Razgovor s Kristianom Novakom u Pazinu

'Najvažnije mi je bilo da knjiga ne našteti ljudima o kojima sam pisao'

01.05.2024 - 21:02
Kristian Novak (foto: Igor Zenzerović)
Kristian Novak (foto: Igor Zenzerović)

Na 11. književnom festivalu „Bestival“, koji se odvio u Pazinu, nakon razgovora s urednikom Krunom Lokotarom iskoristili smo priliku popričati i s Kristianom Novakom, ponajboljim hrvatskim piscem koji je u Kaštelu predstavio svoj zadnji roman „Slučaj vlastite pogibelji“. Riječ je o vjerojatno najočekivanijem prošlogodišnjem naslovu na ovim prostorima, čije je prvo izdanje prodano u svega nekoliko tjedana, a izlazak knjige popraćen je i istoimenom kazališnom adaptacijom. Interes za Novakovim stvaralaštvom ne čudi s obzirom na uspjeh koji je autor, jednako kod kritičara i publike, doživio romanima „Črna Mati Zemla“ i „Ciganin, ali najljepši“, potonji na sva zvona hvaljeno djelo koje je u nekoliko navrata proglašeno hrvatskim romanom prošlog desetljeća. Uz pisanje, Novak je i profesor germanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a bio je i državni reprezentativac u karateu.

 

Novakova izvanrednost u pisanju ističe se u raznovrsnosti njegovih romana, koji su bitno drugačiji jedan od drugog. U 'Slučaju vlastite pogibelji', autor tematizira priču inspiriranu po istinitim događajima, smrti međimurskog policajca u nikad razjašnjenim okolnostima. Premda je uzrok proglašen samoubojstvom, obdukcija nikad nije napravljena, a obitelj i velik dio javnosti počinje sumnjati da je policajac bio žrtva policijske korupcije na koju je i sam u više navrata upozoravao. U paralelnoj priči kroz prvo lice pratimo lik profesorice koja vodi dramsku grupu, a u probleme se sapleće odlučuje progovoriti o nepravdi koja je zadesila spomenutog policajca koji je zadržao svoj integritet tako što je kažnjavao i one koji su bili u policijskoj milosti.

- Kako je u Pazinu? Već si nastupao na Kalibru?

- Bio sam na Kalibru dok se odvijao u Zadru, 2014. ili 2015. godine, i predstavljao roman „Črna mati zemla“. A inače jako volim doći u Pazin, bio sam i prije dva tjedna, kada sam došao na poziv pazinskog kolegija i knjižnice u sklopu FKK, Film-Knjiga-Kazalište. Filmski producent Danijel Pek i ja pričali smo o adaptaciji knjige, a jako mi je drago što sam tad sreo Tijanu i Robertu iz Centra za mlade – Alarm, koje su moje bivše studentice u Rijeci.

„Za filmsku adaptaciju smo vjerojatno dobili novog redatelja, koji neće raditi po dosadašnjem scenariju, nego će napravit svoju varijantu. I tako treba biti. Novi autor, nova vizija.“

- Adaptacija je za roman „Črna Mati Zemla“?

- Da, produkcijska kuća „Antitalent“ ima pravo i na „Črnu Mati“ i na „Ciganina“. Ovdje smo govorili više o „Črnoj Mati“ zato što je već snimljen kratki film po jednoj sceni, koji se zove „Kazneni udarac“. Taj je projekt već bio poprilično blizu realizacije za dugometražni, ali su između producenta i redatelja nastale nepremostive umjetničke prepreke. Sad smo vjerojatno dobili novog redatelja, koji neće raditi po dosadašnjem scenariju, onom koji smo pisali dosadašnji redatelj Rok Biček i ja, nego će on napravit svoju varijantu. I tako treba biti. Novi autor, nova vizija.

- U književnim je krugovima posljednjih godina najčešće pitanje bilo kad će novi roman Kristiana Novaka. Znam da su te već mnogo puta pitali, ali moram i ja: kako čovjek ostavi sa strane hvalospjeve i tucet književnih nagrada koje je dobio za svoja dva prijašnja romana, pa sjedne i napiše novi?

- Te neke stvari naučiš još u sportu. Ako dođeš na trening i misliš o velikoj slici stvari, o tome koga ćeš razočarati ako ne uzmeš medalju na sljedećem velikom natjecanju, koliko ćeš se loše osjećati, to ne funkcionira. Na tom treningu nećeš biti dobar. Svaki dan moraš biti na istom mjestu, i izbacit potpuno što je prije bilo i što će biti. To sam vrlo rano shvatio i u pisanju. Nije da ja, nakon što sam napisao tri knjige, počnem pisat sljedeću i znam kuda to ide, ni približno. Prvih ću se tjedana osjećati ko' govno, zato što će mi se činiti da sam zaboravio jezik. Ta nova priča je drukčija od ovih tri, kao što su i one drukčije međusobno, i svaka od njih treba svoj jezik, svoj izričaj, perspektivu, sve do čega ja tek trebam doći. Ja znam priču, ali ne znam kako ću ju ispričati. Najveći problem nije taj presing što ljudi očekuju, ja znam da ću s novom knjigom nekog razočarat, a nekog oduševit.

„Kad sam počeo pisati 'Ciganina, ali najljepšeg' neki ljudi su očekivali novu 'Črnu Mati Zemlu', što se nije dogodilo, kao što su kasnije očekivali novog 'Ciganina'. Ja imam nove priče za ispričati i to je jednostavno tako.“

- Shvatio si to nakon uspjeha „Črne Mati Zemle“?

- Da. Kad sam počeo pisati „Ciganina“, neki ljudi su očekivali novu „Črnu Mati“, što se nije dogodilo, kao što su kasnije očekivali novog „Ciganina“. Ja imam nove priče za ispričati i to je jednostavno tako. Više je tu presing da priča mora biti ispričana nego što će ljudi reći. I pokušavam se maknuti kad odradim sve književne večeri i predstavljanja. Povučem se i ne dam ni Kruni (uredniku Kruni Lokotaru, op.n.) da me pinga previše, ni Gogi (Gordani Farkaš Sfeci, glavnoj urednici OceanMora, op.n.). Potpisujem ugovor doslovno kad je već predzadnja verzija priče tu i kad znam da ja mogu ispoštovati rok. Da me ne bi netko zivkao, a ja sam još na pola.

„Kod ove mi je knjige bilo najvažnije da ne našteti časnim ljudima o kojima sam pisao“

- Jesi li, unatoč velikom uspjehu, očekivao da će prvo izdanje romana biti brzo rasprodano?

- Ne. Ali generalno je to moj stav nakon što ispišem knjigu. Poprilično sam nezadovoljan, jer to nije ona knjiga koju sam ja htio napisati i koju sam imao u glavi, nekakvo savršeno biće koje si zamišljaš. Kad kreneš shvatiš da nisi dorastao tome, ali si već zagrizao, pokušaš se približiti tom idealu. Meni je, posebno kod ove zadnje knjige, bilo najvažnije da ne našteti časnim ljudima o kojima sam pisao, kojima sam htio odati poštovanje, koji su doživjeli nepravdu preko svake mjere a da si nisu mogli pomoći. I to samo zato što su normalni ljudi, nisu dio nikakve elite.

- Na predstavljanju si spominjao i moralnu, odakle-ti-pravo  dvojbu koja te mučila prije nego što si odlučio napisati knjigu.  

- Za „Slučaj vlastite pogibelji“ nisam imao ideju da ću pisati tu priču. Bio je neki glas u glavi koji mi je govorio „nisi valjda takva budala da ideš to kopati“. Ali sjećam se kad sam o tome čitao u novinama. Koliko mi je bilo žao tih ljudi. Ljudi koji nisu izigravali žrtve ili tražili suosjećanje, našli su se u toj situaciji i pokušali su se na neki način spasit. Počeo sam sve više i više istraživati o tome, stvarno ne s namjerom da nešto napišem, došlo je to godinama kasnije. Ali onda primijetiš da svaki dan razmišljaš o tome, da prijateljima pričaš o tome, studentima sam jednom pričao o tom slučaju.

„Mislim da svaki čovjek ima u sebi jednu veliku i dobru priču, i nema nikog kompetentnijeg da ju ispriča bolje od njega“

- Bilo je te dvojbe i u prijašnjim romanima?

- Imam dvojbu uvijek. Ali ako napišeš tako da u to staviš neko svoje stvarno, izvorno iskustvo, to nikada ne može trivijalno i ne kompetentno. Mislim da svaki čovjek ima u sebi jednu veliku i dobru priču, i nema nikog kompetentnijeg da ju ispriča bolje od njega. To si moramo ponavljati, pogotovo u danima kad nam pisanje ide loše. S „Črnom Mati“ je ta dvojba bila obiteljska, onih koji su mi najbliži, dakle majka i sestra. Unutra su napisane stvari koje ne možeš izmisliti. U „Ciganinu“ sam imao dvojbu kako da, pišući iz prvog lica kao Rom, kao žena, kao migrant, ne skliznem u nekakvu kulturnu aproprijaciju ili klišej. Da ljudi ne misle da pokušavam dati nekakav veliki narativ tipičnog Roma, tipične žene, tipičnog migranta. Da budu likovi od krvi i mesa.

- U romanu je veoma upečatljiv lik kul profe koja vodi dramsku. Negdje si rekao da ti je jako draga. Je li ona pogriješila, ili je samo mlada?

- Ona je pogriješila zato što je mlada. To nije mogao bit lik koji ima petnaest godina staža. Takvi likovi u pravilu znaju što smiju, a što ne smiju napraviti. Jer su već premazani svim mastima ili ih jednostavno nije briga, pa ne prelaze tu granicu. A ona je mlada, jako je ambiciozna, i svjesna je da je pogriješila. Na početku misli da ima stvar pod kontrolom, da manipulira, svjesna je da je na neki način oportunistica, a onda se u jednom trenutku mijenja. Sve do čega joj je stalo dovodi u opasnost, i u njezinoj Instagram varijanti života ona prvi put u životu kaže doista što misli, što misli da je istina, u što vjeruje. Pa makar izgubila sve.

- Profi je dvadeset i kusur godina i ona upotrjebljava, premda spretno dozirano, izraze kakve koristi generacija Z. Ali kul profu pisao je Kristian Novak. Misle li za tebe studenti da si kul profesor?

- To moraš pitati njih. Pokušavam biti. Vrlo vjerojatno nekad za nešto što ja mislim da je kul, oni misle da je krindž. Jedan fun fact o meni, imam strah od javnih nastupa. Oduvijek sam ga imao, sad je malo manji – ne možeš se toliko bojati kad svaki dan nastupaš. Hoću reći, u nastavi. I onda nađeš neki svoj način. Ja pokušavam napraviti od toga komunikacijsku situaciju. Idem na nastavu kao da idem s njima na kavu. Ne smije bit previše opušteno, i nismo si mi frendovi, ali mislim da se transfer znanja ne događa ako postoji silna tenzija i silan strah od njihove strane. Kad se oni malo opuste, a opet imaju neku odgovornost prema tvom predmetu, tad je idealno.

„Radim na tekstu dokle god znam da mogu od njega napraviti da bude bolji, ili barem manje loš. A kada si više ne znam pomoći, onda odem uredniku“

- Razgovarali smo i s tvojim urednikom Krunom Lokotarom, koji nam je spomenuo da je rukopis „Ciganina“ imao 800 kartica teksta, da si ih njemu poslao 400, a završno ih je izdanje imalo 350. Čini se da dobro samog sebe uređuješ.

- Pokušavam, da njega previše ne izmaltretiram. Radim na tekstu dokle god znam da mogu od njega napraviti da bude bolji, ili barem manje loš. A kada si više ne znam pomoći, onda odem k njemu. Drukčije je bilo s „Črnom Mati“, to mi je bio prvi ozbiljni roman. Tad nisam bio siguran znam li ja redigirati vlastiti tekst i on je morao čitati jednu još uvijek prljavu verziju, ali zato je super urednik. Ima puno urednika, ali lako je raditi s gotovim piscem. On je jedan od onih koji hoće raditi s mladima i gdje ti najprije moraš naučiti pisati. Jel' taj pasus zaista treba, taj lik, to poglavlje, jel' prvih sto stranica zaista treba. Marljiv je i pošten u tom smislu, upušta se u taj težak posao s mladim autorima. Dobar je urednik, koji te ne želi navući da ispišeš knjigu kakvu bi on napisao ili kakvu želi čitati, nego zna što si htio.  

- Često se prepričava i anegdota s početka vaše suradnje, kada je odbio rukopis koji si mu poslao rekao uz savjet: „manje driblanja, više pucanja na gol“.

- Da, a druga je bila: „ovo ti je debela svinja, a ti trebaš pršut“.

- Što se tad događa? Budi se sportska kompetitivnost iz karatea i odlučiš „im pokazati“?

- Prvo je bio čisti defetizam. Koji traje danima, tjednima. Pomisliš „to je nešto do čega mi je stalo, nešto što sam mislio da hoću raditi“ i onda ti netko u koga imaš povjerenje kaže da nije to za tebe.

„Ima drugih stvari kojima se možeš baviti“

- Toliko je bio strog?

- Pa je, baš mi se spustila roleta. Ne mogu citirati, ali je bilo u smislu: ima drugih stvari kojima se možeš baviti. On mora biti direktan, i kad vidi rukopis koji nije dobar, nema vremena to previše prežvakavat. Nije on meni potpuno zatvorio vrata, ali meni je u tom trenutku bila važna priča na kojoj sam već radio godinu ili dvije, i onda kad ti tak kaže…Ha, jebiga. Ali nakon tog perioda samosažaljenja se opet vratiš priči, tome da ti je to važno iz nekog razloga. Objavljena ili ne, ti ju hoćeš ispisati do kraja, pa što bilo. Na kraju se nekak' poklopi. Da mi nije bila važna priča, ne bih ju dalje radio.

- Najvažnija je, dakle, priča?

- Da. Rekao bih da mi je čak priča važnija od književnosti. Što ne znači da volim samo čitati fabularnu prozu, daleko od toga. Ali mene kao autora zanima događajnost.

- Pišeš rano ujutro, dok ostatak obitelji i dalje spava. Spominjao si taj pogled koji te gleda iz mraka i komentira ti tekst. „Ponekad je jako benevolentan, smije se svim tvojim dobrim i lošim forama, tapša te po ramenu. A nekad će gledati što radiš i govoriti: ovo ti je sve trivijalno, ovaj dio ti je baš bezveze, ovu rečenicu si ukrao od nekoga iako se sad ne možeš sjetiti od koga…“. Dogodi li se da nema ničeg? Da prsti utrnu i tog dana jednostavno ne možeš pisati?

- Ne samo jedan dan, dogodi se i po dva ili tri tjedna nekad, i bude katastrofa. Nađeš se u rutini, pa distrakcije, mobitel….

- Kako se nosiš s tim? Spremiš ga u ladicu u drugoj sobi?

- Doslovno. Maknuti internet i biti s tekstom. Svi imamo izazov toga, postalo nam je normalno da svakih 15 minuta provjeravamo je li te netko pingao. Ali ista stvar kao s treningom. Kad si šest mjeseci prije Europskog prvenstva debeo i spor, sve te boli, ništa ne valja. Ali znaš da, ako ćeš svakog dana biti na istom mjestu, i biti predan tome, da će se dogoditi. Da će krenuti, da će za šest mjeseci biti tamo gdje želiš da bude. Inspiracija se može dogoditi, ima genijalaca kojima bljesne s neba ili s kojeg već mjesta, i oni sjednu i ispišu to u šusu. Ali ja nisam taj. Bljesne mi jako maglovita predodžba o priči, koja mi je očito važna jer odabrao tu priču, a ne sto tisuća drugih.

(Razgovarao Roberto Rauch)

Tweet

Posljednje novosti