Živahan i bistar Josip Šipuš ima skoro devedeset godina
Kada Vam zatreba nešto iz suvremene povjesti Buzeta, najbolje je to čuti iz prve ruke. Uživo! Živahan, bistar i uvijek jasan i glasan profesor Josip Šipuš, rođen 25. veljače 1931. godine čekao me u zakazano vrijeme na zapadnoj, onoj ugodnoj hladnoj terasi Hotela Fontana u Buzetu. Pa 89 (osamdeset devet) godina mu je tek!
31. siječnja, 1951. godine odlazi na svoje prvo radno mjesto u područnu školu Štrped pored Buzeta, nakon toga radi kratko u Blatnu Vas a sada čujte ovo!: 1954. predaje na hrvatskom jeziku u Gradinu pored Gračišča (danas Slovenija). 1955. godine dolazi u matičnu buzetsku školu a od 1959. godine predaje starijim sedmašima i osmašima. Od 1977. godine do umirovljenja bio je glavni školski pedagog i profesor hrvatskog jezika osmašima. Bio je kratko ravnatelj osnovne škole Vazmoslav Gržalja Buzet od 1980. do 1981. godine, baš u objavi smrti Druga Tita. Osim profesionalnog prosvjetnog poziva, kao vanjski suradnik novinar, radio je za riječki Novi List, Glas Istre, Radio Pulu, buzetsku Radio Zonu i još neke listove. Dio njegovih svjedočanstva je zapisao u Novinarskim zapisima o Buzetu i Buzeštine izdanja 2011. i Pod buzetskim zidinama, izdanja 2014. godine.
Ljetovalište u Vrsaru
Čast mi je bila popiti kavu sa profesorom koji je mojem tati predavao, meni predavao a da su ga zvali na zamjenu, i mojem sinu bi predavao jer zdravlje, pamet, memorija a posebno onaj snažni glas za dociranje, ga i danas služi! Nevjerojatno. Mnogi su u Buzetu dobivali gradska i županijska javna priznanja, diplome i slikali se. Ovoj živoj legendi to ni ne treba, jer on je to sam. Priprema danas auto za tehnički pregled. Bio je na Fini uplatiti sve što treba. Sav je u tome, jer još vozi automobil. Nije nov, ali ide. Kao i on, ali još ide!
A njegova sjećanja za našu temu buzetskog ljetovališta u Vrsaru su:
Bilo je to godine 1958. Predsjednik Skupštine općine Buzet, drug Josip Žmak, direktori buzetske šumarije, drugovi Pužar i Sirotić na ideju i inicijativu mladog kreativnog buzetskog nastavnika biologije i kemije Marija Sabolića, kupuju zgradu budućeg buzetskog odmarališta u Vrsaru. Važno je naglasiti da je odluka donesena iz Buzeta i za Buzet! Već 1959. godine dolaze prve skupine odraslih i njihove djece a od 1960. godine, buzetska djeca 4. razreda ljetuju i izvodi se program škole plivanja za prvu generaciju. Ljetovalo se nakon škole, u srpnju i kolovozu. Prvo su kuhali roditelji u pratnji a kasnije je škola osigurala vlastite profesionalne kuharice. Osamdesetih godina su osim buzetske djece, ljetovala i djeca bratske čabarske općine. Izvan dječjih nastavnih aktivnosti, ljetovalište su koristili ostali buzećani po evidenciji i redu zabilježbi u školi.Važan događaj za buzetsko ljetovalište, zbilo se početkom 1986. godine kada je objekat registriran na buzetsku školu. Taj manevar je izveden zahvaljujući snalažljivom dvojcu Milanu Baltiću i našem sugovorniku profesoru Josipu Šipušu.
Vratimo se još malo unatrag. Od 1950. godine dio buzetskih mališana je ljetovao u Mošćeničkoj Dragi, Medulinu a od sredine 50-ih u Malinskoj gdje je 20-ak buzetskih mališana svakog ljeta učilo plivati. Tako je bilo do 1959. kada se odlazi u Vrsar. Ljetovalište u Vrsaru je zapušteno početkom 90-ih i stavljen je ključ u bravu. I sada se otvara bezbroj pitanja na koja se već dugi niz godina odgovara onako normalno politički u rukavicama što još dodatno mistificira priču i potiče radoznalost o tome objektu u starogradskoj jezgri Vrsara koji ima prekrasnu veliku terasu s pogledom.
'Što građani Buzeta sigurno znaju?'
U Buzetu, u Istri i u Vrsaru je jedna ista stranka na vlasti. Znači komunikacije ima. Priča se. Ne može biti svađe u istim redovima. Iz Buzeta je početkom 90-ih lansirano veliko političko istarsko ime, koji je veći dio svoje karijere do umirovljenja proveo u Zagrebu. Bio je moćan. Odmah nakon njega, Buzet je dobio i prvo ime Istre. I tako skoro do današnjih dana. Buzetski vijećnici su temu ljetovališta u Vrsaru otvarali u više navrata, pričalo se o tome, davale se razne izjave odgovornih buzećana izvršne i predstavničke vlasti. I opet ništa! Zašto? Puno je pitanja:
Što građani Buzeta sigurno ne znaju? Postoje li neke igre oko ovoga atraktivnoga objekta u Vrsaru i terase s pogledom? Mi stariji pamtimo popularne „Igre bez granica“ i „Jadranski susrete“. Tko se igra? Tko se još nije sreo a trebao je? A što na kraju Buzećani, žitelji sjeverne Istre vide i znaju?
Buzetska djeca ne odlaze više u Vrsar na školu plivanja. Njima moderna demokratska vremena nisu osigurala ono što su njihovi roditelji u crvenom mračnom sustavu imali. Pamte se lijepe uspomene. Prvo plivanje bez narukvica. Kupanje. Prve poljupce. Odlasci u ljetni disco. Prijateljstva koja su do danas ostala. Ožiljke od meduza. Možda ovi današnji ožiljci „nečinjenja“ imaju dublji rez i peču jače od crvenkaste meduze koja se na suncu otopi i nestane. Mi stariji znamo kako izgleda Vrsar noću po ljeti, naša djeca ne znaju. Tko je kriv? (Robert Marušić/Istragram)
