U Opatiji smo od “buzetske umirovljenice” Biserke Juretić potražili informacije iz prve ruke po temi buzetskog doma u Vrsaru i dobili jednu ekskluzivnu još neispričanu priču.

*Možete li se ukratko predstaviti našim čitateljima? U Buzetu ste dugo godina bila glavni nastavnik tjelesne i fizičke kulture osnovne škole Vazmoslav Gržalja. Zvali su Vas “drugarica Beba”.
- Završila sam Pedagošku akademiju 1972. u Rijeci. 1976. dolazim u Istru s obitelji u PŠ  – Ročko polje, a s radom u Roču i Lanišću. Spajanjem škola Buzeta i Roča, 1982. zaposlila sam se u Sportskoj dvorani u Buzetu i PŠ Vrh.

Tih godina, započinje i moja aktivnost u Vrsaru, koji je već bio uhodana destinacija svih školskih polaznika. Ti moji počeci u školama plivanja, bili su mi poznati i bliski, jer moj diplomski rad bio je „ plivanje kao sredstvo rekreacije u osnovnoj školi“, što je bilo teoretski put ka dobroj praktičnoj prilici zvanoj Buzetska škola plivanja.

*U sklopu Vaših nastavnih dužnosti, bio je i program učenja plivanja, onih mlađih i onih naprednih. Taj se program i u istarskim toplicama odvijao? Tu otvaramo temu buzetskog Doma u Vrsaru. 
- Kao nastavnica tjelesne i zdravstvene kulture u svim ljetnim mjesecima, vodila sam učenike 7. razreda u periodu od 8 dana. Kasnije su učenici 4. razreda imali plivanje u redovnom programu.

Nastava plivanja je kompleksan i odgovoran posao, tako da pripreme i organizacija moraju biti dobro isplanirani, prilagođeni raznolikim mogućnostima na moru. Glavni projekt pod nazivom „ Ja plivač“ bio je voditelj i pravilo svih mojih škola plivanja. A važnost i uloga plivača velika je, jer tko zna plivati nosi u sebi jedan život više. 

*Koje godine ste prvi put vodili grupe učenika u Vrsar? Niste bili sami. Bio je cijeli tim nastavnika, kuharica zadužen za sigurnost djece dok ste sa njima.
- Dom za obuku plivača i neplivača, započeo je s radom oko 1950. godine. Bio je vesela, iščekivana i pozitivna destinacija mnogih generacija. Zgode i nezgode, prepričavanja i sjećanja datiraju iz ti lijepih ljetnih dana. Svaki povratak u Vrsar, znak je da se nešto lijepo, dobro i korisno tamo doživljava. 

Grupe su bile formirane po dobi, a na nastavi plivanja po znanju i mogućnostima pojedinca. Osim polaznika, grupu su obavezno činile kuharica, pomoćna kuharica, dva odgajatelja i učitelj plivanja. Svi zajedno smo bili homogena grupa sa zadatkom da polaznici nauče plivati, dobro se zabave, socijaliziraju i ponesu lijepe uspomene sa sobom.

*Bilo je djece, koja su prvi put bila više dana odvojena od roditelja. Vrsar je bio Inicijacija malih Buzećana, novi put i hod u samostalnost? Vaša iskustva? Neki su prvi puta bili na moru? Kakva su bila buzetska djeca? 
- Djeca kao i odrasli dolaze iz različitih sredina i obitelji. Neki su samostalni, neki tužni i zabrinuti, ali s vremenom, svi se opuste i prilagode. Po ponašanju djece prepoznaju se kućni red u obitelji, vrednovanje higijene, pomaganje u kućanstvu, tolerancija u novoj sredini, briga o privatnim stvarima, važnost novca i sve druge komponente zajedničkog života.

*Možete li izdvojiti neku zgodu iz svih tih godina, sezona koje ste proveli u Vrsaru s djecom?
- Jednom prilikom dežurni odgajatelj vodio je brigu o djeci u moru. Moja pozicija bio je ravni kamen, s pregledom na sve.  Na znak fućkalice slijedio je novi zadatak ili nova naredba. Tom prilikom, izlaz iz vode. Na izlasku, nekolicina djece je plakala. Mi nismo odmah shvatili, a bila su to djeca turisti iz Italije i Njemačke.

U razigranoj dječjoj grupi, voditelji uvijek broje, da li su sva djeca tu. Jedan nedostaje, panika, mi smo već u domu. Trče oni najbrži natrag na plažu a učenik mirno spava pod krošnjom u hladu i čudi se. U starom dijelu Vrsara turisti uvijek, i danju i noću šeću, razgledavaju. Naše priredbe često su bile vani na trgu, atraktivne, vesele, pjevne i slikane. Pohvale svim izvođačima. Ježevi u moru, opasnost, bol i oprez. Naučili smo što znači trn u nozi i kako ga izvaditi. U vlastitoj mokraći toćaš nogu i trn sam izađe. Malo srama, ali pali.

* Koje godine je zadnja grupa buzetskih mališana bila u Vrsaru? Znate li zašto se više nije odlazilo, jer generacije djece se svake godine mijenjaju. Jeli to bila odluka škole ili koga? Tko je kriv da se više ne ide u Vrsar?
- Dom je bio vlasništvo Istarske županije, dat na trajno korištenje Buzetu. Zgrada je smještena na vrlo atraktivnoj lokaciji Starog grada Vrsara. Unutar doma kroz hodnik stiže se do velike blagovaone. U sklopu su kuhinja i spremište. Skliske opasne stepenice vode do prvog kata. Tri spavaće sobe povezane su prekrasnom terasom, pogled na more, otoke, kampove, grad. Drvenim stepenicama idemo do drugog kata s tri spavače sobe. Sav taj prostor koristilo je oko 40 do 50 polaznika.

Na svakom katu jedan je WC, a na terasi umivaonik i dva tuša. Na tu temu počinju i najveći problemi. Moraš naučiti da WC nije tvoj, moraš čekati red, pa kreni na vrijeme. Pred umivaonikom, opet red a ne nosiš četkicu, ručnik, sapun, češalj i ostalo. Oblačenje za odlazak je jednostavno, ako ti kupaće gaće nisu mokre pod krevetom. Tradicija; završnom priredbom opraštamo se od prijatelja, učitelja, ali noseći u ruci diplomu plivača, uspjeli smo svi!

* Koju poruku imate za Vaše kolege, danas profesore i nastavnike buzetske osnovne škole po pitanju Doma u Vrsaru? Imaju li današnje generacije pravo na ono što su prethodne uživale, družile se, naučile plivati?
- Institucije su zakazale, vlastiti ego i nedovoljna komunikacija, kumovale su oronulosti zgrade za kojom mnogi čeznu. Posljednje generacije koristile su prostor zgrade oko 2010. godine. Godine 2015. imala sam tužnu čast, da moju posljednju godinu prije mirovine provedem inventuru u Vrsaru. Bilo nas je dvoje. Zastali smo na stepenicama kamenog trga i zaplakali… A ja, kao nagradu za rad, kao učitelj plivanja nagrađena sam godišnjom državnom nagradom 2006. godine u Malom Lošinju. (Robert Marušić/Istragram)

Prehrana u Domu Vrsar

Doručak – 8 sati blagovaona puna gladnih, dežurni pomažu.
Marenda – 10.30 na moru smo. Nosimo paštetu nutelu, marmeladu, sir, voće, kruh. Svi u kolonu, može i repete. Voda pod tušem.
Ručak – 13 sati. A tek komentari: “Ja ne jedem juhu, teta malo mi stavite, ne galami dok jedeš, pojedi sve, može i repete, odnesi tanjur i pribor, pospremi stol, dežurni zadnji odlazi.”
Marenda – 16.30 naspavali smo se, dobivaš krafnu, puding, voće, jogurt ili sl.
Večera 19.30 – lagani obroci, umor na licima djece, dogovor o izlascima. Šetnja, Luna park, zabava, ples, pjesma, igre u blagovaoni ili vani.
Spavanje u 22 sata, gotov je još jedan dan.