Pazinjan iz Oluje pobjegao u alkohol, a iz alkohola u prirodu

Goran Brumnić zvani Mex, neobičan je čovjek vrlo neobičnog životnog puta. Djetinjstvo i mladost provodi u pazinskoj kotlini gdje dobiva i znameniti nadimak Mex jer se je oblačio kao Meksikanac. Pončo, bosih nogu i u prepoznatljivom stilu zamotana ponjava oko njega, pogotovo na omladinskim putešestvijama mladih na putu od Pazina prema Učki. Ima ga istetovirano na lijevom ramenu. Burne devedesete provodi po brojnim hrvatskim ratištima, piše Anton Finderle za portal Lupiga s kojeg prenosimo dio članka u nastavku.

Kronološki poredano, Slavonija,1991.-1992. u okolici Slavonskog Broda, 108. brodska brigada, kao dobrovoljac tenkista budući da je visok 168 centimetara, bolje reći nizak 168 centimetara. Prije toga služi vojsku u 119. pulskoj brigadi u kolovozu 1991. godine. Na rat se odlučuje, kako kaže, zbog manjka/viška adrenalina. Nakon Slavonije slijedi odlazak na ličko ratište 1994. godine, u elitnu 9. gardijsku brigadu, u Gospić, pod zapovjedništvom brigadira Mirka Norca, kasnije osuđenog zbog ratnih zločina. Sudjeluje u borbama kod Gospića, Otočca, Perušića i okolice, pod obroncima Velike i Male Kapele. Nakon provedenih godina u ratu, u pripremi za vojno finale - operaciju Oluja 95, sudjeluje u Bljesku na obroncima Kapele, a u Oluji na potezu Vrhovine - Plitvice - Udbina gdje izbija na državnu granicu kod Donjeg Lapca. Taj je put ovjekovječen i poznatom slikom tenkiste na kninskoj tvrđavi u Muzeju Oluje otvorenom 2015. godine, povodom 20. obljetnice te vojno-redarstvene akcije.

'Nije preuzeo nikakve ratne povlastice, sinekure'

"Ne znam točno ni di je nastala ta slika, ali je očito je bila fotogenična postavljačima izložbe", kaže Mex. Nakon Oluje slijedi dočasničko školovanje u Jastrebarskom, gdje stječe čin desetnika i odlazi iz Gospića za Benkovac, gdje je bio sve do kraja svoje karijere u Hrvatskoj vojsci, do svibnja 2004. godine. U benkovačkoj vojarni, inače, bio je zaposlen na obuci mladih vojnika i održavanju spreme profesionalnih vojnika, nezadovoljan s poslom i svime što je taj posao nosio sa sobom.

Iako ljepuškast poput Che Guevare, braniteljska populacija s dominantnim nacionalističkim diskursom ne nosi njegov lik na majicama koji se ne štampa u milijunskim nakladama, upravo iz razloga što su neke druge, rekli bismo i iskrivljene vrijednosti, toj populaciji neusporedivo bitnije. I umjesto komfornog života, eventualnog braniteljskog umirovljenja ili vojnog aktiviranja, odabire potpuno drugačiji put.

Mex je svoju borbu protiv demona rata - alkoholizma i povratka normalnom načinu života sam preusmjerio na način da nije preuzeo nikakve ratne povlastice, sinekure, već kao i u ratu oslonivši se na svoje dvije ruke krenuo svojim osebujnim životnim putem. Sa svojom životnom družicom Aleksandrom Ožanić odlazi živjeti u selo Blatuša, koje se nalazi nedaleko Siska, u svojevrsnu hippie komunu. No željan života, slobodno od konzumacije opijata, seli u još veću zabit - napušteno srpsko selo Trkulje, gdje, prema konceptu okretanja leđa lošim navikama u civilizaciji, živi u priličnoj verziji samodostatnosti.

Nakon nekoliko godina takvog života i gradnji kuće od potpuno prirodnog materijala, seli zajedno s Aleksandrom u Rijeku, gdje živi, a ljude uveseljava i pritom zarađuje svojom ekološkom gradnjom i korištenjem prirodnih materijala, u što većem obimu, prelasku na vegetarijansku prehranu, bez ikakve primjese alkohola već dugi niz godina.

*Mex, kako danas gledaš na period turbulentnih devedesetih i sve te silne godine ratovanja koje si proživio? Koliko su one obilježile tvoj život?
- Danas me iskreno boli kurac za to sve skupa i zapravo gledam više rezignirano i žao mi je da nisam prije izašao iz tog sustava, koji mi definitivno nije odgovarao. Imao sam tada velikih problema s alkoholom i u jednom dijelu svijesti bilo mi je jasno da moram prestati s takvim stilom života. Promjena koja je došla nakon toga došla je iznutra.

*Nakon Benkovca i završetka u Psihijatrijskoj bolnici Rab na liječenju od alkoholizma i PTSP-a, umjesto propisanih 21 dan terapije na teret HZZO-a, ostaješ 54 dana odbijajući sve i jedan lijek koji su ti propisivali. 
- Velika mi je pomoć i podrška bio psihijatar dr. Ratko Stipeč, koji je bio šef odjela ovisnosti, alkoholizma i kriznih situacija, koji me je podržao u tome i uz njega veliku zahvalnost osjećam za dr. Tanju Frančišković, predstojnicu Psihijatrijske klinike Rijeka, koji su me potpuno podržali u tim, za mene, ključnim trenucima, svjestan toga da bez "ispravne" anamneze ne mogu dobiti potvrdu o izlječenju od PTSP-a, za ostvarivanje mirovine i radne sposobnosti.

Bijeg od sebe na Ćićariju

Odmah sam odbacio tu mogućnost da živim na račun rata i stare slave, na gajbi pive ispred trgovine. Nakon Raba odlazim u Rijeku u Centar za pomoć u poststresnim situacijama, gdje je bilo sličnih priča poput mojih, ali sam uvidio da mi tamo nije mjesto, zbog okrivljavanja drugih za našu životnu poziciju, ne preuzimajući odgovornost za svoj život.

U to vrijeme živim u Ivolima, selu nedaleko Pazina. Nakon toga 2006. godine otvorio sam obrt, za završne radove u građevinarstvu, uzaludno tražeći sebe lutam - bježeći od sebe odlazim često na Ćićariju, na Učku, nezadovoljan svugdje - ne uspijevajući pobjeći od sebe, 2010. odlazim u selo Blatušu pokraj Siska. Jedno vrijeme sam bio pripadnik Državne intervencijske postrojbe Civilne zaštite Rijeka, gdje sam primjenjivao znanja iz građevine, znanja i vještine u potresu, no trenutno ne sudjelujem aktivno radu.

*Što te je privuklo "okretanju leđa civilizaciji"?
- U Blatušu me je privukla sloboda ljudi koji su živjeli tamo. Sloboda u smislu da nismo slobodni dok moramo trošiti resurse iz sistema. Zamišljao sam drugačije samoodrživost i održivost. Polovicom 2010. godine slučajno upoznajem Aleksandru Ožanić, a, zanimljivo, kad me je ugledala pomislila je „kako ovaj čovjek ne pripada gradu“ (smijeh). Prišla mi je i do kraja 2011. godine selim u napušteni zaseok Trkulje, nakon što sam uvidio kako puno ljudi nije napravilo odmak u glavi.

'Svi smo brijali na prirodno i ekološko'

Tamo sam 2013. započeo s gradnjom svoje obiteljske kuće veličine 110 m2, za što sam potrošio 27.000 kuna materijala i jako puno rada frendova koji su mi pomogli. Sve to vrijeme još uvijek traje moj san o životu u šumi sa što manje otiska prema prirodi, kako što samoodrživije živjeti. Uz gradnju svoje kuće, preživljavam gradnjom drugih kuća od prirodnih materijala (slame, dasaka, blata, pijeska ...) od Vrbovca, Karlovca, Varaždina, Rijeke, Zadra, Splita i drugdje. 

*Kako to da se odlučujete vratiti u „civilizaciju“?
- Tamo je živjelo tri familije na tri imanja u svojevrsnoj zajednici, a svi smo "brijali" na prirodno i ekološko. Jedni koji su preselili iz Zagreba, drugi iz Bjelovara i mi, kao pazinsko-riječka kombinacija. Kako zajednica nije u potpunosti zaživjela, odlučujemo se za povratak civilizaciji, te se 2015. godine Sandra i ja vraćamo natrag u Rijeku, iz razloga što smo do došli do zaključka da su snovi - snovi, a stvarnost nešto sasvim drugo. Iako se neupućenima na prvi pogled naš način života čini, u najmanju ruku romantičan i idiličan, život u šumi daleko je od toga. Postoji jedna izreka koja savršeno opisuje šumu, a kaže: "Šuma ti nije majka, šuma ti je maćeha".

Zimi smo imali problema zbog snijega i blata jer do tamo je vodio isključivo šumski put, koji nije bio održavan. Ljeti bitku vodimo s rojevima obada. Tekuće vode nema, struje također, klasičan toalet nije postojao, kao ni kupaonica. Živjeli smo poput Amiša, bez veš mašine i drugih "blagodati" civilizacije. No, koliko god nam je život zbog toga bio težak uz puno manualnog rada kako bi osigurali minimalne životne uvjete ipak mogu reći da život u prirodi donosi neke druge kvalitete, jednu priliku koju smo, živeći u civilizaciji, gotovo svi izgubili, a to je prilika da se izgradimo kao pojedinci. Odluku za povratkom nismo na kraju teško donijeli, jer zbog ekstremne dislociranosti, svakodnevni posao mi je bio onemogućen.

I trošili smo i više, nego smo mislili da trošimo - pod time mislim na prirodne i vlastite fizičke resurse, jer je sve postalo jako nedostupno. Onda smo se te 2015. godine vratili u Rijeku, u stan od Sandrine majke na Drenovi, a sada živimo kao podstanari na Zametu, gdje i sada živimo u jednosobnom stanu. Otada nam se je život bitno olakšao s obzirom da je porastao interes za prirodnom gradnjom te edukacijom za time, što povremeno činim u suradnji s udrugom ZMAG iz Vukomerića, piše Lupiga.