Vinkuran: otkrivene strogo povjerljive tajne 'Iz tajnog arhiva'

U impozantnom je ambijentu vinkuranskog kamenoloma Cave Romane, prošlog četvrtka, 27. kolovoza, održana je promocija nove knjige Ivana Miškovića i Andreja Badera, punog naziva „Iz tajnog arhiva načelnika Službe bezbjednosti 1963. – 1971.“.

Interes za ovu knjigu, drugu koju potpisuje autorski dvojac Mišković - Bader, bio je izvanredan i na predstavljanju se, usprkos trenutnoj situaciji povezanoj s COVID-OM, okupilo preko dvjesto uzvanika i posjetitelja starijih ali i mlađih generacija.

Općinu Medulin kao izdavača i organizatora promocije predstavljao je zamjenik načelnika Damir Demarin, koji se okupljenima kao domaćin obratio pozdravnim govorom dobrodošlice, čestitajući autorima na drugoj zajedničkoj knjizi koju je Općina Medulin, kao i prethodnu „General iz Premanture“, izdala i u potpunosti financirala. Retorički postavljajući pitanje zašto se Općina odlučila izdati i drugu knjigu o bogatom životnom i profesionalnom putu general-pukovnika Ivana Miškovića, Demarin je istaknuo kako „su to tražili čitatelji, mještani“ te da „Općina drugačije jednostavno nije mogla postupiti, do odazvati se njihovom snažnom interesu“.

Povjesničar Andrej Bader koautor i urednik je knjige „Iz tajnog arhiva“, izrazio je zadovoljstvo i zahvalnost svima koji su pristigli u Cave Romane radi ovog događaja, ocjenivši kako je Općina Medulin još jednom podigla ljestvicu kada su u pitanju upravo kulturni događaji, kojima se kao u ovoj prilici i protiv „nesretnog vremena u kojem se nalazimo svi skupa borimo kulturom“. Uputio je svoje iskrene zahvale upravo izdavaču, Općini Medulin i načelniku Goranu Buiću koji je još jednom iskazao senzibilitet za izdavanje knjige „Iz tajnog arhiva“, koja se kronološki i logički nadovezuje na prethodnu. Bader je napomenuo kako knjiga na 600 stranica obrađuje političko i vojno djelovanje general-pukovnika Ivana Miškovića, u periodu od lipnja 1966. do svibnja 1971. godine, ekskluzivno i integralno predstavljajući dnevna ili tjedna Miškovićeva izvješća predsjedniku SFR Jugoslavije, Josipu Brozu Titu. Bez cenzure u knjizi preneseni originalni dokumenti korišteni isključivo u internoj komunikaciji Mišković-Tito, vezani su uz djelovanje kontraobavještajne službe prema vojsci i građanima pod nadzorom tadašnje Službe državne bezbjednosti.

Dalje je Bader pojasnio kako se knjiga sastoji od tri cjeline: u 1. dijelu velika je analiza kontraobavještajnih službi koju je Tito zatražio od Miškovića, u 2. su cjelini iznesena u cijelosti dnevna i tjedna Miškovićeva izvješća Titu, a 3. dijelu također se integralno prenosi stenogram sa sastanka predsjednika svih republika i samoga Tita od 18.5.1971. Knjiga sadrži elemente, prema Baderovim riječima, vrlo bitne za ono vrijeme, ali značajne i danas, jer konkretno i bez zadrške govori o problemima s kojima se do danas nismo uspjeli razračunati. Jedan takav jasno je iznesen podatak da je već 1971. godine, tada aktivni JNA general Rade Bulat bio začetnik ideje o SAO Krajini. Druga, povijesno gledano izrazito zanimljiva tema kojom se knjiga bavi jest privredni kriminal u velikim Jugoslavenskim poduzećima, poput malverzacija u Ampexu, gospodarski kriminal pri gradnji Trebišnjice, vile u Kuparima, korupcija u Litostroju, Lesnini, Jugotekstilu ili pak pranje novca preko Darwila u Trstu.

Ti su slučajevi jasno u navedeni i detaljno predstavljeni u ovoj „knjizi bez rukavica“ kako ju je Bader nazvao. Jednako su otkrivena, transparentno i bez vela, imena ljudi povezanih sa istim slučajevima, oni koji su beskrupuloznim, kriminalnim ponašanjem zgrtali bogatstvo za sebe i svoje potomke, dok su pripadnici radničke klase, mali ljudi, radili i u poštenju živjeli svoje male, obične živote, vjerujući u tekovine NOB-a i ideale socijalizma. Upravo iz ovih razloga, zbog niza predstavljenih „čistih“, onovremenih dokumenata, dodao je na kraju Bader, knjiga će za sve današnje i buduće povjesničare biti referentna točka, odnosno ishodište daljnjih istraživanja i interpretacije povijesnih činjenica i događaja koji su oblikovali ono, ali i naše vrijeme.

Posebno su zanimljive bile kratke intervencije u kojima je mladi Premanturac, Mattias Stojanović, čitao ulomke iz knjige, citirajući Miškovićeve riječi u prvom licu. Publika je na taj način u pročitanim odbljescima života i događajima uživala kao da ih sluša neposredno od mlađeg Miškovića, u vremenu kada je bio akterom povijesnih zbivanja te svakodnevno u poslu razgovarao sa Titom, koji mu se u razgovoru obraćao sa „ti“ ili sa „vi“, ovisno o raspoloženju. 

Jednako je interesantan, a opet sasvim drugačiji bio intermezzo, u kojemu je iznenadno iz publike ustao i prisutnima se obratio povjesničar David Orlović. Govoreći o povijesti kamenoloma u Vinkuranu, o ljudima koji su u njemu radili, Orlović je publiku u maniri mladog Indiana Jonesa odveo na kratko, poučno putovanje kroz vrijeme i prostor u kojemu se održala promocija knjige „Iz tajnog arhiva“.

Priču o povijesti mjesta proširio je govoreći o Vinkuranu kroz stoljeća i tisućljeća, Ratko Lorencin, u ulozi svojevrsnog domaćina, Vinkuranca, antifašista, sina palog borca Ivana Lorencina.

Na koncu se prisutnima obratio sam Ivan Mišković, uskoro stogodišnjak te kao takav, najstariji Premanturac, onaj zbog kojega je dvije stotine ljudi, mještana općine Medulin, Puležana, ali i stanovnika šire Istre i Hrvatske, Umaga, Rijeke, Zagreba, Splita, prošloga četvrtka pristiglo u Vinkuran. Njegove su riječi u desetominutnom izlaganju bile jasne, a govor siguran. Misli povezane i bistre. Vedrina duha i vitalnost iznenađujuće, za sve koji su se u ovoj iznimnoj prilici našli u njegovoj blizini, a nitko, niti približno ne može se, po ničemu, pa ni po godinama mjeriti s generalom Miškovićem.

sam je, nadovezujući se na Baderove riječi, istaknuo kako će za manje od dva mjeseca, 24. listopada, navršiti stotu te da zbog te činjenice bogati životni i profesionalni put jednostavno nije stao u jednu, niti u dvije knjige. Time je najavio kako je već u pripremi i treća, na kojoj nastavlja raditi s koautorom Baderom, a koja će pratiti vrijeme od 1971. godine pa do današnjih dana. Iako nije tako bilo zamišljeno ni planirano, istaknuo je Mišković.

Svoje je autobiografske zapise desetljećima sabirao i uviđao veliki problem u tome trebaju li oni biti predstavljeni javnosti, dijelom ili u cijelosti i na koji način to učiniti. Na nagovor upravo Andreja Badera, odlučili su se i prije šesnaest godina započeli zajednički rad na pisanju knjige koja će prikazati „stanje kakvo je bilo u onom vremenu, govoreći istinu o događajima koji su oblikovali našu povijest.“. Podsjetnici izneseni u knjizi „Iz tajnog arhiva“, a kojima se Mišković koristio pripremajući svoja dnevna i tjedna izvješća (referisanja) Josipu Brozu Titu, imaju, kako je pojasnio Mišković, jednu manu – to su samo naznake, natuknice. A izvješća su bila mnogo iscrpnija i detaljnija, te su pokrivala i mnoge druge političke teme, prvenstveno povezane s Jugoslovenskom narodnom armijom.

No Tito je, dodao je Mišković, zahtijevao i izvješćivanje o raznim drugim događajima, osobama, temama, uvijek govoreći:„Vi meni iznesite, a ja ću ocijeniti što jest, a što nije bitno.“. A sve je, što knjiga donosi, završno je istaknuo Mišković, izrazito zanimljivo za današnje povjesničare i sve one koji se bave ili će se u budućnosti baviti historiografijom, a posebno za „političke ljude koji znaju politički misliti.“.

Od moderatorice Jelene Vitasović, koja je na sebi svojstven elegantan, decentan, inteligentan i šarmantan način vodila cijelo predstavljanje knjige „Iz tajnog arhiva“, publika je saznala i tehničke značajke izdanja kojega je grafički oblikovao i za tisak pripremio Teddy Lee Akelić iz pulskog MPS-a, lektorirala je Foška Rajković, za korekturu je zaslužna Marta Unković, te je knjiga tiskana u 500 primjeraka u tiskari Zelina.