.E.N.-a od 1986. i Matice hrvatske . Značajan je njen rad u uredništvu časopisa Istarskog mozaika. 1983. je godine dobila nagradu Ksaver Šandor Gjalski . Dobitnica je i nagrade Drago Gervais, Dr Mijo Mirković i drugih.
Daša Drndić (Zagreb, 1946. - Rijeka, 2018.), hrvatska književnica, prevoditeljica i sveučilišna profesorica. Rođena u Zagrebu, u obitelji hrvatskog narodnog borca, novinara i diplomata Ljubomira Drndića koji je maturirao u Splitu. Mati Djed Edo Drndić emigrirao je 1921. iz Istre pripojene Italiji i otišao u Hrvatsku, u Split. Prijevodom na engleski, roman Daše Drndić Sonnenschein privukao je pozornost međunarodne publike i književne kritike. U Engleskoj je dobio nagradu Independent za najbolju stranu beletrističku knjigu po izboru čitatelja za 2013. Godinu. osvrtu na roman, New York Times bilježi kako je riječ o "djelu visoke europske kulture", satkanom od faktografskih i fikcionalnih postupaka, napisanom dostojanstveno i lišenom svake sentimentalnosti. Roman "Belladonna" je britanski list Guardian uvrstio na popis najboljih novih europskih romana koji se prevode na engleski jezik.
Evo nas u suvremenom razdoblju. U novu hrvatsku državu Istra 1991. godine ulazi s 1210 poduzeća, i to 1100 malih poduzeća, 65 srednjih i 45 velikih, no direktori su bili uglavnom muškarci, a žene su se pozicionirale u prosvjeti i kulturi. Prema popisu članova gospodarskoga vijeća HGK ŽK Pula 1993.godine od 72 članova i zamjenika, samo je jedna žena: Vesna Žmak, direktorica tvrtke Sipro Umag, nešto kasnije i Sonja Racan, direktorica Arene modne trikotaže Pula.
Nedvojbeno se nakon pretvorbe i privatizacije devedesetih godina , iz nužnosti sve više žena uključivalo u poduzetništvo.Sada je taj broj u Istri dosegao četvrtinu žena u poduzetništvu I trećinu žena u obrtništvu. Mikro i male poduzetnice te obrtnice su, uz institucionalnu, trebale lobističku uzajamnu podršku kako bi se lakše uključile u poduzetničke vode. Zato je u Istri osnovana 2001.godine udruga poduzetnica i poslovnih žena BPW Prvi hrvatski klub Pula koja ovih dana slavi 20.obljetnicu djelovanja.
U čast te obljetnice , ovaj je feljton posvećen svim znamenitim ženama Istre iz prošlosti, ali ujedno i današnjim hrabrim poduzetnicama i poslovnim ženama. Sve o njima na web stranicama www.bpw.hr
